Kervatin: Bila sam kod Predsjednice RH. Rekla sam joj da se (opet) sramim svoje države

Piše: Miriam Kervatin

Bila sam, bili smo jučer kod naše Predsjednice.
Udruga Blokirani, Mario, Josip, Jadranka, Miriam.
Primila nas je. Nas Glas Obespravljenih, Blokiranu Hrvatsku.
Listu br. 3 Blokirani- Deblokirajmo Hrvatsku.

Ubacila nas je Predsjednica usred dva važna sastanka, između Albanije i Kanade.
Simbolično, zar ne?
Važno! Da, ona uvijek ima vremena za nas.
Cijeni našu borbu, zna da je borba nesebična i topla.

Pola sata, i recite mi ljudi što se zbiva, što je Vlada riješila, što nije.
Rekli smo joj.
Nisu riješili, pružaju otpor. A ne bi trebali.
Rekla nam je.
Toplo. Ljudski.
Predsjednica je lijepa kao slika.
Pametna, obrazovana, prati je samopouzdanje i opće zadovoljstvo životom.

Ima povjerenja u nas i naše ocjene.
Zna da se zalažemo za pravedno društvo, u kojem su bol i nepravda svedena na najmanju moguću mjeru. Da ne pristajemo da se nepravda, zakonima, potiče direkt iz Vlade i Sabora, uništenje privrede, industrije, korupcija, diskriminacija, nezainteresiranost, gašenje radnih mjesta pa onda kažnjavanje u vidu blokada računa i posljedičnom otimačinom imovine ljudi koji ostanu bez posla.

Zanimalo ju je kako smo postigli s Agencijama koje naplaćuju potraživanja. Sporazum.
Rekli smo, i oni su ljudi, koji imaju višu kvalitetu budnosti od nekih i s takvim je ljudima lako postići sporazum.
Čestitala.
Pitala nas je za Uljanik.
Rekli smo joj.
Udruga Blokirani radi državnički posao.
Umanjuje nesreću ljudi.
Pruža priliku.
Nudi rješenja.

No imamo problem.
Kampanja, mediji, uključeni u izbornu utakmicu, nas po komandi ili samocenzuri minoriziraju.
Nema nas.
Nemamo novaca za kampanju.
MEDIJSKA blokada, ne zovu nas u sučeljavanja, ne nude nas u plaćenim anketama, ne daju da predstavimo probleme i ponudimo naša rješenja.
Ne žele nam omogućiti da spasimo narod muke.
Medijska je scena, bolje rečeno urednička scena je u Hrvatskoj blokirana.
Još i više od računa.

Blokada, koja kreira nerealna nadvjerovanja. Imitaciju demokracije.
Ono što dobijemo , 30 sekundi u bloku dnevnika, to ne računamo. To je farsa. To ni rođena majka ne gleda.

Evo nas, veliki smo, postižemo uspjehe, možemo i bolje, radimo godinama, guramo vodu uzbrdo, a prazne se političke ljušture umjesto nas produciraju u Vijestima. Patologija demokracije, nepotrebna civilizacijska izranjavanost. Loša Hrvatska.

Zamislite Predsjednice da su Flego ili Ressler postigli dogovor s Agencijama za naplatu potraživanja i omogućili ljudima u problemu pojedinačni pristup do rješenja, pa čak i moratorij od 6 mjeseci koji svatko u Hrvatskoj može dobiti, našom zaslugom, a ako nema primanja. kao što smo pomogli radnicima Uljanika i svima ostalima, da dobiju moratorij na ovrhe.
Pa bili bi ih puni mediji, naslovnice, jumbo plakati.

Nas nema nigdje.

Samo ste nam Vi podrška.
i zato Vam hvala, Predsjednice što vas zanima puna slika života u Hrvatskoj.
Blokirane Hrvatske, Blokiranog prava, ekonomije, sućuti, razumijevanja.

Onu koju ćemo popraviti kad mi konačno pobijedimo na Izborima za EU Parlament i dobijemo u ruke instrument da natjeramo Vladu da poštuje Obespravljene radnike, umirovljenike, obrtnike, Ljude.

Ljudi i Život, ne blokada.

Predsjednica nas je čula.
Ima puno povjerenje u nas, predstavnike Udruge Blokirani.
Dala nam je mogućnost da nakon sastanka, kažemo javnosti što god hoćemo.
Sami.
Na Pantovčaku.

Nas par s ogromnom odgovornosti u rukama.
Biti dobar sa sobom u sebi i s drugima oko sebe. Osjećati se dobro, biti fokusiran.
Pomoći. ljudima.
Platforma moje uljuđenosti nalaže mi učiniti nesretne, sretnima. Ljudska me patnja izravno i moralno obvezuje na pomoć.

Kao sretna osoba, imam zanimljiv i kompliciran život, volim teške projekte, volim ljude, volim pomagati, to je moj put ka sreći, s obzirom na to da sebe smatram sretnom osobom kojoj je život poklonio puno, sklona sam biti impulzivna, emotivna, sklonija rizičnim odlukama.

I zato uđem u sukob s moćnicima na vlasti.
Koji nisu sretni ljudi, Ne mogu ni biti.

Njihov je strah puno veći od straha radnika Uljanika.

Miletić, Flego, Plenković, Ressler, Lončar, Bernardić ljudima nisu sretni ljudi. Vidiš po njima. Manje su sretni od običnog radnika Uljanika. Sasvim su sigurno puno nesretniji od mojih prijatelja i kolega, Marija Strinavića, Sarajka Bakse, Josipa Tisovca, Jadranke Turk, Igora Govorčina..

Rekla sam joj da se (opet) sramim svoje države.
Što uopće moram, petu godinu zaredom Vladu podsjećati na obespravljene, na siromašne, na umirovljenike, djecu, obrtnike, na škver, na Uljanikovce, na ljude u potrebi
Podrhtavali su mi prsti, oči se punile suzama.

Sebe smatram jakom ženom, no skupilo se, južina, pogled na moj Uljanik iznutra, od pred dan, dva, put za Split, duga vožnja od Pule do Splita pa u Zagreb pa nazad u Pulu. Skupilo se.

Pogled na prazne zidove, otišli vrijedni ljudi, žuljevite njihove ruke, dlanovi mi pred očima, plavi terliši, ruke čovjeka koji ispred mene hoda u koloni prosvjeda u Puli i viče Ne damo Uljanik; zviždi pred prozorima Miletića i Flege koji se ne odazivaju. Jakovčića nigdje nema. Stari lisac.

Kažu da su dobri političari.
Nisu, mislim si dok mi ruka skriva pola lica jer se pokušavam pribrati i reći ono što želim kazati.

Pozvali smo Predsjednicu da dođe u Uljanik, da vidi svojim očima; nema više na porti stražara, otišle su službenice za obračun plaća, što da im obračunavaju kad plaće nema već osam mjeseci.krenuti će devastacija, zar da to prepustimo nekom, nakon što smo žrtvovali živote par tisuća ljudi?
Ne.

Hrabri sindikalist se pred nama slomio. Kaže novinarima, zašto ne pišete punu istinu!
Ubile ga emocije. Kaže pozovemo medije da snimi Uljanik iznutra, da priča o obiteljima koje se raspadaju, kreditima koji vise u zraku, blokadama računa, prijateljstvima koji pucaju, teren, pun željeza, otpada, mačke koje šetaju gladne, nema više radnika da ih hrane, nema marendi, gašenje strojeva, rezanje struje, patnja, nada koja se gasi…a oni napišu tekst o kineskim štapićima.

Patnja, borba za ljude, za grad, nasuprot praznim ljušturama političara iz grada, županije i države. I njihovim praznim navodnim sukobima.
Patnja unutar zidova Uljanika vrišti.

Kaže mi čovjek, a što ćemo. Tako mora biti.
Ne mora, kažem mu ja, ne mora. Morate biti ljuti, ako treba nekog tući recite mi, pomoći ću vam i ja.
Bol, pričam Predsjednici. Pomozite im.

Osobni se rast naime dobrim dijelom zasniva na kapacitetu za empatiju, što neminovno donosi patnju.
Teško nam je i zato rastemo. Rastemo zato što nam je teško.
Do svakoga od nas je da napravi što je do tebe.
Koliko god možeš izdržati, tjeraj prema svom najboljem liku životne zadatosti.
Zdravlje se zadobiva, osobito psihičko, jakim životom.

Treba uvijek više nego što može, jer samo tako se može više.
Nema velikog života ako se na sebe ne uzme velik izazov.
Spasiti Josipa i Jadranku, koji ne bi bili blokirani da žive u normalnoj državi nekoj.

Želimo normalnu zemlju, zar je to puno ? Pitam.
Želimo zakone, iste kakve imaju u Europi gdje neće blokirati čovjeka i oteti mu svu imovinu jer je ostao bez posla.

Radnik nije 8 mjeseci primio plaću. Ženi mu se kćer, on nema s čime. Možete li shvatiti tu bol roditelja?
Imati takvog Premijera i Župana i Gradonačelnika koji za to ne mari?
Sramim se ove države, županije, grada, javnih djelatnika.

Spasiti Obespravljene, spasiti radnike Uljanika i 3. Maja i sve Hrvate od blokada, kamatarenja, gubitka doma.
Velik izazov.
No..

Ako si ne zadaš veliki izazov, ne možeš ni promašiti život, živjeti, možeš samo životariti. Snagu stekneš samo kroz patnju.
I bez snage o životu, uspjelom životu nema ni govora.

Jak i intenzivan život jedini je ispravan život. širi te, širi ti vidike, širi horizont patnje, prolaziš kroz njega i rasteš. Tko umije tako,a da ga patnja ne slomi, da ga život ne stisne , velik je čovjek. Moćan.

Predsjednica države je moćna, zato se i kaže zasluge prema križu i križ prema zaslugama.

Koliko se uložimo i damo toliko će nam i biti dano, i ništa povrh toga.

Po tome je i kolega Matija Arapović, ispred Agencija velik čovjek.
Razumije patnju, teški život, povjerenje Blokiranih koji gledaju u mene i traže rješenje, povjerenje sindikalca iz Uljanika koji nam pokazuje prazna dvorišta brodogradilišta i kolege koji iz unutrašnjeg džepa vadi tablete i kaže – Ovo mi je druga danas, tako živimo.
Naši Blokirani, jaki ljudi.

O kako bi ih rado zagrlila i rekla- samo hrabro, bit će bolje, rastete, Budite ponosni, osjećajte.
Svijet , kroz povijest, ljude nemilosrdno satire ali ljudi rastu. Izdržati neuspjeh bez da vas neuspjeh proguta, vrsna je veličina čovjeka.

Jer život nikada nije toliko težak da se ne bi mogao živjeti.

Dragi Blokirani moji, dragi Uljanikovci malo tu što možemo promijeniti osim zakona i političara.
Njih možemo promijeniti lako, kao stare čarape.

Idemo na izbore.
Glas za blokirane. Glas za sebe.
Rješenje je jednostavno, izaberi Blokirane i bit ćeš Deblokiran.
Život je jedan, ne propuštaj priliku.
Prepoznaj ljude koji hoće.

Ne umišljajte da su godine pred nama. Ako zaista želiš biti slobodan, deblokiran, onda napravi to 26.05.2019, dok si u snazi i još ima vremena.

Voli svijet, i sjeti se da ga sutra neće biti. Promjena mora doći odmah, 26.05.
Vaša Miriam Kervatin

Glas za Listu br. 3
Blokirani- Deblokirajmo Hrvatsku.
Za Hrvatsku koja ima europske zakone
Plaću i mirovinu u gotovini, deblokirane račune, dom siguran od dražbe, zakone koji poštuju Ustav.
Vječnost -:)
Da nam bude lakše i ljepše.

Facebook Komentari