Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Zamislimo sa se kandidiram na radno mjesto na kojem pod vidom mog zapošljavanja, rada, rezultata i napuštanja tog radnog mjesta (napredovanja ili odlaska u sasvim drugu organizaciju) utjecaj može izvršiti utjecajan član moje obitelji (ili dugogodišnji prijatelj).
Zamislimo da sam promijenio prezime i da poslodavac bez dodatnog istraživanja ne može iz mog životopisa i priloženih dokumenata znati da imam utjecajnog člana obitelji (iako nije jasno kako, ako to piše barem na nekim drugim dokumentima koje sam priložio pri prijavi natječaja, recimo u životopisu). U toj situaciji ja to znam, član moje obitelji to zna i poslodavac koji je raspisao natječaj to mora moći znati pa je nekako razumno tu činjenicu učiniti javnom prije natječaja i izuzeti se iz procesa natječaja u slučaju da bilo koja fizička osoba poslodavca poslovno (ili drugačije) povezuje tog člana obitelji i mene sa svrhom izbjegavanja mogućeg nepotizma i sukoba interesa. Razumno se također čini provesti natječaj učinkovito i osobito transparentno, a ako je potrebno i dodatne krugove natječaja kako bi se izabrao najbolji kandidat.
Sestra ministra financija RH zaposlena je na menadžersko mjesto u instituciji koja neposredno istražuje rad bratovog ministarstva, a brat kao ministar priznaje kako je to znao. Institucija navodno tvrdi da to nije znala što je začudno, jer je to morala moći znati iz dokumentacije kandidata ili drugačije. Sestra se u cijeloj stvari nije oglasila. Vjerojatno nije našla za shodno ili je tako savjetovana. Razumno je te podatke učiniti transparentnima, tj. bilo bi u većini članica EU, ali ne i u RH. O tome smo nas par kolega jučer debatirali pod vidom korporacijske društvene odgovornosti. Naime, ako se može dokazati kako je na natječaju, za koji bi bilo dobro da je cijelo vrijeme bio javan uz zaštitu osobnih podataka i iz kojeg su se izuzeli svi koji bi mogli biti u sukobu interesa ili pod sumnjom za nepotizam, kandidat bio najbolji pod vidom obrazovanja, stručnosti, prethodnog iskustva i rezultata ili jednak recimo s još dvoje kandidata, ali je dodatnim testom (drugim krugom) izabran kao najbolji, onda je to OK TO GO. Možda u većini članica EU, ali ne i u RH.
Takvih transparentnih natječaja u RH nema ili su prava rijetkost, a hipoteza može biti kako su i nemogući ako su zadane visoke vrijednosti korupcije, sukoba interesa, nepotizma, sive ekonomije pa čak i otvorenog protuzakonitog djelovanja i kriminala. Besmisleno je govoriti o slučajevima nepotizma i sukoba interesa kao iznimkama u RH kad je takvo postupanje PRAVILO, a pravilno postupanje IZNIMKA. Često se govori u hrvatskoj kulturi i identitetu. U RH se nepotizam prakticira masovno, dosljedno i kontinuirano, a drži ga se standardnom operativnom procedurom, normalnim i dopuštenim. Štoviše, na svakoga tko ističe nepotizam kao praksu koja u dugoročno šteti općem dobru poslovanja, sektora i cijelog društva gleda se kao na čovjeka koji očito ima neke zle namjere. Ukratko, može se reći kako je nepotizam dio identiteta i kulture Hrvata, a pod tom pretpostavkom čak je i pisanje o navedenom slučaju, kao primjerice ovo moje, očit znak da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu pa je najbolje da o tome više ne govorim. Zamislimo sljedeću situaciju. Idu tako ulicom dva vjerodostojna HDZ-ovca…