U Siriji se vode žestoke borbe za posljednje uporište takozvane Islamske države. Iz Baguza već danima stižu snimke civila, ali i boraca ISIL-a koji su se predali. Među njima i Hrvata.
Među njima je mnogo zapadnjaka, koji se nakon propasti kalifata žele vratiti u domovinu. Sudbina Hrvatice Dore Bilić, koja se ISIL-u pridružila prije sedam godina, za sada je nejasna.
U kampovima pod nadzorom Kurda, izbjeglih je sve više. Među stotinama muškaraca, žena i djece, spominje se, bila je i hrvatska državljanka Dora Bilić. 32-godišnjakinja se ISIL-u pridružila prije sedam godina.
Prema podacima hrvatskih sigurnosnih službi, na području kalifata proteklih je godina boravilo sedam osoba s hrvatskim državljanstvom – uglavnom žena koje nisu sudjelovale u borbama.
Borbe za Baguz, posljednje uporište takozvane Islamske države, privode se kraju. Kurdski borci, potpomognuti Amerikancima, kažu da je pitanje dana kada će ga osvojiti, unatoč brojnim zaprekama. U Baguzu još uvijek ima civila. Islamisti ih koriste kao ljudski štit. Islamska država nekad je kontrolirala 88 tisuća četvornih kilometara. Bliži se gubitak i posljednjeg sela.
Događanja vezana uz Islamsku državu za Dnevnik Nove TV prokomentirao je dr. sc. Tonći Prodan, stručnjak za nacionalnu sigurnost.
Je li ovo doista poraz takozvane Islamske države?
Islamska država i njihov kalifat donijeli su jednu novinu u svijetu terorističkih napada, a to je osvajanje teritorija. Oni su u posjedu imali ogromnu količinu teritorija više zemalja. Sad gube taj teritorij. Ako to uzmemo kao kriterij, možemo govoriti o njihovom slomu i gubitku rata.
Može li ovaj gubitak teritorija, koji je bio pod kontrolom terorista, potaknuti na akciju tzv. spavače na zapadu?
U svakom slučaju, oni će nastaviti sa svojim operacijama na zapadu prema cijelom zapadnom svijetu i zapadnoj alijansi. Imaju izdanu takvu fetvu da mogu napasti bilo koji zapadni cilj u bilo koje vrijeme, da mogu prouzročiti što veću materijalnu štetu i ljudske žrtve i pritom privući što veću pozornost.
Dakle – takva opasnost postoji. Njihovi radikalizatori i dalje rade svoj posao, novače nove teroriste i taj posao, s njihove strane, sigurno nije stao.
Vidjeli smo kako među borcima ima i onih koji su iz zapadnih država, a pridružili su se ISIL-u. Procjenjuje se da je tijekom godina u njihovim redovima bilo oko pet tisuća ljudi s europskim putovnicama. Kamo sada s njima?
Oko pet tisuća njihovih boraca nose europske putovnice. Tu je nekoliko pitanja koja treba razriješiti. Jedno je pitanje suđenja koje se može dogoditi u državama u kojima su zatečeni, dakle u Siriji ili Iraku. U tim se državama nerijetko izriču smrtne kazne, što Europa sigurno ne bi htjela.
Drugo je model, da im se sudi kao međunarodnim zločincima, po međunarodnom ratnom pravu. Tu se postavlja pitanje mjesne nadležnosti. Treća i najvjerojatnija opcija je povratak u zemlju sa svim pravnim posljedicama. Koliko je netko skrivio? Vezat će se uz svaku osobu.
Je li bio na tom teritoriju, ili je i pomagao, sudjelovao u raznim terorističkim akcijama zvjerstvima i tako dalje… Sukladno odgovoru na taj dio priče – izricat će se kazne.
To je jedan problem. Drugi problem koji je i najvažniji jer je dugoročni je pitanje reintegracije tih ljudi. I ne samo njih nego i druge generacije – žena i djece.
Trebaju li ih prihvatiti zemlje iz kojih su otišli?
Europa je nastala na vrijednostima koje su vezane uz međunarodnu Konvenciju o pravima čovjeka. To je pravo na pravično suđenje i na druga ljudska prava. Pravni principi su svakako oni koje treba ispoštovati.
Ne može se nekoga osuditi a priori i ne omogućiti mu povratak u zemlju samo zbog toga što je nešto počinio, a to nije dokazano. Pitanje je – koliko će se toga pojedinim ljudima dokazati u pravosudnim sustavima.
Kolika su oni opasnost upravo za zapadne zemlje iz kojih su otišli, a u koje bi se dio njih sada vratio?
Oni su opasnost zato što imaju ekstremna vjerovanja. Imali su ekstremna pripadanja, pripadali su terorističkim organizacijama. Njihove su aktivnosti, u svakom slučaju, ekstremne.
Njih treba različitim alatima, koje država ima na raspolaganju i jednim potpuno novim psihosocijalnim pristupom reintegrirati u društvo kako bi oni, dugoročno, predstavljali manju opasnost za zemlju u koju se vraćaju.
Ima li Hrvatska razloga za strah?
Mi nismo imali nekakav veliki broj ljudi kod njih, osim Dore Bilić. To je jedina osoba koju baš možemo povezati s nama. Stoga problem tog tipa nismo imali.
Iako ni druge zemlje iz zapadne alijanse nisu izuzete iz ovog problema. Nema nekih specijalnih indikacija da bi Hrvatska po tom osnovu – meta, no moramo biti oprezni.
Što sa ženama koje su otišle u takozvanu Islamsku državu, prošlo je nekoliko godina, a mnoge od njih sada imaju djecu?
One su pratile svoje supruge na tom području. Kaznu bi, ukoliko je njihov suprug učinio neko kazneno djelo terorizma, trebao snositi on sam, a ne samo obitelj.
Oni su državljani europskih zemalja i, kao takvi, smatram da bi trebali imati pravo na povratak i reintegraciju u društvo uz snošenje posljedica, a temeljem pravne krivnje ukoliko su počinili neko kažnjivo djelo.
