Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Tako mi Jupitera počinje politički Circus Maximus, jer sjednica Sabora i glasovanje o državnom proračunu mogući su 14/12/2018, dok je sjednica Gradske skupštine grada Zagreba moguća 20/12/2018 pri čemu vjerojatno Plenković želi osigurati da Bandićevi ljudi u Saboru glasuju za njegov državni proračun dok Bandić želi osigurati da Plenkovićevi ljudi u Gradskoj skupštini glasuju za njegov gradski proračun, a je li na djelu trgovina suspektnih prekupaca zastupnicima ili bratstvo i jedinstvo negdašnjeg stručno-političkog radnika za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu i adolescentskog zaljubljenika u Marxa i Kardelja nevažno je u odnosu na suradnju do ut des, jer aut simul stabunt aut simul cadent i time je Hrvatska bar po stupnju slobodne trgovine zastupnicima najliberalnija država EU, jer oni koji još nisu trženi su, spadajući više u iznimke i zbirku arheološkog muzeja, paleo-kandidati koji će se u Isusa, Franju i ostale kleti u to s kime će ili neće ići nasuprot kojima su futuristički Realpolitik-kandidati koji će mrtvi-hladni tijekom kampanje čitati svoj kupoprodajni ugovor što znači kako je na djelu nov model legitimnosti, jer moguć je neograničen broj predizbornih i post-izbornih koalicija, tj. postizati i razvrgavati ih s bilo kime i bilo kada što nije teško ako zamislimo da od 151 mjesta u saboru prvi i drugi relativni pobjednik osvoje recimo 35 i 30 mandata što znači da čak ni zajedno ne mogu oblikovati većinu, a zamislimo da su preostalih 76 mandata raspodijeljeni tako da čine 6 skupina od kojih najveća ima 16, a najmanja 10 mandata pri čemu je njihov legitimitet u postizbornom koaliranju, opisiv mandatima, u najboljem slučaju upola manji i zamislimo da drugi relativni pobjednik (30) oblikuje koaliciju s 3 mala pobjednika (16+10+10) pa ako bi ti mali pobjednici samostalno kreirali politiku nekog resora, onda bi doslovno njih 10 ili 6,6% od 151 zastupnika nametnulo naciji svoju volju pri čemu nije jasno odakle im legitimitet ili pravo i opravdanje provođenja zakonodavne i izvršne vlasti što ima smisla pod uvjetom programskog sklapanja stabilne većine tijekom mandata, ali nema smisla pod uvjetom promjene paradigme, tj. dugotrajne nemogućnosti najvećih relativnih pobjednika da oblikuju takvu većinu osim međusobnom koalicijom, jer s obzirom na vrlo liberalnu praksu pred- i post-izbornog koaliranja sve skupine zastupnika u saboru mogu tijekom jednog mandata biti najmanje jednom u većini i jednom manjini čime trgovina zastupnicima, ako im je zastupništvo najbolji izvor prihoda cijele karijere, praksu koaliranja dovodi do paradoksa, izbore čine formalnim i ne previše legitimnim preduvjetom određivanja broja mandata, dok stvarne izbore provode izabrani zastupnici nakon izbora izabirući s kime će koalirati bez ikakvog prethodnog obećanja suverenu, a demokracija se u zadnja 2 mandata u RH zbog nesklada prakse i zakonodavstva pretvorila u cirkus koji nikako nije bio želja prvotnom zakonodavcu koji je želio očuvati jednostranačje pod prividima dvo- i više-stranačja, što nas vraća na činjenicu kako je trgovina u slučaju Plenkovića i Bandića očita, tj. prema modelu – podrška za podršku ceteris paribus, ali njihove trgovine pri sklapanju većina u Saboru i GSGZ nisu očite, jer su pod slutnjom zastrašivanja, ucjene, podmićivanja i stjecanja neimovinske dobrobiti pa time iako ne potpadaju pod izborno, ipak potpadaju pod kazneno zakonodavstvo, tj. potpadale bi kad bi RH imala ikakvo neovisno, profesionalno, brzo i djelotvorno pravosuđe što nema o duhovi predaka, o sudbo kleta!
