Liturgija Velikog petka – Križ simbol spasenja i znak velike Božje ljubavi prema svakome čovjeku

“Štovanje relikvije svetoga Križa u najstarijim rimskim zapisima ima više karakter osobne pobožnosti pa je vrlo vjerojatno da štovanje Križa pod istočnim utjecajem ulazi u liturgiju Velikog petka i stapa se s već postojećom službom Riječi”, o značenju i obredima Velikog petka piše asistent na Katedri liturgike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, svećenik Zagrebačke nadbiskupije vlč. mr. sc. Milan Dančuo.

Neprocjenjive podatke o jeruzalemskoj liturgiji krajem 4. stoljeća donosi nam djelo »Putovanje u sveta mjesta« hodočasnice Egerije. Hodočasnica ne opisuje ni prirodne ljepote niti povijesne zanimljivosti, već se oduševljava vjerskom dimenzijom svetih mjesta koja pohodi, prenosi osjećaje, slavlja i običaje tijekom liturgijske godine. Liturgija Velikog petka u Jeruzalemu već tada je vrlo slojevita i bogata. Za štovanje relikvije svetoga Križa kojeg je prema predaji čudesno pronašla carica Jelena nekoliko desetljeća prije, zapisi govore više o osobnoj pobožnosti i štovanju vjernika, a ne strukturiranom i definiranom obredu. U petak ujutro vjernici se okupljaju u kapeli iza Križa na Golgoti zajedno s biskupom i đakonima te štovanje križa traje od druge do šeste ure. Na stol prekriven tkaninom stavlja se posuda od zlata i srebra s relikvijom Križa koju cijelo vrijeme drži biskup, a vjernici prilaze pojedinačno, klanjanju se, dodiruju relikviju čelom i očima te poljupcem, a nipošto rukama.

Prve detaljnije opise štovanja svetog Križa na Veliki petak u Rimu donose nam liturgijske knjige 7. i 8. stoljeća. U najstarijim propisima papinske liturgije obredi Velikog petka započinju procesijom od bazilike na Lateranu do bazilike sv. Križa Jeruzalemskog. Papa hoda bos, kao i ostali liturgijski službenici, nosi kadionicu ispred relikvije svetog Križa koju nosi đakon u relikvijaru. Za vrijeme procesije pjevaju se psalmi, a sam obred klanjanja odvija se na sljedeći način: nakon što đakon stavi relikvijar na oltar, papa ga otvara te se u klanja u molitvi ispred oltara. Zatim ustaje, ljubi relikviju i odlazi na svoje mjesto. Nakon toga započinje klanjanje i liturgija Riječi za vrijeme koje se navještaju odlomci iz proroka Hošee, knjige Izlaska te muka po Ivanovom evanđelju.

Pričest je uranjanje u tišinu i iščekivanje Kristova uskrsnuća.

Najprije se klanjaju biskupi, svećenici, đakoni i subđakoni, a nakon njih muškarci na rubu svetišta gdje se donosi relikvija. Budući da žene tada nisu mogle ući u svetište, subđakoni njima donose relikviju na štovanje. Štovanje relikvije svetoga Križa i u ovim najstarijim rimskim zapisima ima više karakter osobne pobožnosti pa vrlo je vjerojatno da štovanje Križa pod istočnim utjecajem ulazi u liturgiju Velikog petka i stapa se s već postojećom službom Riječi.

Obredi Velikog petka danas se sastoje od tri dijela: liturgije Riječi, klanjanja križu i pričesti. Jednostavnost obreda govori upravo o snazi i izražajnosti samoga slavlja. Sam odabir crvene boje, odnosno boje mučeništva i pobjede, za slavlja Velikog petka izraz su razmatranja Kristove muke i smrti kao mjesta spasenja. Promatrajući povijesno, služba Riječi je najstariji obredni element iako je današnji ustroj čitanja nešto drugačiji u odnosu na prije. Uz tradicionalno čitanje Muke Gospodinove po Ivanu (Iv 18,1-19,42), odlomak iz knjige proroka Izaije (Iz 52,13-53,12) te dio poslanice Hebrejima (4,14-16; 5,7-9) govore o naravi Kristove patnje i žrtve te njezine dovršenosti u odnosu na starozavjetne žrtve. Također i litanijske molitve vjernika čuvaju drevnu predaju rimske Crkve i izvorno su svjedočanstvo molitve Crkve u samim počecima. Pričest je uranjanje u tišinu i iščekivanje Kristova uskrsnuća. Središnji obred Velikog petka jest i ostaje klanjanje svetom Križu. Iako je štovanje nastalo kao osobna pobožnost vjernika zbog prisustva relikvije svetog Križa na koji je Isus bio raspet i na kojem je umro, kroz povijest je ovaj obred zadobio svoju dimenziju zajedničkog slavlja i pobožnosti kojim Crkva usmjeruje svoje molitve i pogled prema Križu koji donosi spasenje. U rimskoj je tradiciji prvotno klanjanje relikviji Križa teološki obogaćeno usmjerenošću prema Križu kao simbolu spasenja i znaku velike Božje ljubavi prema svakome čovjeku, piše HKM.

Facebook Komentari