Božićna priča u Grabovnici: Vladala je velika neimaština, moja kuća nije imala ni borovu granu… Napravio sam ovo za svoju dušu kad sam se vratio iz Arabije

Božićna priča u Grabovnici započela je 2001. godine, kada je obitelj Salaj prvi put okitila svoje imanje tisućama žaruljica, svake godine se povećavao broj… A priča je zapravo bajka sa sretnim završetkom. Vlasnik imanja Zlatko Salaj djetinjstvo je proveo u neimaštini i sada uživa u igri svjetla na svome imanju.

Jeste li imali u djetinjstvu struje u kući i kako su izgledali Božići tada?

Da, struje smo imali. Nekada je meni tata rekao da je ovdje došla struja 1938. godine, a ja sam rođen 1944. godine. Ovdje je poslije rata vladala velika neimaština i uz to je i mama otišla, tako da sam ja ostao sam s tatom i uvijek volim reći da je žalosna kuća gdje ženske ruke nema. Ni moji kolege nisu u to doba ne znam što imali, ali imali su mamu i imali su barem za Božić borovu granu koja se uvijek stavljala u kut te se ukrasila kojim orahom i kojom jabukom te se ipak obilježavao Božić. Međutim, moja kuća to nije imala.

Kad i gdje ste završili školu (i koju) i u kojem je trenutku nastala odluka i ideja da se u Hrvatskoj napravi ovakav jedinstven poduhvat?

Ja sam završio PTT (Poštanska i telekomunikacijska) školu u Zagrebu i tu sam došao zapravo srećom, jer sam poslije saznao da su primali samo učenike s odličnim uspjehom, iako sam ja osmi razred završio s vrlo dobrim uspjehom. Kada sam došao u školski centar, škola i učenički dom su bili pod istim krovom, prvo sam odlučio da nema izlazaka u grad, prioritet je bio samo učenje. Poslije kada je završilo prvo polugodište, direktor škole me pozvao te me to uplašilo. Zatim me on pitao da tko mi je pisao molbu, na što sam iskreno rekao da mi je pisao moj susjed – bilježnik na općini i napisao je sve o mom djetinjstvu na što je direktor rekao da kad su čitali moju molbu da su svi plakali i zato sam prvi koji sam primljen s vrlo dobrim uspjehom ali da im je drago što su mi dali priliku i da sam postao odličan učenik.

Da budem iskren, ja nisam imao neku ideju o ovom poduhvatu, ja sam to napravio za svoju dušu. Prve godine kad sam se vratio s posla iz Arabije, za svoju dušu sam okitio prvih 70 000 žaruljica i upalio na Badnju večer, jer je tu bio takav običaj. I onda su se pojavili ljudi kojima je to bila senzacija u ovom kraju i počeli su dolaziti, stvarale su se gužve, ljudi nisu htjeli ulaziti na privatan posjed. Počeo sam ih pozivati da slobodno dođu na imanje i pogledaju te su počeli ispitivati kako će biti iduće na godine, a ja sam im rekao da ako im se sviđa iduće godine bude još više i još bolje i eto ove godine smo došli i na preko 4 milijuna žaruljica.

Kada ste krenuli u obnovu svoje kuće i imanja u rodnome selu Grabovnici?

Krenuo sam s obnovom 1985. godine, najviše zahvaljuljući mojoj pokojnoj supruzi, jer je i ona rodom iz Čazme te je jako voljela ovaj kraj. Ja sam bio stalno po terenima po svijetu tako da je ona mene uspjela nagovoriti da napravimo vikendicu tu gdje je bio mlin. To je sve bilo neuredno te je depresija bila negdje i po 2 metra, dovezeno je preko tisuću kubika zemlje i materijala da se bar jedan dio poravna. I onda sam kućicu napravio po uzoru na ličku brvnaru, jer sam radio telefoniju na Plitvicama i spavao sam u kampu Grabovac gdje su bile te kuće pa mi se najviše svidjela ta jedna kuća i rekao sam da ću takvu kuću ja sam napraviti. Živjeli smo u Novom naselju Botinec i tamo je bilo nogometno igralište i nije nitko igrao nogomet pa sam iskoristio priliku da tamo radim na svojoj kućici. Susjedi su se pitali što to bude i nisu mogli vjerovati da sklapam kuću.

Poseban okoliš daje i poseban ugođaj. Sami ste izgradili umjetna jezera i mostiće, uzgojili hortikulturu?

Sve sam sam izgradio, a za hortikulturu sam unajmio čovjeka iz Čakovca, zapravo prijatelja kojeg sam upoznao na terenu. Kasnije sam ga uspio pronaći jer sam znao da je vrsni stručnjak za hortikulturu. On je napravio projekat i posadio biljke te se kasnije samo proširivalo.

Kada ste počeli stavljati lampice i kititi prostor ispred kuće, kakve su bile prve reakcije rodbine i susjeda?

2001. godine je počelo s tim kićenjem koje je i danas poznato. Imao sam na imanju 3 bora koja sam prije toga svake godine obavezno okitio kad bih stigao s terena. Jedne godine nisam uspio okititi ta 3 bora, jer se znalo događati i da po 16 mjeseci nisam došao kući. Sam sam si bio šef, ali je bila velika odgovornost prema poslu. Kod kićenja ta 3 bora svake godine sam naučio da žaruljice ne smiju ostati na borovima za iduću godinu, jer ih to uništi, kao i samo drveće. Zato svake godine nakon završetka Božićne priče sve lampice se skidaju te se ponovno postavljaju pred sljedeću sezonu te se pazi da bude svake godine drugačije i posebnije.

Koliko je lampica bilo na početku, a koliko ih ima sada?

Na početku je bilo oko 70 000 lampica, a danas preko 4 milijuna lampica.

S vremenom se „Božićna priča“ razvila u vrlo posjećenu manifestaciju, koja traje u prosincu i početkom siječnja s tisućama posjetitelja iz Hrvatske i stranih zemalja. Koliko je posjetitelja bilo na početku, a koliko ih ima sada kada se u sve uključila i lokalna zajednica?

Podatke o posjetiteljima prvih godina nemamo, jer mi prvih 3 godine nismo naplaćivali ulaz, imali smo samo kutiju s dobrovoljnim prilogom. Prošle godine je bilo preko 120 000 posjetitelja, ne samo iz Hrvatske nego i iz cijelog svijeta.

* sadržaj omogućio HEP

Facebook Komentari