Černobil: Poput radijacije, čini se kako i sovjetska propaganda živi godinama nakon havarije

Stravična katastrofa u Černobilu ostavila je iza sebe mnogo priča, a dosada smo o njima čitali uglavnom u trenucima obilježavanja katastrofe koja je pogodila Ukrajinu 1986. godine. Danas, zahvaljujući velikom uspjehu miniserije Černobil, tog se događaja prisjećamo još i više, a naročito priča onih koji su preživjeli. Posebno je šokantna činjenica koliko su dugo Sovjeti skrivali što se zapravo dogodilo.

“Službeni stav države je da nuklearna katastrofa nije moguća u Sovjetskom savezu”, bila je rečenica kojoj su tada slijepo vjerovali, kako je to tada i bio običaj, piše The Guardian.

Novinarka Kim Willsher nesreću je počela istraživati krajem 80-ih, nakon što su joj prijatelji iz Ukrajine govorili kako Sovjeti skrivaju razmjere nesreće, a posebno utjecaj kojeg je imala na ljude i naročito djecu, koji su zaraženi nakon eksplozije reaktora broj 4, pri čemu se oblak radioaktivne prašine proširio SSSR-om i velikim dijelom Europe.

Willsher i fotograf John Downing posjetili su SSSR u trenucima kada je bio na klimavim političkim nogama, i dalje negirajući što se dogodilo, unatoč Gorbačovoj novoj eri ‘glasnosti’ (otvorenosti i transparentnosti prema građanima). Pa je tako na vijestima 29. travnja 1986. godine, tri dana nakon katastrofe, dok je reaktor i dalje gorio, Černobil bio šesta tema.

“Dogodila se nesreća i dvoje je ljudi poginulo”, rekla je voditeljica.

Školarci u Bjelorusiji i Ukrajini, koje su bile najviše pogođene tom nesrećom, nastavili su sa svojim slavljima i paradama, čak i dok im je po glavama padala kiša koja je nosila tu radioaktivnu prašinu.

U Černobilskom istraživačkom centru, u neposrednoj blizini nuklearke, znanstvenici su im pokazali borove mladice uzgojene iz sjemenki iz obližnje “crvene šume” u kojoj je drveće svjetlilo nakon što je apsorbiralo radijaciju, pa je moralo biti iskopano i zakopano. Ti uzorci su bili neke bizarne mutacije u kojima su neke iglice rasle naopako. Nije bilo nikakvih znakova divljeg života, pa čak ni ptica. Istraživači su pričali priče o miševima sa šest prstiju i deformiranim zubima.

Liječnici su tvrdili da je došlo do porasta oboljelih od raka i leukemije, a djeca su se rađala s raznim deformacijama, među kojima i “žabljim nogama”, s kukovima iskrivljenima prema van. Ispričali su i kako su zbog nedostatka lijekova za kemoterapiju jednom bolesnom djetetu davali pola doze, a drugom djetetu ostatak, čime su oba djeteta osudili na smrt.

Službenici su i dalje tvrdili da je pravi uzrok tih bolesti “loša hrana i siromaštvo” te da poveznice sa Černobilom nema.

Službeni broj poginulih, kako je prikazano u seriji, je 31. No nepotvrđene procjene kažu kako taj broj može varirati od 4000 do 93.000 ljudi.

Novinarka i fotograf nekoliko su se puta vratili u Černobil. Sada fotograf John Downing umire od terminalnog stadija raka pluća.

“Često se pitam ima li Černobil ikakve veze s tim”, rekao je Downing.

Miniserij Černobil uglavnom se temelji na svjedočanstvima onih koji su nesreću preživjeli ili ubrzo nakon nje umrli, dok je danas sam Černobil turistička atrakcija. Tisuće ljudi posjećuje grad duhova Pripjat i fotografira se u tim napuštenim zgradama, školama, igralištima, na kojima je i dalje sve ostalo kao što je izgledalo tada, zarobljeno u vremenu.

Danas 33 godine nakon katastrofe, ruski predsjednik Vladimir Putin odbacio je izneseno u seriji i nazvao to američkim dezinformacijama. Najavio je kako će Rusija napraviti svoju verziju, gdje će ulogu krivca preuzeti CIA, piše The Guardian.

Poput radijacije, čini se kako i sovjetska propaganda živi godinama nakon, možda i tisućljećima, prenose vijesti.hr.

Facebook Komentari