DOKUMENT Sramotna odluka HDZSDP-ovog Ustavnog suda: Sin joj likvidiran na Ovčari, hrvatski politički ‘sud’ je upućuje – u Srbiju

Nakon četiri godine razmatranja Ustavni sud RH odbio ustavnu tužbu Marte Jularić iz Osijeka radi nedjelotvorne istrage Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru u predmetu broj: DO-K41/99, u povodu kaznene prijave Policijske uprave vukovarsko-srijemske broj: 511- 15-04/11-KU-15/95. od 21. rujna 1995. radi zločina na Ovčari gdje je 20. studenoga 1991. ubijen sin Marte Jularić.

Između ostalog, u odluci Ustavnog suda je navedeno:

U odnosu na moguće do sada još neprocesuirane počinitelje, a koji bi se mogli nalaziti na području Republike Srbije, bliski srodnici žrtava tih kaznenih djela mogu sami podnijeti kaznenu prijavu za ta kaznena djela srpskom Tužiteljstvu za ratne zločine, koje je nadležno za takve ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava (ibid § 44.). K tome, podnositeljica se mogla tijekom postupka u Republici Srbiji obraćati nadležnim tijelima te države i isticati svoje eventualne pritužbe na njihov rad, a mogla je i podnijeti zahtjev ESLJP-u protiv Republike Srbije, ako smatra da je žrtva povrede prava iz Konvencije koju je počinila ta zemlja (ibid § 68.).

Broj: U-IIIBi-1066/2015
Zagreb, 3. travnja 2019.

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Branko Brkić, predsjednik Vijeća, te suci Andrej Abramović, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić i Goran Selanec, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Marta Jularić iz Osijeka, na sjednici održanoj 3. travnja 2019. jednoglasno je donio

O D L U K U

Ustavna tužba se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Marta Jularić iz Osijeka (u daljnjem tekstu: podnositeljica) podnijela je 3. ožujka 2015. ustavnu tužbu radi nedjelotvorne istrage Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru (u daljnjem tekstu: ŽDO Vukovar) u predmetu broj: DO-K-41/99, u povodu kaznene prijave Policijske uprave vukovarsko-srijemske broj: 511-15-04/11-KU-15/95. od 21. rujna 1995.

Podnositeljica navodi da ustavnu tužbu podnosi i protiv Republike Hrvatske, odnosno njezinih relevantnih institucija, i to: Policijske postaje u Vukovaru, Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, Županijskog suda u Vukovaru, Županijskog suda u Osijeku, te Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a zbog namjernog odugovlačenja kaznenog postupka, nepružanja pravne zaštite i uništavanja tragova i materijalnih dokaza o počinjenju ratnih zločina na Ovčari, čija je žrtva i njezin sin G. J., ubijen 20. studenoga 1991.

2. Za potrebe ustavnosudskog postupka, na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. – počišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), zatraženo je i dobiveno očitovanje Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku (u daljnjem tekstu: ŽDO Osijek) broj: KT-268/91 od 29. lipnja 2015. s popratnom dokumentacijom.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka, na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona, zatražen je i izvršen uvid u spis Županijskog suda u Osijeku broj: K-42/06.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

4. Dana 20. studenoga 1991. sin podnositeljice, pok. G. J., usmrćen je u Vukovaru, na području zvanom “Ovčara”, od strane više nepoznatih uniformiranih osoba, nakon što je prisilno odveden iz Opće bolnice u Vukovaru, gdje je posljednji put viđen živ.

5. Sin podnositeljice se pri Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba Ministarstva unutarnjih poslova još vodi kao nestala osoba.

1) Postupak u Republici Hrvatskoj

6. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava vukovarsko-srijemska, Odjel krim. policije, nakon provedene opsežne sustavne kriminalističke obrade, podnijelo je nadležnom državnom odvjetništvu, tada Okružnom državnom odvjetništvu u Osijeku, kaznenu (tada krivičnu) prijavu broj: 511-15-04/11-KU-15/95. od 21. rujna 1995. protiv Veljka Kadijevića i drugih, ukupno dvije stotine trideset i jednog (231) počinitelja, zbog postojanja osnovane sumnje da su oni kao pripadnici tzv. Jugoslavenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA) te drugih paravojnih formacija počinili kaznena djela genocida iz članka 119. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 31/93. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: OKZ RH), ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZ-a RH, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZ-a RH, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ-a RH, te uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz članka 130. OKZ-a RH na području grada Vukovara i Borova Naselja.

6.1. U toj kaznenoj prijavi opisana je situacija u Vukovaru od početka 1991. do 19. studenoga 1991., a posebno događaji tijekom 18. i 19. studenoga 1991. Opisana je i shema zapovijedanja postrojbama koje su sudjelovale u napadu na Vukovar. U prijavi se posebno opisuje odvođenje ljudi, koji su 18. studenoga 1991. zatečeni u skloništima, na tzv. sabirna mjesta (Drvena pijaca, Vukovarska vojarna, Skladište Veleprometa te Poljoprivredno dobro Ovčara). U odnosu na osobe iz Opće bolnice u Vukovaru navodi se da je 19. studenoga 1991. u zgradama vukovarske bolnice bilo oko 5.000 osoba (ranjenici, medicinsko osoblje i civili koji su se sklonili u bolnicu neposredno prije okupacije grada), da su toga dana pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija ušli u bolnicu, izveli osobe koje su tamo zatekli, nakon toga ih razdvajali po nacionalnoj pripadnosti te osobe koje nisu bile srpske nacionalnosti ukrcavali u autobuse i kamione te ih odvodili na tzv. sabirna mjesta (Velepromet, Vukovarska vojarna i Ovčara), pri čemu su neke osobe ubili na licu mjesta ispred bolnice. U prijavi se navodi da su se za vrijeme napada na grad i neposredno nakon okupacije grada Vukovara događala masovna ubojstva i da su ubijeni bili pokapani u masovne grobnice te se u prijavi navode lokacije na kojima se, prema izjavama svjedoka, nalaze takve grobnice.

Prijavljeni su, prema podacima iz kaznene prijave, bili većim dijelom pripadnici tzv. JNA i Teritorijalne obrane, a manjim dijelom zapovjednici i pripadnici paravojnih formacija. Za nekoliko osoba navodi se samo prezime i čin, jer su ostali podaci nepoznati.

Kaznenoj prijavi priložene su brojne službene zabilješke (oko 800 stranica) sačinjene od kolovoza 1994. nadalje, s iskazima brojnih osoba o događajima opisanim u toj krivičnoj prijavi, počiniteljima, žrtvama te drugim okolnostima u vezi prijavljenih kaznenih djela. Prijavi je priložen i dopis Ministarstva zdravstva Ministarstvu unutarnjih poslova od 7. rujna 1993., kojem prileži popis osoba koje se prema prijavama Hrvatskog crvenog križa vode kao nasilno odvedene iz vukovarske bolnice te se na tom popisu nalazi i ime sina podnositeljice (s imenom oca i datumom rođenja).

7. Protiv istih počinitelja te radi kaznenih djela iz te kaznene prijave ili s njima povezanih kaznenih djela, a svi u vezi događaja u kojem je stradao sin podnositeljice, vodilo se više kaznenih postupaka pred više županijskih državnih odvjetništava (Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku i Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru), odnosno pred više sudova (Županijski sud u Osijeku, Županijski sud u Vukovaru i Županijski sud u Bjelovaru) te su pojedini postupci u više navrata spajani. Stoga se u nastavku naizmjenično spominju navedena tijela odnosno sudovi, ovisno o tome kada je koje tijelo poduzimalo pojedinu radnju, iako se u konačnici, prema rješenju Županijskog suda u Osijeku broj: KV-261/07 od 26. listopada 2007., za djela i počinitelje iz prijave opisane u točki 6. ove odluke vodi jedinstveni postupak pred Općinskim sudom u Osijeku pod brojem K-42/06.

8. Dana 30. studenoga 1995. ŽDO Osijek podnijelo je istražnom sudu Županijskog suda u Osijeku (u daljnjem tekstu: ŽS u Osijeku) zahtjev za provođenje istrage protiv 198 osoba za kaznena djela genocida iz članka 119. OKZ-a RH, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZ-a RH, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZ-a RH, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ-a RH te uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz članka 130. OKZ-a RH. U tom zahtjevu navodi se, između ostalog, da su optuženici, 18. studenoga 1991., kada je grad Vukovar okupiran, masovno zlostavljali i usmrtili veći dio osoba koje su zatekli u vukovarskoj bolnici te se, između ostalih, i sin podnositeljice navodi kao civilna osoba zatečena u Općoj bolnici Vukovar i odvedena u nepoznatom smjeru.

U tom zahtjevu se predlaže provesti sljedeće istražne radnje: donijeti rješenje o određivanju pritvora te izdati tjeralicu, saslušati veći broj predloženih svjedoka na okolnost da li su osobno vidjeli ili čuli za sudjelovanje bilo kojeg od prijavljenih osoba inkriminiranim događajima, te da navedu imena i prezimena i druge podatke za osobe za koje znaju da su boravili u to vrijeme u Vukovaru ili su poginuli ili ranjeni u Vukovaru, te da opišu sva svoja saznanja o okupaciji Vukovara, da se od Ministarstva zdravstva pribavi popis svih djelatnika Opće bolnice Vukovar iz 1991. godine, da se od Ministarstva unutarnjih poslova pribavi popis preživjelih djelatnika iz Vukovara s njihovim sadašnjim adresama, da se od Općine Vukovar, privremeno smještene u Zagrebu, pribave svi raspoloživi podaci o poginulim, ranjenim i prognanim stanovnicima Vukovara te adrese na kojima borave prognani Vukovarci, kao i da se provedu druge radnje koje se tijekom postupka ukažu potrebnim.

9. Dana 30. studenoga 1995. ŽS u Osijeku donio je rješenje o provođenju istrage broj: Kio-741/95 protiv 198 osoba te su određene predložene istražne radnje.

U tom rješenju se, na popisu osoba zatečenih u Općoj bolnici Vukovar, navodi ime sina podnositeljice, na popisu civilnih osoba zatečenih u Općoj bolnici Vukovar.

10. Rješenjem ŽS-a u Osijeku broj: Kio-741/95 od 5. siječnja 1996. određen je pritvor za 198 osoba navedenih u rješenju o provođenju istrage, a naredbom istog suda broj: Kio-741/95 od 5. siječnja 1996. naređuje se za sve njih izdavanje tjeralice.

11. Dana 10. siječnja 1996. ŽS u Osijeku zatražio je od raznih državnih tijela podatke navedene u rješenju o provođenju istrage.

12. U veljači 1996. ŽS u Osijeku započeo je sa saslušanjem svjedoka predloženih zahtjevom za provođenje istrage.

13. Spisu ŽS-a u Osijeku broj: Kio-741/95 pripojen je spis broj: Kio-44/93 u kojem je vođena istrage protiv Mile Mrkšića i još devet osoba radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog 20. studenoga 1991. na poljoprivrednoj ekonomiji Ovčara. U tom istražnom postupku bio je određen pritvor protiv okrivljenih, izdana je tjeralica, te je bio saslušan određen broj svjedoka.

14. Spisu ŽS-a u Osijeku broj: Kio-741/95 prileži popis osoba prisilno odvedenih iz vukovarske bolnice, koji je sačinila Komisija za zatočene i nestale Vlade Republike Hrvatske, a radi se o popisu osoba koje su prema iskazima svjedoka zadnji put viđene žive u vukovarskoj bolnici. Na tom popisu nalazi se i ime sina podnositeljice (str. 2800 spisa). Tom spisu prileži i Popis nestalih, zatočenih i nasilno odvedenih osoba u Županiji vukovarsko-srijemskoj od 1. kolovoza 1996., na kojem se također, nalazi ime sina podnositeljice, uz navođenje kao datuma nestanka 19. studeni 1991., a kao mjesto nestanka Vukovar, vukovarska bolnica (str. 2811 spisa).

15. Tom spisu priložen je i izvještaj o preliminarnom istraživanju masovne grobnice otkrivene 6 km jugoistočno od Vukovara (blizu Ovčare) koje je sredinom prosinca 1992. proveo četveročlani međunarodni forenzični tim pod pokroviteljstvom i pratnjom tijela Ujedinjenih naroda. U izvještaju se navodi da je pronađeno dvjesto tijela te su priložene mape, skice i fotografije. Izvještaju je priložen i popis osoba nestalih iz vukovarske bolnice i područja Vukovara, na kojem se nalazi i ime sina podnositeljice. U spisu nema podataka o tome je li nakon pronalaska te grobnice izvršena identifikacija nađenih tijela.

16. Dana 26. rujna 1996. ŽDO Osijek podnijelo je prijedlog za dopunu istrage saslušanjem još četiri svjedoka. Dana 17. prosinca 1996. ŽDO Osijek podnijelo je prijedlog za dopunu istrage saslušanjem većeg broja svjedoka te predložilo da se pribave obdukcijski nalazi tijela pronađenih na području zvanom Ovčara. Navedene prijedloge ŽS u Osijeku je prihvatio. Nakon toga, tijekom postupka, ŽDO Osijek i ŽDO Vukovar podnijeli su više prijedloga za dopunu istrage, a koji su svi prihvaćeni.

17. Dana 24. prosinca 2002. ŽDO Vukovar odustalo je od kaznenog progona u odnosu na veći dio optuženih (188), jer je na temelju provedene istrage zaključeno da su oni počinili kazneno djelo oružane pobune iz članka 235. KZ-a RH, koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu (“Narodne novine” broj 80/96.). Istog dana ŽDO Vukovar podiglo je pred Županijskim sudom u Vukovaru optužnicu protiv: I. okr. Veljka Kadijevića, II. okr. Blagoja Adžića, III. okr. Zvonka Jurjevića, IV. okr. Božidara Stevanovića, V. okr. Živote Panića, VI. okr. Mileta Mrkšića, VII. okr. Veselina Šljivančanina, VIII. okr. Miroslava Radića, IX. okr. Vojislava Šešelja i X. okr. Gorana Hadžića radi više kaznenih djela, između ostalog i radi masovnog zlostavljanja i usmrćivanja većeg dijela osoba koje su se nalazile u Općoj bolnici Vukovar 18. studenoga 1991., te odvođenja osoba iz Vukovarske bolnice na Poljoprivrednu ekonomiju Ovčara gdje su usmrćeni, a kao jedna od tih osoba navodi se i sin podnositeljice.

18. Dana 21. siječnja 2004. ŽDO Osijek odustalo je od kaznenog progona protiv većeg dijela optuženih (188 osoba), jer je na temelju provedene istrage utvrđeno da su oni počinili kazneno djelo oružane pobune iz članka 235. OKZ-a RH, koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu. Dana 29. siječnja 2004. ŽS u Osijeku donio je rješenje broj: Kio-741/95 kojim se obustavlja istraga protiv 188 osoba, ukida rješenje o pritvoru i naređuje povlačenje tjeralice u odnosu na te osobe. To rješenje bilo je istaknuto na oglasnoj ploči tog suda od 30. siječnja 2004. do 16. veljače 2004.

19. Dana 23. listopada 2007. optužnica je izmijenjena i usklađena od strane nadležnog ŽDO-a Osijek pod poslovnim brojem K-DO-43/07, na način da se podiže protiv: I. okr. Veljka Kadijevića, II. okr. Blagoja Adžića, III. okr. Zvonka Jurjevića, IV. okr. Božidara Stevanovića, V. okr. Mile Mrkšića, VI. okr. Veselina Šljivančanina, VII. okr. Vojislava Šešelja i VIII. okr. Gorana Hadžića radi kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i to: a) ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po članku 120. stavku 1. OKZ-a RH, b) ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, opisanog i kažnjivog po članku 121. OKZ-a RH, c) ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, opisanog i kažnjivog po članku 122. stavku 1. OKZ-a RH i d) uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika, opisanog i kažnjivog po članku 130. stavku 1. OKZ-a RH, a sve uz primjenu članka 43. OKZ-a RH, te je takva optužnica dostavljena ŽS-u u Osijeku.

19.1. Pod točkom c) optužnice, alineja 3. optuženicima se, između ostalog, stavlja na teret da su kao pripadnici vojnog vrha tzv. JNA i zapovjednici paravojnih četničkih postrojbi izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju tijekom neprijateljske agresije na Vukovar, posljedica čega je, između ostaloga, i usmrćenje četrdeset i sedam (47) civilnih osoba zatečenih u Općoj bolnici u Vukovaru, među kojima se nalazio i sin podnositeljice, pok. G. J.

20. Dana 2. studenoga 2007. ŽDO Osijek podnijelo je ŽS-u u Osijeku prijedlog za obnovu kaznenog postupka protiv Miroslava Radića, u odnosu na kojeg je postupak obustavljen rješenjem od 29. siječnja 2004., jer je iz iskaza svjedoka proizlazilo da je ipak sudjelovao u počinjenju kaznenih djela na koje se Zakon o općem oprostu ne primjenjuje. Dana 22. studenoga 2007. ŽS u Osijeku stavio je izvan snage rješenje od 29. siječnja 2004. u odnosu na Miroslava Radića.

21. Do svibnja 2009. u predmetu ŽS-a u Osijeku broj: K-42/06 provodilo se saslušavanje svjedoka te je pribavljana dokumentacija potrebna za kazneni postupak, a dokazni postupak dopunjavan je u više navrata zbog novih saznanja o postojanju pojedinih dokaza.

22. Tijekom kaznenog postupka pojedini okrivljenici su umrli te je postupak u odnosu na njih obustavljen (Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Mile Mrkšić, Goran Hadžić i Života Panić).

23. Iz spisa proizlazi da okrivljenici niti u jednom trenutku nisu bili dostupni tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske.

24. Za kaznena djela u kojima je stradao sin podnositeljice vođeni su kazneni postupci i pred nadležnim tijelima odnosno sudovima u Republici Srbiji. U spisu ŽS-a u Osijeku nalaze se pojedini dokumenti i iz tih postupaka (primjerice zapisnik o saslušanju svjedoka Vojnog suda u Beogradu od 28. veljače 2000. u postupku broj: Ki.578/98, optužnica Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije broj: KTRZ br.3/03 od 4. prosinca 2003. upućena Okružnom sudu u Beogradu, Vijeću za ratne zločine protiv devetnaest osoba radi kaznenog djela ratnog zločina “jer su, između ostalog, od popodnevnih sati dana 20. studenoga do ranih jutarnjih sati 21. studenoga 1991. na poljoprivrednom dobru Ovčara u Vukovaru kao pripadnici Teritorijalne obrane koja je bila u sastavu tadašnje JNA, organizirali i naredili da se vrše ubojstva i nečovječna postupanja, što su i sami vršili”).

25. Za kaznena djela u kojima je stradao sin podnositeljice vođen je i postupak pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (u daljnjem tekstu: MKSJ). U spisu ŽS-a u Osijeku nalaze se pojedini dokumenti iz tih postupaka (primjerice Izvještaj stručnog tima za vojne analize u kojem je u odnosu na JNA, Teritorijalnu obranu te paravojne formacije te njihovo postupanje na području Vukovara provedena analiza oružanih snaga, komande i kontrole rukovođenja i komandiranja, strukture vojno-teritorijalne organizacije, planiranje i izvođenje borbenih djelovanja, evakuacije vukovarske bolnice, događaji poslije evakuacije bolnice, naređenja, bilješke u ratnom dnevniku, dnevni izvještaji, pohvale i sl.).

26. Kazneni postupak je do dana donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek u tijeku te se vodi pred Županijskim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem K-42/06.

2) Postupak u Republici Srbiji

27. Iz dostupne dokumentacije proizlazi da je u Republici Srbiji tijekom 2003. godine podignuta optužnica protiv 24 osobe, te je 24. studenoga 2017. Apelacioni sud u Beogradu, Odeljenje za ratne zločine, usvojilo presudu protiv osmorice optuženika i potvrdilo osudu za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, te im izreklo kazne zatvora u rasponu od 5 do 20 godina. Kazneno djelo odnosilo se na strijeljanje ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice na polju Ovčara.

3) Postupak pred MKSJ

28. Tijekom 1995. podignuta je optužnica protiv Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića i Miroslava Radića i pred MKSJ, a radi ratnog zločina koji je obuhvaćao i ubojstvo zarobljenika iz vukovarske bolnice na Ovčari. Veselin Šljivančanin osuđen na deset godina zatvora, Mile Mrkšić na dvadeset godina zatvora, dok je Miroslav Radić oslobođen.

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

29. Iz navoda ustavne tužbe proizlazi da je podnositeljica ustavnu tužbu podnijela zbog nepoduzimanja odgovarajućih radnji od strane nadležnih tijela, odnosno zbog nedjelotvorne istrage u vezi kaznene prijave Policijske uprave u Vukovaru broj: 511-15-04/11-KU-15/95. od 21. rujna 1995., a zbog čega podnositeljica smatra da su joj povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14., 21. i 35. Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).

30. U ustavnoj tužbi podnositeljica u bitnome ističe sljedeće:

“Moj sin G. J., hrvatski vojnik (rođen 15. 02. 1971. u Vukovaru – Proleterska 190, sada Vijeća Europe 190, Vukovar) zarobljen je u Vukovarskoj bolnici pred očima cijelog svijeta i međunarodne zajednice, 20. 11. 1991. odveden je iz Vukovarske bolnice i ubijen na okrutan način na Ovčari gdje je po priči L. G. (iz N.) opljačkan, sve su mu uzeli te potom sadistički mučen jer ga je imenovani vidio svog u krvi. Nikada nije otkriveno tko su osobe koje su ga izdvojile, transportirale, opljačkale, mučile i ubile.
(…)
Moj sin G. J. je imao pravo na život i nije smio biti ubijen, zato se sada pitam zašto je izostala učinkovita i prikladna istraga o okolnostima ubojstva moga sina G. J.?
(…)
Ono što je potpuno nevjerojatno što se sve odugovlači, prikriva i zaštićuje ubojice, počinioce ovog teškog kaznenog dijela i to vrlo uspješno jer do sada nitko nije priveden na obavijesni razgovor, pritvoren i osuđen kako nalaže zakon.”

30.1. Podnositeljica u ustavnoj tužbi također navodi i ovo:

“Da poštovani Ustavni sude Republike Hrvatske, da je naše zakonodavstvo prvenstveno policija i sudstvo adekvatno djelovalo u okviru svojih ovlasti i obaveza kakve se od njih traže i očekuju jer su za to plaćeni i predodređeni zasigurno bi pravna država djelovala, krivci bi bili identificirani, uhapšeni i osuđeni. A ja ne bih pisala ovu ustavnu tužbu jer bi Republika Hrvatska bila pravna država. Nadam se štovani Ustavni sude Republike Hrvatske da ćete donijeti presudu kojom će se utvrditi kršenje temeljnih ljudskih prava, pravo na život i pravo na učinkovitu i prikladnu istragu o okolnostima ubojstva mog sina G. J. te takvom presudom potaknuti nadležne institucije policije i pravosuđa Republike Hrvatske da počnu raditi svoj posao, da mi građani koji smo žrtve, prvo masovnih ubojica a onda žrtve neučinkovitih policijsko-pravosudnih institucija, te zbog toga ja i moja obitelj trpimo teške duševne boli sasvim nepotrebno.”

IV. OČITOVANJE ŽDO-a OSIJEK

31. U očitovanju ŽDO-a Osijek od 29. lipnja 2015. navedeno je sljedeće:

“U vezi s vašim traženjem, a u povodu ustavne tužbe Marte Jularić iz Osijeka zbog nedjelotvorne istrage o okolnostima ubojstva njezina sina G. J., izvješćujemo vas da je G. J., rođen 15. veljače 1971. godine u Vukovaru, evidentiran kao žrtva ratnog zločina u optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru br. DO-K-41/99 podignutoj dana 24. prosinca 2002. godine, a izmijenjenoj i usklađenoj po nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku i dostavljenoj Županijskom sudu u Osijeku dana 23. listopada 2007. pod poslovnim brojem K-DO-43/07, protiv I. okr. Veljka Kadijevića (pok.), II. okr. Blagoja Adžića (pok.), III. okr. Zvonka Jurjevića, IV. okr. Božidara Stevanovića, V. okr. Mile Mrkšića, VI. okr. Veselina Šljivančanina, VII. okr. Vojislava Šešelja i VIII. okr. Gorana Hadžića, zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i to ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: OKZ RH), ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121. OKZ RH-a, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. stavka 1. OKZ RH-a i uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz članka 130. stavka 1. OKZ RH-a.
Pod točkom c) optužnice (alineja 3.) optuženicima se stavlja na teret da su kao pripadnici vojnog vrha tzv. JNA i zapovjednici paravojnih četničkih postrojbi izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju tijekom neprijateljske agresije na Vukovar kojeg je posljedica, među ostalim, i usmrćenje 47 civilnih osoba zatečenih u Općoj bolnici u Vukovaru, među kojima se nalazio i pokojni G. J.
Potrebno je istaknuti da su, u svrhu otkrivanja počinitelja ratnih zločina na području Općine Vukovar, djelatnici policije sustavno od 1991. godine provodili kriminalističku obradu, pribavljena je opsežna dokumentacija, na područjima više policijskih uprava obavljeno je na stotine obavijesnih razgovora o čemu su sačinjene službene bilješke, od raznih humanitarnih organizacija pribavljene su izjave osoba koje imaju saznanja o događajima nakon pada Vukovara, slijedom čega je dana 21. rujna 1995. godine Policijska uprava vukovarsko-srijemska podnijela kaznenu prijavu broj 511-15-04/11-KU-15/95 tadašnjem Okružnom državnom odvjetništvu u Osijeku protiv okr. Veljka Kadijevića i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 119., čl. 120., čl. 121., čl. 122. i čl. 130. OKZ RH.
Povodom spomenute prijave, a na osnovu zahtjeva za provođenje istrage Okružnog državnog odvjetništva u Osijeku od 30. studenoga 1995., Županijski sud u Osijeku donio je 5. siječnja 1996. rješenje br. Kio-741/95 o provođenju istrage i određivanju pritvora protiv okrivljenika. Nakon provedene istrage, tijekom koje je ispitano 229 svjedoka, uključujući liječnike i medicinsko osoblje vukovarske bolnice, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je dana 24. prosinca 2002., pod brojem DO-K-41/99 podiglo optužnicu pred Županijskih sudom u Vukovaru protiv I. okr. Veljka Kadijevića i dr. u prilogu koje je dostavljen istražni spis sa 1926 stranica dokaznog materijala.
Potrebno je napomenuti da tijekom istrage nisu utvrđene činjenice koje bi upućivale na konkretnu osobu ili osobe koje bi usmrtile G. J.
Rasprava u navedenom kaznenom predmetu nije zakazana iz razloga što optuženici nisu bili dostupni tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske, a protiv njih su Županijski sudovi u Vukovaru i Osijeku raspisali međunarodne tjeralice.
U međuvremenu, na prijedlog Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predsjednik Vrhovnog suda RH donio je 4. travnja 2007. rješenje kojim se, među ostalim, kazneni postupak po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru premješta na Županijski sud u Osijeku kao stvarno nadležni sud.”

31.1. Također je istaknuto i ovo:

“O stanju predmeta izvješćivan je Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije, kao i tužiteljstvo tog suda putem Ministarstva pravosuđa RH, Uprave za suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima.
(…) u neprestanim smo kontaktima s MUP-om RH NCB Interpolom Zagreb, Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, tako da ovo državno odvjetništvo putem Ureda za MKSBJ u Zagrebu pribavlja dokazne materijale radi daljnjeg prosljeđivanja sudu, ulaganja u spis i izvođenja tijekom kaznenog postupka. Među spomenutim radnjama potrebno je istaknuti da je izvršena analiza haških transkripata sa suđenja Slobodanu Miloševiću u vezi s nadređenošću Predsjednika Srbije i vojnih vlasti postrojbama JNA, teritorijalnim obranama i dobrovoljačkim odredima koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, iz baze podataka Tužiteljstva MKSBJ u svrhu korištenja u sudskom postupku protiv Veljka Kadijevića i dr. izdvojeno je 139 dokumenata, obavljen je prijevod ‘Ekspertnog izvještaja tima za vojne analize za predmet IT-95-13’, ‘Operativna grupa Jug (gmtbr) Oružanih snaga SFRJ i dejstva u Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu (avgust-novembar 1991.)’ te i nadalje u suradnji s drugim državnim odvjetništvima pribavljamo dokumentaciju iz njihovih spisa koja bi koristila u predmetnom kaznenom postupku.
Za napomenuti je da ovo državno odvjetništvo i dalje poduzima radnje i u stalnom je kontaktu s Tužilaštvom za ratne zločine Republike Srbije u svrhu utvrđenja kako neposrednih počinitelja ratnog zločina na Ovčari tako i drugih osoba iz zapovjedne strukture bivše ‘JNA’, a isto tako i pronalaska tijela osoba koje su iz vukovarske bolnice odvedene i usmrćene, a do danas nisu pronađene.
Stoga su neosnovani navodi podnositeljice ustavne tužbe da bi se u konkretnom slučaju radilo o nedjelotvornoj istrazi o okolnostima ubojstva njezina sina G. J. te, kako navodi, namjernom odugovlačenju kaznenog postupka i uništavanju tragova i materijalnih dokaza za zločin počinjen nad njezinim sinom. Radi se o paušalnim zaključcima i stavu podnositeljice tužbe, ničim potkrijepljenim u njenom obrazloženju, a ne o povredi ustavnih prava građana.
Iz naprijed navedenog je vidljivo da su sve mjerodavne državne institucije, počev od rada u ratnim uvjetima 1991. pa nadalje, u okviru svojih ovlasti i mogućnosti uvjetovanih poznatim objektivnim okolnostima (ratno stanje, nemogućnost pribavljanja materijalnih dokaza uslijed okupacije Vukovara i okolice, uklanjanje tragova zločina prije mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak RH, raseljenost izbjeglih i preživjelih stanovnika Vukovara itd.) poduzimale potrebne radnje kako bi se utvrdilo što više podataka koji se odnose na žrtve zločina i njihove počinitelje. Na temelju dostupnih podataka podnesena je spomenuta kaznena prijava što je rezultiralo istražnim postupkom i podizanjem optužnice protiv navedenih osoba. Stoga se ne može raditi o odugovlačenju istrage i uništavanju tragova i materijalnih dokaza kako navodi tužiteljica.”

31.2. Iz očitovanja ŽDO-a Osijek od 29. lipnja 2015. zaključno proizlazi da je kazneni postupak i dalje u tijeku te da se cjelokupna dokumentacija nalazi u sudskom spisu Županijskog suda u Osijeku koji se vodi pod poslovnim brojem K-42/06.

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

32. Polazeći od navoda podnositeljice, ustavna tužba razmotrena je s proceduralnog aspekta prava na život zajamčenog člankom 21. stavkom 1. Ustava i člankom 2. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

Članak 21. stavak 1. Ustava glasi:

“Članak 21.
Svako ljudsko biće ima pravo na život.
(…)”

Članak 2. stavak 1. Konvencije u mjerodavnom dijelu glasi:

“Članak 2.
1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života …
(…)”
33. Ustavni sud uvodno napominje da vlasti Republike Hrvatske nisu odgovorne za smrt sina podnositeljice.

34. Ustavni sud je do danas u više postupaka meritorno odlučivao o ustavnim tužbama podnositelja koji su tvrdili da nije bila provedena djelotvorna istraga sumnjivih smrtnih slučajeva (njihovih bliskih srodnika) tj. da je zbog propusta nadležnih tijela da provedu temeljitu i djelotvornu istragu došlo do povrede članka 21. Ustava, odnosno članka 2. Konvencije u proceduralnom aspektu (odluke Ustavnog suda broj: U-IIIBi-7367/2014 od 15. prosinca 2015. /”Narodne novine” broj 4/16./, broj: U-IIIBi-2698/2016 od 14. prosinca 2016. /www.usud.hr/, broj: U-IIIBi-4690/2015 od 11. siječnja 2017. /www.usud.hr/, broj: U-IIIBi-3699/2015 od 30. ožujka 2017. /www.usud.hr/ i dr.).

35. Prema praksi Europskog sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: ESLJP) obveze države u zaštiti prava na život mogu se svrstati u tri skupine. To su negativna obveza države da se suzdrži od nezakonitog oduzimanja života, pozitivna obveza države da donese djelotvorne normativne i provedbene mjere za sprječavanje gubitaka života kad se oni mogu izbjeći te proceduralna obveza države da istražuje sumnjive smrtne slučajeve.

Ustavni sud imao je u vidu brojne odluke ESLJP-a u tom pogledu, posebice one prema Republici Hrvatskoj. ESLJP je primjerice u predmetu Milić i drugi protiv Hrvatske (br. 38766/15, §§ 44. – 49., presuda od 25. siječnja 2018.) naveo:

“(a) Opća načela
44. Sud ponavlja da se članak 2. smatra jednom od temeljnih odredaba od najveće važnosti u Konvenciji. U sebi sadrži jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koji čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zaštite ljudskih prava pojedinaca traže da se članak 2. tumači i primjenjuje na način da njegova jamstva budu praktična i učinkovita (vidi Jelić, citirano gore, stavak 72. s daljnjim referencama na, između mnogih drugih izvora, predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, stavak 109., ESLJP 2002-IV).
45. Obveza zaštite prava na život na temelju članka 2. Konvencije, u vezi s općom dužnošću države na temelju članka 1. Konvencije da osigura ‘svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom, prava i slobode određene u Konvenciji’, također implicitno zahtijeva da treba postojati neki oblik učinkovite službene istrage kad su pojedinci ubijeni upotrebom sile (vidi Armani Da Silva protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 5878/08, stavak 230., 30. ožujka 2016.).
46. Država stoga mora svim sredstvima koja su joj na raspolaganju osigurati odgovarajuću reakciju – pravosudnu ili neku drugu – kako bi se zakonodavni i upravni okvir postavljen u svrhu zaštite prava na život pravilno proveo i kako bi se sve povrede tog prava suzbile i kaznile (ibid., stavak 230.).
47. Kako bi bila ‘učinkovita’ na način na koji se to tumači u kontekstu članka 2. Konvencije, istraga prvo mora biti primjerena. To znači da mora imati mogućnost dovesti do utvrđivanja činjenica, utvrđenja je li upotrijebljena sila bila opravdana ili ne u predmetnim okolnostima te do utvrđivanja i, po potrebi, kažnjavanja odgovornih osoba. To nije obveza u pogledu rezultata, već obveza u obliku sredstava. Vlasti moraju poduzeti sve razumne korake koje mogu kako bi osigurale dokaze vezane uz incident uključujući, inter alia, iskaze svjedoka, forenzičke dokaze i kada je to primjereno, obdukciju koja rezultira potpunim i točnim zapisom o ozljedama te objektivnom analizom kliničkih nalaza, uključujući uzrok smrti. Štoviše, kada je došlo do upotrebe sile od strane predstavnika države, istraga također mora biti učinkovita u smislu da ima mogućnost dovesti do utvrđivanja je li upotrijebljena sila bila opravdana ili ne u predmetnim okolnostima. Svaki nedostatak u istrazi koji umanjuje mogućnost da se utvrdi uzrok smrti ili odgovorna osoba, dovodi do opasnosti da povrijedi taj standard (ibid., stavak 233.).
48. Konkretno, zaključci u istrazi moraju se temeljiti na temeljitoj, objektivnoj i nepristranoj analizi svih relevantnih elemenata. Ako se ne slijedi očiti tijek istrage, značajno se umanjuje mogućnost da se u istrazi utvrde okolnosti predmeta i identitet odgovornih osoba. Ipak, priroda i stupanj ispitivanja koji zadovoljavaju minimalni prag za učinkovitost istrage ovise o okolnostima određenog predmeta. Priroda i stupanj ispitivanja moraju se procijeniti na temelju svih relevantnih činjenica s obzirom na praktične realnosti istražnog rada. Kada je sumnjiva smrt izazvana djelovanjem predstavnika države, mjerodavna domaća tijela vlasti moraju provesti naročito strogo ispitivanje situacije u istrazi koja slijedi (ibid., stavak 234.).
49. Također mora postojati implicitni zahtjev ažurnosti i razumne brzine postupanja u ovom kontekstu (vidi Jelić, citirano gore, stavak 76., predmet Yaşa protiv Turske, 2. rujna 1998., stavci 102. – 104., Izvješća 1998-VI, i predmet Mahmut Kaya protiv Turske, br. 22535/93, stavci 106. – 07., ESLJP 2000-III). Mora se prihvatiti da mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprječavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji (vidi Armani Da Silva, citirano gore, stavak 237.). Međutim, kada su se događaji odvili davno u prošlosti, razina hitnosti možda se smanjila zbog proteka vremena; hitnost potrebnih istražnih koraka koja se javlja odmah nakon incidenta vjerojatno neće biti prisutna (vidi Brecknell protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 32457/04, stavci 79.-81., 27. studenoga 2007). Standard za ubrzavanja u takvim starim slučajevima uvelike se razlikuje od standarda koji se može primijeniti u incidentima koji su se nedavno dogodili i kod kojih je brzina ključna kako bi se očuvali ključni dokazi na mjestu zločina, te ispitali svjedoci dok im je sjećanje svježe i detaljno (vidi Emin i drugi protiv Cipra, br. 59623/08 et al. (odluka), 3. travnja 2012.; i Gürtekin i drugi protiv Cipra, br. 60441/13, 68206/13 i 68667/13, stavak 21., 11. ožujka 2014.; vidi i Palić protiv Bosne i Hercegovine, br. 4704/04, stavak 70., 15. veljače 2011., koji se odnose na složene situacije nakon sukoba).”

Ustavni sud prihvaća navedena stajališta ESLJP-a.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra nespornim da je sin podnositeljice stradao 20. studenoga 1991. u okolnostima koje povlače za sobom obvezu nadležnih tijela da provedu temeljitu i djelotvornu istragu u smislu članka 21. Ustava.

37. Ustavni sud utvrđuje da je sin podnositeljice stradao za vrijeme rata i to na području koje je prvo bilo okupirano, a potom je na njemu, sve do 15. siječnja 1998., vlast vršila Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda za Istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) koja je bila uspostavljena na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti UN 1037 od 15. siječnja 1996. Stoga, na tom području državna tijela Republike Hrvatske su vlast, uključujući i pojedine istražne radnje, mogla vršiti tek od 15. siječnja 1998.

38. Nesporno je da je, nakon provedene opsežne kriminalističke obrade, Ministarstvo unutarnjih poslova podnijelo 21. rujna 1995. nadležnom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv ukupno dvije stotine trideset i jednog (231) počinitelja radi više kaznenih djela, između ostaloga, i za usmrćenje četrdeset i sedam (47) civilnih osoba zatečenih u Općoj bolnici u Vukovaru, među kojima se nalazio i sin podnositeljice. Također je nesporno da je nadležno državno odvjetništvo povodom te kaznene prijave podnijelo zahtjev za provođenje istrage protiv sto devedeset i osam (198) osoba iz kaznene prijave, za koje se mogao utvrditi identitet te da je nadležni sud odredio i proveo određene istražne radnje kao i odredio pritvor te raspisao tjeralicu protiv tih osoba.

39. Nesporno je, također, da je nakon dovršetka istrage, kazneni postupak obustavljen u odnosu na stotinu osamdeset i osam (188) osoba pozivanjem na mjerodavne odredbe Zakona o općem oprostu, a radi kaznenog djela oružane pobune koje je obuhvaćeno tim Zakonom. U odnosu na preostale optuženike podignuta je optužnica za kazneno djelo ratnog zločina, kojom je obuhvaćen kao žrtva i sin podnositeljice zahtjeva.

Ustavni sud utvrđuje da je do opisane obustave kaznenog postupka došlo rješenjem ŽS-a u Osijeku broj: Kio-741/95 od 29. siječnja 2004. (koje je bilo istaknuto na oglasnoj ploči tog suda od 30. siječnja 2004. do 16. veljače 2004.). U spisu ŽS-a u Osijeku nema dokaza, niti se to navodi u ustavnoj tužbi, da bi podnositeljica protiv rješenja o obustavi kaznenog postupka podnijela bilo koji pravni lijek odnosno ustavnu tužbu (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-791/1997 od 14. ožujka 2001., objavljenu u “Narodnim novinama” broj 22/01.).

S druge strane, istraga u odnosu na preostale osumnjičene nastavljena je u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina. Tijekom istrage ispitano je preko 220 svjedoka, te je pribavljena dostupna dokumentacija (v. naprijed, točke 16. i 29.). Istraga je rezultirala podizanjem optužnice, također za djelo ratnog zločina. Tijekom postupka nadležna tijela kaznenog progona uspostavila su suradnju s MKSJ, te nadležnim tijelima Republike Srbije, kojima su i slala upite.

39.1. Tijekom istrage nisu utvrđene činjenice, niti pronađeni dokazi koji bi upućivali na konkretnu osobu ili osobe, koje bi bile izravno odgovorne za smrt sina podnositeljice, G. J. Ove okolnosti svakako se mogu pripisati objektivnim razlozima, nastalim prvenstveno zbog ratnog stanja, uništenja dokaza od strane počinitelja ratnih zločina uslijed okupacije Vukovara i uklanjanja tragova zločina prije mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, kao i činjenice da su okrivljenici nadležnim tijelima kaznenog progona nedostupni i da je za njima raspisana međunarodna tjeralica.

Podnositeljica u ustavnoj tužbi ne pruža neke konkretne dokaze ili prijedloge koje su vlasti mogle poduzeti u cilju efikasne istrage, niti navodi da se neki od mogućih počinitelja nalaze na području Republike Hrvatske.

39.2. Ustavni sud primjećuje da su osumnjičenici u kaznenom postupku koji je predmet ovog postupka nedostupni hrvatskim vlastima te da se okrivljenici koji žive u Srbiji i imaju državljanstvo te zemlje ne mogu izručiti (v. predmet ESLJP-a Nježić i Štimac protiv Hrvatske, br. 29823/13, § 45., presuda od 9. travnja 2015.), a hrvatske vlasti za to ne mogu biti odgovorne. U vezi eventualne obaveze Republike Hrvatske da od Republike Srbije zatraži provođenje postupka radi kaznenih djela o kojima se radi u ovom predmetu, Ustavni sud ističe da je u Republici Srbiji već proveden kazneni postupak protiv 24 osobe od kojih je osam osuđeno na kazne zatvora u rasponu od 5 do 20 godina.

K tome protiv tri osobe vođen je postupak pred MKSJ radi ubijanja ratnih zarobljenika na Ovčari, te su dvije od tih osoba osuđene na kazne zatvora od deset i dvadeset godina.

U odnosu na moguće do sada još neprocesuirane počinitelje, a koji bi se mogli nalaziti na području Republike Srbije, bliski srodnici žrtava tih kaznenih djela mogu sami podnijeti kaznenu prijavu za ta kaznena djela srpskom Tužiteljstvu za ratne zločine, koje je nadležno za takve ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava (ibid § 44.). K tome, podnositeljica se mogla tijekom postupka u Republici Srbiji obraćati nadležnim tijelima te države i isticati svoje eventualne pritužbe na njihov rad, a mogla je i podnijeti zahtjev ESLJP-u protiv Republike Srbije, ako smatra da je žrtva povrede prava iz Konvencije koju je počinila ta zemlja (ibid § 68.).

Zaključno, Ustavni sud ističe da bez obzira na težinu i osjetljivost istraživanja i procesuiranja ratnih zločina, članak 21. Ustava nalaže državi efikasno provođenje tog zadatka. Međutim, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebno imajući u vidu da je istraga odnosno kazneni postupak još u tijeku te da se pred hrvatskim sudovima vodi veći broj kaznenih predmeta zbog ratnih zločina, Ustavni sud ocjenjuje da se u ovom slučaju, za sada, ne može govoriti o odgovornosti nadležnih tijela državne vlasti za zanemarivanje ili nedostatak volje da provedu djelotvornu istragu smrti podnositeljičina sina u smislu članka 21. stavka 1. Ustava i članka 2. stavka 1. Konvencije (proceduralni aspekt).

40. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

PREDSJEDNIK VIJEĆA
dr. sc. Branko Brkić, v. r.

Facebook Komentari