Ispovijest o užasu u remetinečkom zatvoru, danima silovan u ćeliji: Udarao me šakama u glavu, ništa mi nije govorio

Otvoreno, bez skrivenog identiteta, Stefan Husadžić progovorio je o onome što smo mislili da se događa samo u američkim filmovima. Silovan je u zatvoru, danima u ćeliji s još trojicom. Jedan ga je držao i tukao, drugi, ubojica žene, silovao, a treći po naredbi morao gledati u zid dok je to trajalo. I tako, govori, pet dana, dok se nekako nije uspio spasiti. Najstrašnije je od svega što je u zatvorskoj ćeliji s ubojicom završio zato što je ukrao dva parfema, odnosno zato što se nije odazivao na sudske pozive koji su stizali na adresu na kojoj nije živio.

”Čim sam ušao u ćeliju, pozdrav je bio takav da me on s dvije ruke uhvatio za jednu arteriju i ja sam izgubio svijest. I kad sam se probudio, onda su mi stavili sanitar za WC, i to sam morao eksirat. A ja debil eksirao”, počeo je s pričom Stefan Husadžić.

”Prvo su bili dan,-dva fini kad su skužili da sam ja konobar, da imam dobru plaću u Opatiji. Međutim, kad su skužili da to neće tako lako ići, da meni tek sud mora odobriti da ja pod pratnjom o svom trošku idem podići svoju plaću, da će to trajati 10 dana, tjedan, tu je počelo ponižavanje. Tu je počelo udaranje. I onda jednu večer jedan me držao, a drugi mi je gurao žlicu u rektum, da me raširuju, da me pripremaju”, priča Stefan. Sve je trajalo pet ili šest dana, kaže Stefan.

Nitko mu nije pomogao, tvrdi. Unutar ćelije u Remetincu, govori, bio je maltetiran i sustavno silovan. Sve to činili su mu njegovi cimeri, kaže. Ubojice i kriminalci. ”Ništa mi nije govorio. Udarao me šakama u glavu, ništa mi nije govorio. U potiljak me udarao, ništa mi nije govorio. Govorio mi je da je to normalno, da je to svatko prošao i da je rulet takav. Netko baca rulet, a netko je loptica. Ja sam valjda bio loptica”, prepričava Stefan.

Zatvorili ga u ćeliju s ubojicama

Stefan hrabro progovara o onome što se prešutno zna, ali rijetko izađe izvan zatvorskih zidova. Razlog zbog kojeg je završio u zatvoru nije teški kriminal. Poslodavac mu nije isplatio plaću, ostao je bez stana i posla, pa je ukrao dva parfema. Ali nije zbog toga završio iza rešetaka jer je iznos krađe premalen. ”Došao je poziv za sud na moju adresu koja mi piše na osobnoj, a to je Mursko Središće, gdje mi žive baka i deda. Oni su već stari. Deda ne priča sa mnom. Oni me nisu obavještavali o tome. Kud zato što nisu htjeli, a nisu ni imali moj broj telefona. Pa je došao drugi poziv za sud, pa je došao treći, pa je došla jednom policija, drugi put i raspisana je tjeralica za mnom”, kaže Stefan.

U međuvremenu je dobio posao u Opatiji. Kada se tamo javio u policijsku postaju, bio je priveden zbog neodazivanja na sudske pozive i odmah prebačen u zatvor u Zagrebu. ”U zatvoru se dogodilo to da su me stavili u sobu s dva okorjela kriminalca. S dečkom koji je bio prvo u zatvoru, ne znam koliko godina, zbog paleži, jer je zapalio bakinu kuću, a sada je u istrazi jer je ubio svoju djevojku. I stavili su me u zatvor također s dečkom koji služi desetak godina, a njih dvojica i prije su u Glini zajedno robijali”, govori Stefan Husadžić.

I tu je počeo teror, tvrdi. ”Rekli su mi: ‘Tri sekunde te vidimo nasamo s komandirom, zaklat ćemo te”’, govori Stefan i dodaje da je jedan od cimera iz ćelije imao žlicu kojoj je kraj bio naoštren kao britva.

Živio u danonoćnom strahu

Govori kako nikome nije smio reći što mu se događa. Tvrdi da su ga dvojica zlostavljala, a u sobi je bio i treći. ”On je, kad se to događalo, morao biti okrenut licem prema zidu i glumiti da spava”, kaže Stefan i govori kako ga razumije jer je bio uplašen.

Bio je u danonoćnom strahu, govori nam. Iživljavali su se nad njim, tukli ga, dok ga je jedan silovao, drugi ga je držao. Pokušavao je, tvrdi, pravosudnim policajcima davati migove da se nešto događa. ”Ja sam davao zaštitarima migove. Dva puta se mijenjala plahta. Dva puta je bila krvava plahta. Nitko na to nije reagirao. I na kraju, kad sam ja probio tu blokadu, bilo je grupno tuširanje. Ja sam išao na tuširanje i na mali papirić sam napisao ‘Pomozite mi hitno! Priprema se, ima oružja, priprema se napad na čuvare.’

To sam bacio u komandirov ured jer sam samo znao da će im to privući pažnju. I oni su me izvadili van i ja sam rekao nije to nego sam silovan, čovječe. Luđaci jedni, ja vam dajem već 5-6 dana. I onda kad sam išao gore psihijatru, sestre su mi rekle da su primijetile da kad god su donosile terapiju, da su ovi odmah dolazili da ne bi ja imao nikakav kontakt očima sa sestrama”, prepričava Stefan.

Premjestili su ga na drugi odjel. Odveli na odjel zdravstvene zaštite, gdje je sve detaljno opisano. U mišljenju liječnika tog nalaza stoji da je žrtva silovanja. ”Znaš kakva je tu frka nastala kad je meni sljedeći dan došao upravitelj Remetinca i pružio mi ruku i zagrlio me”, kaže Stefan.

Psihijatar naglasio da je zlostavljavanje dobro poznato

Psihijatar je zatražio da se Stefana premjesti u zatvorsku bolnicu, ali i otpusti iz zatvora jer mu bez sumnje otežava oporavak od psihotraume. Naglašava u nalazu da je moguće da se višednevno zlostavljanje kakvo Stefan opisuje dogodi u okviru penalne ustanove, da je dobro poznato i da je nemoguće posve ga spriječiti, ali da je nužna pravodobna naknadna intervencija. ”I zamislite vi ironije, predzadnji dan, tj. zadnji dan u listopadu, kad ono ja vidim jedan od njih ulazi u Svetošimunsku. Meni komandir i doktorica dolaze i kažu: ‘Samo da znaš, sve je u redu.’ On je bio dvije ćelije od mene, ‘nećete se sresti na hodniku’. Kako je moguće da mi budemo na istom odjelu? Mi smo bili dvije sobe jedan do drugoga. Recimo, da ja nisam odbijao šetnju, na šetnji bismo bili zajedno”, govori Stefan.

Prije mjesec dana Stefan Husadžić pušten je na slobodu, ali izlazak iz zatvora neće zaboraviti, govori. ”I meni čuvar govori: ‘Idemo mi do tvoje ćelije da vidimo jesi što ostavio u ćeliji.’ Ja govorim da nisam ništa ostavio u ćeliji. Međutim, on vodi mene na odjel 4, a na odjelu 4 mene dočeka stolica, glavni komadir iz odjela broj 4, ćelavi, prepoznat ću ga odmah, nisam mu zapamtio broj značke nažalost: ‘Lažove jedan, uspio si sad slagati. Sve si lagao. Završit ćeš ti ovdje uskoro, a onda ću te ja je****.’ To su bile zadnje tri minute moga boravka u zatvoru”, prepričava Stefan.

O svemu je ekipa emisije Provjereno upitala Damira Čumpeka, upravitelja zatvora u Zagrebu. On pak tvrdi kako je sve odrađeno po proceduri i da su pravosudni policajci učinili sve što je u njhovoj moći, da je Stefan bio u dvije sobe, tražio je premještaj iz prve i dobio ga, a potom tražio premještaj i iz druge. Tek je drugi dan progovorio o seksualnom zlostavljanju. To što se ustručavao progovoriti poznata je stvar u uredu pučke pravobraniteljice.

Takvi slučajevi često se i ne otkriju

Smatraju da se treba više raditi na prevenciji i da se takvi slučajevi često i ne otkriju. ”Vrlo je često kod žrtava, pogotovo seksualnog nasilja, prisutan bilo strah od prijavljivanja, bilo sram ili jedna vjera da se ništa neće promjeniti, odnosno nepovjerenje u učinkovitost sustava. To su razlozi zbog kojih su brojke sigurno puno veće od onih koje su prijavljene”, objašnjava Maja Kevic iz Službe za osobe lišene slobode i Nacionalni preventivni mehanizam.

Upravitelj Damir Čumpek govori da se vrata ćelije otvaraju 20-ak puta na dan, pa je imao prilike prijaviti, ali Stefan tvrdi da su mu prijetili smrću. Da su nešto primijetili, pravosudni bi policajci reagirali, tvrdi upravitelj, ali nisu, već tek po Stefanovoj prijavi. ”Mi imamo u konkretnom predmetu izjave svih pravosudnih policajaca koji su bili na odjelu do glavnog dežurnog toga dana, kao i svih zatvorenika koji su bili sa zatvorenikom Husandžićem u sobi”, govori Čumpek.

Sve to upravitelj je prijavio ministarstvu pravosuđa, ali i DORH-u i, govori upravitelj, sad je stvar na njima. Ekipa emisije Provjereno upitala je upravitelja je li izvršen pretres sobe, s obzirom na to da Stefan tvrdi kako je njegov zlostavljač imao oružje. ”Mi smo pretresli i konkretnu sobu i mnogo drugih soba. Nismo našli nikakav predmet koji bi bio opasan”, kazao je Čumpek.

Osuđen na 18 godina zatvora zbog ubojstva

Upravitelja su upitali i zašto je Stefan, koji je u istražnom zatvoru završio zbog neodazivanja na sud, dakle nečega benignog, dospio u sobu s ubojicom. ”Stvar je naše procjene kako ćemo iskombinirati određenu sobu. Dakle, da zatvorenici međusobno štetno ne utječu jedni na druge. U konkretnom slučaju vodilo se računa da se zatvorenik smjesti u sobu koja je stabilna, koja funkcionira, u kojoj svi poštuju kućni red. To je bio i slučaj i u prvoj sobi i u drugoj sobi za vrijeme njegova boravka. Nažalost, on je kratko vrijeme uspio izdržati i u jednoj i u drugoj sobi”, govori upravitelj.

”Napravio sam puno zla, ali i odslužio sam neke stvari, ali ovo nisam zaslužio. Nitko nije ovo zaslužio. Ne osjećam se više kao muškarac. Kako da ja sad priđem curi nekoj? Kako? Ajde, priđem, a što dalje”, kaže Stefan.

Osoba koju je optužio protekli je tjedan osuđena na 18 godina zatvora zbog ubojstva djevojke. Proglašena je smanjeno ubrojivom. I to je, govori Stefan, koristio kao izgovor za prijetnju. Rekao mu je kako će ako i njega ubije biti proglašen potpuno neubrojiv i izaći će iz zatvora brže. ”Prvo mi je bila u glavi misao da sebe ubijem, ali nije to moj đir, znaš. Nisam htio ostati. Nisam mogao zamisliti da ostanem duže u takvoj instituciji. Ali onda pred kraj, imao sam osjećaj da ako njemu naudim, da ću osloboditi sebe”, govori Stefan.

Stefan je progovorio jer ne želi da se ikome dogodi to što se njemu dogodilo. ”Tužit ću ih. Tužit ću ih ne toliko radi novca, nego zbog svih ovih koji su to proživjeli”, kaže Stefan.

”Htio bih živjeti za nekoga”

Zapeo je na krivom putu od adolescencije. Možda je mogao bolje, možda drugačije da je imao potporu. Postao je ovisnik o metadonu, upao u krivo društvo. I taman kada je počeo hvatati konce svog života sa stalnim zaposlenjem, morao je u zatvor. Svojom krivicom, ne bježi od toga. ”Htio sam biti sretan, baš sretan. Htio bih živjeti za nekoga, a onda je sve ovo ostalo, poslovi i sve, sve lagano ide. Htio bih živjeti za nekoga, lakše mi je živjeti za nekoga nego za sebe”, govori.

Izgubljen je i psihički i emocionalno osakaćen, govori. Želi dokazati nepravdu koja mu se dogodila, onu koja ostaje kao trauma za cijeli život. Hoće li uspjeti tek će se vidjeti. Možda se jave i druge žrtve koje su do sada šutjele, možda još netko progovori. Pitanje je je li sustav zakazao, zašto zatvorenici nemaju povjerenja prijaviti takve monstruozne činove, mučenja, piše dnevnik.hr.

Facebook Komentari