Europska komisija podigla je procjenu rasta hrvatskog gospodarstva u ovoj i idućoj godini na 2,8 posto. Potrošnja kućanstava nastavit će biti glavni pokretač rasta.
No, drugi rastu i mijenjaju se brže od Hrvatske. Imamo li dovoljno pokretača koji bi osigurali veći napredak? Koliko dugo još možemo ovako, bez istinskih strukturnih reformi? Postoje li jasne vizije i strategije ekonomskog razvoja?
Gosti Otvorenog bili su Darko Horvat, ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta, Ivo Jelušić, član Predsjedništva SDP-a, Bernard Jakelić, zamjenik glavnog direktora HUP-a, Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata i Ivan Miloloža, predsjednik Uprave Munje.
Mogu se složiti Hrvatska nije ravnomjerno razvijena, ali postoje sektorske politike. Primjerice savjet za Slavoniju polučio je rezultate. Dakle oni krajevi RH koji trpe ili veće iseljavanje ili je u njih teže investirati kroz vladinu sektorsku politiku u njih se više investira. Povećanje privučenog novca iz strukturnih fondova daje optimizam, turistička sezona koja će gotovo 2 milijarde eura više uprihodovati u državni proračun, bez obzira na insinuacije da će podbaciti, rastu investicije no nisam zadovoljan s strukturom investicija jer bilježimo pad industrijske proizvodnje. Siguran sam da ćemo 2019. godinu na jedan drugačiji način osmišljenu kroz projekte i povlačenje sredstava iz EU kroz nadoknadu investicija u segment digitalizacije, robotizacije hrvatske industrije, strukturu rasta BDP-a u odnosu na ovih 2,8% možemo promijeniti, rekao je ministar Horvat.
Uspoređivali smo se prije, a možemo i sad, sa zemljama srednje Europe, bivši zremljama istočnog bloka, Bugarskom, Rumunjskom i zemljama baltičkim zemljama. Nažalost u našim uspoređivanjima s njima mi stopjimo jako lođše. Po svim indikatorima smo gotovo na posljednjem mjestu. Po rastu industrijske prozvodnje uvjerljivo smo na zadnjem mjestu, po BDP-u vrlo slično po investicijama. Lani smo imali rast stranih investicija 3,5%, a Slovenija 15%. Sve to događa se našom inertnošću i odgađanjem rješavanja problema o kojima svi skupa govorimo već 20 godina. Prespori smo. Procesi koji se događaju kod nas trebali bi ih osvijestiti i trebali bi puno više zajedničke suradnje sinergije i Vlade i sindikata i poslodavaca kako bi riješili neke naše neuralgične probleme, rekao je Jakelić.
Evo, primjer – kad ministar putuje u svoj zavičaj, u Međimurje. Kad putuje tamo vidi plakate stranih kompanija koji pozivaju naše radnike na rad. Nažalost, jedan od naših najpotentnijih krajeva, industrijskih najrazvijenijih nalazi se u problemu zbog nedostatka kvalificirane radne snage jer ih naši susjedi vrbuju da odu tamo raditi, objasnio je Jakelić.
S ovim stopama rasta ne možemo se nadati ničemu dobrom odnosno da ublažimo zaostajanje za zemljama koje su nam bile slične i koje su u našem okruženju. Što je Ek rekla – da nije rast 2,6 nego 2,8%. To je samo 0.2% – to je daljnje zaostajanje za zemljama. U Sloveniji je 3,3%, u Mađarskoj 3,4% u Bugarskoj 3,7% u Rumunjskoj 3,8%, u Poljskoj 3,7 u Slovačkoj 4,1%. To nije dobro i nije dobro glorificirati ovo što je rekla EK, Radujem se uspjehu, ali s takvom stopom rasta i dalje zaostajemo, rekao je Jelušić.
Stopa rasta bi trebala biti veća barem za jedan i pol postotni bod. Činjenica je da mi to očito nećemo dosegnuti još dugo vremena. Koliko god se sada hvalili na neke ranije padove koje smo imali, da je to dobro, svi se moramo složiti da to nije dovoljno. Drugi rastu brže, no koliko oni rastu to je njihov način i pristup. Problem je što Hrvatska ne zna način način. Još uvijek se nismo približili pretkriznoj 2008. godini. Izgubili smo 10 godina i još uvijek ih nismo nadoknadili i vjerojatno dugo nećemo. Hrvatska je dugo godina gradila svoju konkurentnost na slabo plaćenim i obesrpavljenim radnicima, kaoš što su to radile neke druge tranzicijske zemlje, No one su se toga puno ranije odrekle i počele dizati plaće. Cijela država ima problem zapošljavanja ljudi u javnom sektoru ljude ne puštaju u mirovinu jer ih nemaju s kime zmaijeniti. Bilježimo zadnjih godine redovito 2% građana napusti zemlju jer ima je loše tu živjeti. U Hrvatskoj medijalna plaća iznosi malo više od 5500 kuna. Više od 700.000 plaća je ispod te razine. Do prosječne plaće je 1.167.000 koji primaju do tog iznosa, a ukupno imamo 1.400.000 zaposlenih, naglasio je Sever.
Moramo gledati dvije strane. Prvo je polazišna osnova s makroekonomije. Onaj tko je putovao Rumunjskom i Bugarskom vidjet će da to nije tako. Oni rastu 3,5%, ali sa svoje bazne osnove. Moramo biti objektivni i jasni. Startna pozicija Hrvatske prije 10 godina u stopi razvijenosti nije bila identična kao što je bila čak i Estonije i Litve. Tromost hrvatskih institucija, nevezano koja je politička opcija na vlasti, je učinila to da smo mi danas koji jesmo. Krucijalno je ono što stalno govorimo, i poslodavci i realni sektor, je nevođenje računa o svojim indsutrijama. Kad pogledate makroekonomiju svih tih zemalja koje smo sad spominjali ovdje, i koje su nas stigle i prestigle vidimo da su imali potpuno drugačiju politiku razvoja imali nakon tranzicije. Mi smo imali at, no oni su imali politički rast. Nismo vodili krajem devedesetim, a posebno u dvijetisućitim vodili računa o svojoj industriji. Bili smo među industrijaliziranim zemljama. Nažalost sve ekonomske politike propustile su to očuvati. Kroz jedan dio bliske povijesti bazirali smo se na tezi da možemo živjeti samo od turizma, mora i sunca pa smo slali mlade ljude u mirovinu i smatrali da nam industrija ne treba. Ne postoji niti jedna zemlja na svijetu koja ima više od 500.000 stanovnika a da se može bazirati na turizmu, rekao je Miloloža.
Ne možete zadržati radnike jer ne raste samo Hrvatska nego i okruženje. Nije isto ako mi rastemo 3% i Austrija i Njemačka 3% – razlika je drastična zbog polazne osnove. Kvalificirana radna snaga iz Hrvatske odlazi na duplo veće plaće. I to odlazi kadar koji mi kanimo zapošljavati. No nekoliko godina napominjem jednu te istu stvar. Tko u ovom trenutku treba brinuti o radniku? Država kroz nacionalni fleksibilni zakonodavni okvir, lokalna i regionalna samouprava kroz definiranje upisnih kvota u one strukturne ili tehničke škole kakva se radna mjesta otvaraju na tim područjima. I treće, jako bitno, sam poslodavac koji mora uvesti dijete iz srednje strukovne škole u svoju firmu da bi onog trenutka kada to dijete završi četvrti ili pet stupanj strukovnog obrazovanja u istom dan moglo nastaviti raditi na tom istom radnom mjestu. Ništa bez umrežavanja i bez financiranja na ovakav način te stvaranja kvalitetnog radnika kakv se događa u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, smatra Horvat.
Mi smo propustili krucijalne životne stvari. Naše obrazovanje ide šumom, a gospodarstvo drumom. Nemamo strateškog vođenja od osnovne škole do srednjeg obrazovanja ili visokog obrazovanja. Zašto nemamo industriju? Zato jer nemamo školovanje. Vi danas ne možete naći ni u jednoj školi u Zagrebu stručnjaka za kemijske izvore struje. Ne vodi se računa, a ponavljamo iste teme bezbroj puta. Krucijalno za industriju je srednje obrazovanje. Nemamo pravac obrazovnog sistema. Trebamo zacrtati – treba nam to i to, rekao je Miloloža.
