Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Četrnaesta Vlada RH ostat će zapamćena po mnogočemu ali po dobru ne. Čak ako se i izdvoji par dobrih financijskih poteza, koji uzeti za sebe izgledaju OK dok su u odnosu na europski prosjek činjenično najlošiji, oni se utapaju u gospodarskoj tmini. Uspjela je ne samo zabetonirati Hrvatsku, baciti na dno Europe i ostaviti ju da se tamo grčevito bori za zrak prije nego što domoljubno izdahne nego i osigurati se da ju nitko nikad ne otkrije.
Izraz Betonske cipele (engl. Concrete Shoes, Chicago overcoat) znači da se čovjeka živog ili mrtvog postavi u beton do gležnjeva i čim se beton dovoljno stisne da se čovjek ne može osloboditi baci ga se u rijeku, jezero ili more. Ovo je vjerojatno izmišljena metoda rješavanja ljudi od strane talijanske mafije u SAD-u, ali baš kao izmišljotina besprijekorno odgovara gospodarskoj politici Vlade RH, jer je ionako loše gospodarstvo učinila ne samo lošijim nego i fiktivnim pa si je može dopustiti tvrditi kako je dobro, čak i bolje. Naime, ako je slika činjenično fiktivna, onda normativno može biti kakvom god ju se izmisli.
Predsjednik i 99% ministara spomenute vlade svojim članstvom u njoj dosegli su jedinu spomena vrijednu natuknicu svoje karijere. Prije nje niti su išta postigli niti se za njih znalo čak i u tuzemnim vidokruzima koji se šire, a teško kako će im članstvo biti referenca za daljnje zapošljavanje osim u nekoj od državnih sinekura. S obzirom da zbog toga legitimitet nemaju, ni identitet nije moguće utvrditi pa je mudro zvati ih nepoznatim počiniteljima za kojima nacija traga po centru za pamćenje svoje blentave glave koja je toj nakupini nepoznate tvari dala svoj milozvučni glasić.
Njezin legalitet upitan je sve masovnijom trgovinom saborskim zastupnicima na saborskom stočnom sajmu nad kojom se odjednom svi moralno nadmoćno zgražaju dok su desetljećima šutjeli dok je jednostranački SDPHDZ betonirao svaku treću opciju, uništenjem, kupovinom ili kako vam drago. Saborska većina pa samim time i sama vlada ne samo da ničime ne odgovara volji birača iskazanoj na izborima nego joj je dijametralno suprotna.
Zgražanje nad brzorastućim klubom zastupnika stranke gradonačelnika glavnog grada čije je ime nevrijedno spomena, a još manje oglašavanja, nasuprot licemjernom gunđanju cmoljavih purgera ako ih uopće i ima, treba potisnuti u ime činjenice kako je u tom klubu 99% nakupina nepoznatog tkiva čija je politička karijera odavno svršena i sad u klupama čekaju da se beton stvrdne. Bez legitimiteta i legaliteta oni omogućuju saborsku većinu četrnaeste vlade RH.
Budimo realni, da svi skupa sutra netragom nestanu s lica zemlje ne bismo niti okom trepnuli. Ipak oni su ovdje jer su im neki dali glas. Možda za kakvu dozvolu, možda za par kvadrata asfalta, par metara vodovoda, plina ili kanalizacije, možda za gradski stan, a možda i za radno mjesto i par tisuća crkavice. Čak i uz jednostranački izborni zakon i aktualnu tehniku izbora u sivoj zoni još uvijek je teret na naciji.
Teret odluke na sljedećim izborima na kojima pod muss treba onemogućiti SDPHDZ-u da ikad više oblikuje većinu čak i u kućnom savjetu. Čak i da ima anemičnog higijeničara u prvom razredu osnovne škole koji niti abecedu još nije naučio, ali voli Marxa i Kardelja. Da ikad više bezbrižno, ironično i preseratorski vlada za tuđi novac. Da osjeti kako je to na nogama imati betonske cipele. Iste one cipele koje je zabetonirala voljenoj naciji koja se utapa u vlastitim priglupim odlukama u državi živih mrtvaca.
