Škola je odgojna a ne preodgojna ustanova

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predsjednik Vlade neki je dan javno izrazio brigu za zdravlje gradonačelnika Zagreba za što nije poznato je li učinio ikad prije, no njegovi ministri ne dijele tu brižnost: onaj pravosuđa nije našao za shodno izraziti brigu pretučenoj djevojci iz Zadra, a vjerojatno mu ne pada na pamet posjetiti ju i ispričati joj se, onaj zdravstva, što je naivno s obzirom na njegove postupke i sudsku presudu, ali i onaj unutarnjih poslova nisu našli za shodno posjetiti obitelji djece stradale na hitnoj ili u prometu, ona znanosti i obrazovanja nije našla za shodno otići do Čakovca pa ako treba i ući u razred tijekom nastave itd., ali to nije niti čudno, jer velika je mudrost znati finu razliku između profesionalne tople brižnosti i birokratske hladne bešćutnosti; još veća znati kad postupiti na koji način, jer to se ne može naučiti na super-brzim, super-djelotvornim i super-online vikend-usavršavanjima motiviranih nastavnika.

U duhu bjelodane bešćutnosti okrenimo se slučaju profesora strojarstva Franje D. iz Čakovca koji je razumljiv samo ako se shvate suluda pravila neučinkovite birokratiziranosti obrazovne prakse u Hrvatskoj prisjetivši se nekih općih činjenica poput one da nastavnik tek nakon 30 godina staža dobiva pravo na smanjenje satnice koja može biti 20-22 nastavna sata za 2 sata, dakle, na 18-20, pri čemu samo onaj tko je barem jednu godinu radio u školi može znati kako izgleda prosječni, zamislimo motiviran, zaljubljen u svoj posao, stručan i usavršen za let na Mars, nastavnik nakon 30 godina rada ili one koja kaže kako je nastavnik u svom obrazovnom i pedagoškom radu spriječen ne samo nizom višestrukih suludih birokratskih poslova bez stvarnog rada na unaprjeđenju vlastitog načina obrazovanja nego i nizom pravilnika koji ne samo njega nego i sve ostale u školi de facto sprječavaju da u zadanom trenutku učine bilo što korisno i djelotvorno pa nije nikakvo čudo da je profesor Franjo poduzeo što je poduzeo.

Možemo otići i korak dalje i pitati se kako je moguće da se broj učenika značajno smanjuje i istovremeno broj nastavnika značajno povećava? Postaju li razredi manji recimo za 1/4? Pregrađuju li se ogromne učionice u male super-multi-medijske prostorije, laboratorije itd.? Ništa od toga nije slučaj, dok je slučaj da istovremeno vrtići i škole još uvijek sadrže azbest. Idemo još korak dalje i pitajmo se o kvotama na fakultetima koji imaju nastavničke smjerove, o kvotama na pedagoškim odsjecima i akademijama, o kakvoći studenata koji završavaju takve studije, o kakvoći zaposlenih u odgojno-obrazovnom sustavu, o rezultatima njihovog rada pri čemu nije lako čuti suvisli odgovor na pitanje je li se srednja škola pretvorila u javni četverogodišnji tečaj za državnu maturu? Pitajmo se o učenicima, o njihovim roditeljima i o kućnom odgoju? Pitanja je puno bez odgovora.

To je pojmovni, radni i životni kontekst unutar kojeg, ako smo realni, trebamo za početak opisivati činjenice o procesu obrazovanja u RH, pa tako i o postupcima nastavnika, učenika i ravnatelja od kojih se želi napraviti menadžere nakon 20-ak godina rada u učionici ponovno nizom super-kvalitetnih vikend-tečajeva što neće postati sve da se postave na glavu. Dakako, kontekst treba opisivati formalno i profesionalno tamo gdje je tome mjesto, no javno ga treba opisivati s normalnom ljudskom mjerom zauzetosti za konkretnog nastavnika i konkretnog učenika. Ti ljudi imaju imena i prezimena. To je stvaran i nelicemjeran kontekst opisa činjenica i stanja tuzemnog obrazovanja i ako se bilo što želi poduzeti, potrebno je koliko nam je ljudski moguće sa što manje preseravanja pokušati malo promijeniti sebe, barem jednog nastavnika i barem jednog učenika što se neće postići ako riba koja smrdi od glave brižnost pokazuje kad joj koristi za vladanje, a bešćutnost čak i u slučajevima kad s minimalnom brigom može postići ako ništa drugo a ono barem minimalnu utjehu.

Facebook Komentari