Podsjećajući kako je 1930. godine poznati američki ekonomist John Maynard Keynes predviđao da će životni standard do 2030. narasti između četiri i osam puta, a radni se tjedan svesti na samo 15 sati, glavni ekonomist Europske banke za obnovu i razvoj Sergej Gurijev kaže da je, istina, dohodak po glavi stanovnika u razvijenim ekonomijama pet puta veći od onog 1930. godine, ali radimo prosječno 40 sati tjedno; malo više u Aziji, malo manje u Europi. Na rad odlazi veći dio našeg vremena, a upravo ulazi u veliku transformaciju, piše novac.hr.
Ekonomisti EBRD-a analizirali su u dokumentu naslovljenom “Work in Transition” (Rad u tranziciji) tri glavne silnice koje na njega utječu: velike demografske i tehnološke promjene te migracije. Tako je nastavljen niz izvještaja-budnica koje objavljuju međunarodne financijske institucije ukazujući na prijetnje razvoju “ostarjelih” tržišnih gospodarstava, uz preporuke koje se svode na to da se jednostavno mora produljivati radni vijek (zato se provode mirovinske, zdravstvene i porezne reforme), drukčije se obrazovati i dosmrtno učiti nove vještine (zato nam treba obrazovna reforma) te uvoziti radnu snagu (zato je, recimo, bitna i UN-ova Marakeška deklaracija).
Stare prije nego bogate
S druge strane, “mlada” gospodarstva, ona u Turskoj, Azerbajdžanu, središnjoj Aziji i istočnom Sredozemlju, koja također spadaju pod EBRD-ov mikroskop, imaju pred sobom drukčiju vrstu izazova: kako generirati stalni dotok visokokvalitetnih radnih mjesta za sve brojnije mlade radnike, kako oni ne bi hrlili u Zapadnu Europu. Izvještaj nudi nevjerojatnu računicu, primjer za Egipat: broj novih radnih mjesta u toj zemlji mora godišnje rasti za dva posto, ili 750 tisuća, kako bi egipatsko gospodarstvo bilo sposobno apsorbirati domaće pridošlice na tržište rada.
Srednjoeuropske tranzicijske zemlje, dakle i Hrvatska, suočavaju se pak s posebno velikim rizikom: da postanu stare prije nego što uspiju postati bogate. Temeljeno na sadašnjim trendovima, radno sposobno stanovništvo u jugoistočnoj Europi smanjit će se za 17 posto do 2040. godine – u Hrvatskoj više od 20 posto – a slično će biti i u istočnoj Europi. Istodobno, životna dob se produljuje i raste broj starijih od 65 godina.
Današnje razvijene europske ekonomije su proces pojačanog starenja doživjele kad su već bile bogate, kad im je dohodak po glavi bio jednak kao u SAD-u. One trenutačno stoga uspijevaju održavati krhki balans na svojim tržištima rada kroz svojevrsni magični trokut imigracije, automatizacije i sve dužeg radnog vijeka koji se približava dobi od 70 godina. Štoviše, kaže se u izvještaju, nekima od bogatih ekonomija još uspijeva da radno stanovništvo raste brže od opće populacije, pa je tako zahvaljujući imigraciji populacija Sjedinjenih Država i dalje generalno mlađa nego u mnogim europskim manje razvijenim državama. (No i tamo je sve manje slobodne radne snage pa su u fast food restoranima, kako je objavio Bloomberg, počeli zapošljavati umirovljenike umjesto tinejdžera, usput shvativši da stariji ljudi imaju poželjne osobine, ljubazniji su i – točni.)
Problem s radnom snagom
Hrvatska će pak do 2040. godine iskusiti ogroman pad stanovnika radne dobi, za čak 520 tisuća, kako je nedavno upozorio i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, pozivajući se na podatke i projekcije Eurostata. Nedostatak radne snage bit će, stoga, jedan od glavnih ograničavajućih faktora gospodarskog rasta, a imamo tri rješenja na raspolaganju, koja treba kombinirati jer nijedno samo po sebi nije dovoljno: kasniji odlazak u mirovinu, stvaranje uvjeta za imigraciju te veća automatizacija poslova, odnosno robotizacija (zamjena za nedostajući ljudski kapital, što Japan uspješno provodi). Istim se temama de facto bavi i izvještaj EBRD-a, a autori napominju da su poticaji za robotizaciju u tranzicijskim državama u Europi jači nego u drugim zemljama u razvoju upravo zbog smanjivanja raspoložive radne snage i rasta troškova plaća.
Zasad je u Hrvatskoj stopa penetracije industrijskih robota (opisuje ih se kao “automatski nadzirane, reprogramabilne, višefunkcijske manipulatore”, prema ISO definiciji) niska u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama u Srednjoj Europi. Tu vode Slovačka i Slovenija, praktički su na razini razvijenih zapadnoeuropskih gospodarstava, a rapidno se približavaju i Mađarska, Poljska i Češka. Već su u tome iznad razina u Kini ili Brazilu, a roboti su uglavnom prisutni u automobilskom, elektroničkom, kemijskom i sektoru uređaja, ali će se širiti ubuduće i u druge sektore. U Slovačkoj i Sloveniji izmjereno je da na svakih 10 tisuća proizvodnih radnika već imaju više od 93 robota. U Hrvatskoj ih je manje od deset.
Rast primjene robota
Kojom brzinom raste inače njihova primjena govori podatak da je u regiji koju pokriva EBRD 1993. godine bilo 1500 industrijskih robota, a u 2016. godini već ih je 41 tisuća, no njihova primjena jako varira od zemlje do zemlje. To je pak snažno povezano s razinom izravnih stranih investicija (FDI). “Regresijska analiza sugerira da je jedan posto rasta FDI u određenom sektoru u određenoj zemlji povezan s 12 posto rasta korištenja industrijskih robota”, stoji u izvještaju. Iz toga proizlazi da bi Hrvatska za rješenje svog problema nedostajuće radne snage, koji se događa zbog pada nataliteta i rasta emigracije, jedan od izlaza svakako trebala potražiti i u stranim investicijama.
Općenito, u EBRD regiji očekuje se da će automatizacijom biti najzahvaćenija radna mjesta u tekstilnoj industriji, poljoprivredi, prehrambenoj i drvnoj industriji te u transportu, dok će najmanje to biti u uslužnom sektoru, od financijskog do obrazovnog.
Naravno, Hrvatska bi mogla više poraditi na zaustavljanju iseljavanja, a ironično bi se moglo konstatirati da će dotad biti u trendu jer je međunarodna migracija u rastu, i globalno i u dijelu svijeta u koji investira EBRD. Tipičan profil migranta u toj je regiji: samac, muškarac, mlad i živi u gradu. Obrazovaniji je od prosjeka, vjeruje da je korupcija jako raširena u lokalnom poslovnom sektoru i nezadovoljan je domaćim sustavom zdravstva, obrazovanja, stanovanja i slično. Zaključci ekonomista EBRD-a sugeriraju – pozivajući se na nalaze istraživanja koja su obavili u zemljama regije koju prate – kako bi na odluku našeg mladog sugrađanina da ostane u Hrvatskoj jednako utjecao porast zadovoljstva lokalnim uvjetima života (dakle promjena javnih politika koje formulira i provodi vlada) kao i značajno dizanje plaće u odnosu na zemlju u koju odlazi. Drugim riječima, ne iseljava se samo zbog plaće nego, i to skoro u jednakoj mjeri, zbog nezadovoljstva načinom na koji se upravlja državom. Svoj pozitivnoj makroekonomskoj hrvatskoj statistici usprkos, piše novac.hr.
