Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
2018. godine sjećat ćemo se 2048. onoliko koliko se danas sjećamo 1988. Ako ne zbog gdje koje umiljate privatne idiosinkrazije uglavnom umišljene pod prešom praznine srednjih godina, onda ni zbog čega. Koliko se sjećate predsjednika vlada do 2000. godine? Osim ako osobno niste bili predsjednik vlade ili njezin prevažan dio, jedva znate prezimena tih ljudi. Čega se nakon 2000. godine, osim činjenice da su bili predsjednici, sjećate o vladavini Račana, Sanadera, Kosorice i Milanovića? Ni po čemu s iznimkom onih koji su nesposobni doći na suđenje, ali su istovremeno sposobni putovati u Rusiju i Francusku.
2018. prijeđen je Rubikon. Hrvata je više u ostatku svijeta nego u Hrvatskoj. Rekordna je po broju iseljenih državljana i negativnom prirodnom prirastu. Time je ozbiljena poznata izreka – Naleti na Scilu, tko hoće izbjeći Haribdu, jer oni koji su do prije 100-200 godina još uvijek koliko-toliko punili prostor današnje Hrvatske danas ga vidno prazne upražnjavajući mučan odlazak bez želje za povratkom. Od države useljavanja i demografskog rasta s ne prevelikom emigracijom, poput npr. Japana, u samo par stotina godina, a najviše posljednjih, Hrvatska je postala je država iseljavanja, poput npr. Izraela i strmoglavog demografskog pada. Tko je ovdje i može imati djecu ne želi ih, a tko ih ima žali ih i gleda kako da ode.
2018. godina gospodarski se svodi na HDZ-ovo nastojanje pranja vlastitog 28 godina starog prljavog veša. Promašena 28 godina stara gospodarska politika dolazi na naplatu, a jedino što nije jasno jest zašto se taj unutarstranački problem rješava kao državni. Naime, HDZ-ovci nisu svjesni da se ništa važno ne bi pogoršalo da s otkucajem ponoći na staru godinu svi nestanu s lica Zemlje. Štoviše, mnoge bi stvari bile bolje već zbog smanjenja troškova. Sama činjenica da se bivši predsjednici HDZ-a vuku po sudovima i osuđeni su dovoljna je kako bi se zaokružila kriminalna povijest te strančice i njezina vjerojatna budućnost bez da se i spominje pojedinačne slučajeve.
2018. godina pravosudno se govoreći svodi na to da se svaki pokušaj da se najneučinkovitije pravosuđe u EU učini boljim zaustavlja već pri samoj zamisli većinski zaslugom HDZ-a, ali ovaj put u tijesnoj suradnji s lijevim krilom poznatim pod imenom SDP. SDPHDZ tako je u 28 godina uspio proizvesti toliko pravosudnih paradoksa, nedosljednosti i kršenja temelja demokracije da se RH bez sumnje može nazvati carstvom korupcije, mafije, državne i sive ekonomije. U političkom, pravnom i gospodarskom smislu ne poštuje se individualna sloboda i vlasništvo, a svaki pokušaj demokratizacije sječe se u korijenu. Kriminalna pravosudna povijest SDPHDZ-a sasvim je dovoljna bez da se i spominje sve krvavije pojedinačne slučajeve, jer povijest zla ne nestaje dodavanjem riječi bivši uz riječ član.
Ostala područja dosađivanja, nerada i ljenčarenja na račun javnog novca u svjetlu navedenih nisu vrijedna spomena i ako je sve rečeno točno neuljudno ih je čak i spominjati. Svaki pokušaj govora o tehnici, znanosti, obrazovanju, kulturi, umjetnosti i religiji završava na navedenom demografskom, gospodarskom i pravosudnom potopu između šesteroglavog čudovišta i pogubnog vira. Svakome kome je to potrebno i tko je željan, a usprkos privatnim predivnim ili ogavnim događajima, nije loše zaboraviti 2018. i njezine vinovnike, jer oni koji su vam oduzeli i ovu godinu života, neopreznošću njihovih roditelja, na žalost imaju imena i prezimena i pitanje je – Bismo li zamjeriti čovjeku koji bi im se popišao na grob nakon što blago preminu u Gospodinu? Teško.
Teško, no sjetimo se kako bismo se, kad bi to bilo moguće, prethodno trebali popišati na vlastiti. Naime, sklonost egoističnom opraštanju u nesposobnosti nošenja s vlastitom mržnjom povezana sa sjećanjem na prošlost koja se nikad nije zbila u nesposobnosti podnošenja budućnosti koja se nikad neće ozbiljiti nas je i dovela tu gdje jesmo umjesto tamo gdje nismo, jer ne slijedimo predivnu hašuptsku devizu – Zaborav uvijek, oprost nikad.
