Ljudsko dostojanstvo: Sve se našlo na strmoj ravni propadanja

Piše: Snježana Nemec

Pitanje ljudskog dostojanstva različito je definirano kroz različite rasprave, razmišljanja. Ljudsko dostojanstvo je zapravo neotuđivo. Svaki ga čovjek ima. Svojevrsni socijalni, unutarnji zahtjev za poštovanjem. Ne možemo ga ni izgubiti, niti ga bilo tko može oduzeti ili na bilo koji način umanjiti. Međutim, može ga se gaziti, odbijajući ga poštovati.

Ako vas netko poštuje neće vas ignorirati. Ako poštujete sebe nećete dopustiti da ljudi prelaze vaše granice. Jak je to osobni i društveni stup koji ako se zanemari osuđen je na propast. Neraskidiva je to veza razuma i srca, i svatko onaj tko to negira, zapravo negira činjenicu da se nakon što nam netko uzdrma dostojanstvo osjećamo loše. Nije to ništa drugo nego životna filozofija i potvrđeni aksiom. Nije nužno ni razumijevanje takvog stanja, ali loš osjećaj koji nas prati je tu.

Dala sam ti sve u tvoje ruke. Pravo izbora, odlučivanja o nama. Sve je na tebi. Pri tom si gazio moje dostojanstvo ignorirajući da postojim. Moju snagu pretvarao si u slabost. Sve do jedne večeri kad sam odlučila reći – dosta. Prešao si granicu, odbijajući me poštovati.

Negirate me kao umjetnika, znanstvenika, radnika, izopaćujete iz ljubomore moju posvećenost mojim djelima i radovima zbog vašeg grubog veselja, niskih želja i duhovnog siromaštva.

Ako ovo stavimo u kontekst odnosa politike i nas tada vidimo kako zapravo razlike nema. Pustili mo vas da od ove zemlje nešto učinite. Tu smo, želimo raditi, stvarati. Stavljate nas u procjep između svjetlosti i mraka, istine i laži, pameti i gluposti.

Sve se našlo na strmoj ravni propadanja. Slika stvarnosti osjenčana je sivom i crnom bojom, i beskrajnim falsifikatima na kojoj su ucrtani znakovi umiranja razuma i istine. Ne vidite to. Nije vas briga, ignorirate nas. Povrijeđeni smo, pogaženo nam je dostojanstvo i odlučujemo, pomireni sa takvim stanjem ostati i dalje propadati ili otići, ne želeći više potvrđivati kastracijski kompleks koji vas ohrabruje u vjerovanju kako ste (nad)moćni. Ne želeći više pogaženo dostojanstvo, već načela novog morala budućnosti, baš kao tragični junak Aristotelove tragedije.

I koja je zapravo razlika između nas ili nekog hinduista, pomirenog sa sudbinom, i sa jedinom nadom da se u nekom drugom životu rodi u višoj kasti.

Iako se osporava da dostojanstvo ne može dolaziti pojednostavljeno rečeno iz trbuha, ne bih se složila. Naravno, da je dostonjastvo različito definirano kroz različite kulture i religije, ali u konačnici, govorimo li mi o kršćanstvu, islamu, hinduizmu, bidizmu osjećaj je isti.

Poligamija, prostitucija, moderno robovanje sve je to stvarnost koja proizlazi iz kulture i religije, i u kojima je ljudsko dostojanstvo pa barem u jednom jedinom trenutku narušeno.

Žrtve kulture, tradicije ili žrtve medija ili drugih oblika popularne kulture gube svoje samopoštovanje, ne razumijevajujući, ali osjećajući da nisu poštovane, i da im je dostojanstvo ugroženo. Unutranji socijalno – psihološki uzroci, vanjski socio-kulturni su ti koji dovode do poimanja samog sebe i okoline, a posljedično i do lošeg osjećaja u nama.

Ako govorimo o današnjoj globalizaciji ne možemo osporiti da je sve više siromašnih, nezaštićenih i ranjivih pojedinaca. Kako se oni osjećaju? Njihov položaj ne znači automatsko narušavanje dostojanstva. Njihovo dostojanstvo narušavaju stavovi i reakcije ljudi oko njih.

Marginaliziraju ih, što glasno što prešutno nazivaju ih bezvrijednima i nesposobnima. Oni ne plaču, čak ni u onim trenucima kada gube svijest od gladi, već plaću kada milost trebaju tražiti. To je ona priroda koja je iz njihove duše otela molitvu svim zvucima života, svemu što živi, blagozvučnosti tišine, Božjem šapatu među drvećem. Ne mogu, porazan je njihov osjećaj dostojanstva.

Ljudsko dostojanstvo ugrađeno je u sve moderne ustave i na njemu su temeljena sva ljudska prava. Dostojanstvo čovjeka i ljudska prava nerazdvojivo su povezani.

Današnjim, sve učestalijim kršenjem ljudskih prva krši se i dostojanstvo samog čovjeka. Pravo na slobodu našlo se u grozomornoj hijerarhiji u kojoj jedni gaze druge, pravo na slobodnu trgovinu svelo se na izrabljivanje i osiromašivanje, pravo na zdravlje u trgovinu organima…. A jednakost i pravednost postale su poput slijepe zvijeri koja se sveti, ne razumijevajući ni kome ni zašto.

Takva je, recimo kozmogonija današnjeg svijeta. Ona ne znači, niti dostojanstvo ne čini da svijetom kročimo neokrznuti, jer ljubav, patnja, priroda nisu čovjeku dani ni da bi patio, ni da bi uživao, ni da mu razum pomogne da iz njih izvuče što je moguće više sreće sa što manje muke.

Dani su i poslani da izazovu one snage koje njegovoj mašti pomažu da stvara neki drugi svijet. Dostojanstvo znači samopoštovanje i poštovanje drugih. Ni društvo ni pojedinac nemaju pravo gaziti naš unutarnji socijalni zahtjev za poštovanjem. I kad se to dogodi, jer neminovno je, sjetimo se: ” Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji da ga pohodiš? Učinio si ga malo manjim od sebe, odjenuo si ga u dostojanstvo (dignitas).

Facebook Komentari