Ustavni sud srušio je Mostove promjene zakona o HRT-u oko ovrhe zbog pretplate, javni bilježnici i odvjetnici mogu ponovo lijepo zaraditi na sirotinji

Ustavni sud srušio je Mostove promjene zakona o HRT-u u bitnome zato jer nije bilo kvantitativne analize pa s time i opravdanog cilja, a to su smanjeni toškovi za ovršene zbog neplaćanja pretplate.

Most je tada bio u Vladi Andreja Plenkovića, Zakon o dopuni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji donio je deveti (9.) saziv Hrvatskog sabora na sjednici održanoj 4. svibnja 2017. Proglasila ga je predsjednica Republike Hrvatske odlukom od 8. svibnja 2017. Objavljen je u “Narodnim novinama” broj 46 od 12. svibnja 2017., a stupio na snagu 1. siječnja 2018. Most je obrazlagao da će se time smanjiti troškovi ovršenih, ali i zarada odvjetnika i javnih bilježnika u lancu ovrha.

Ustavni sud 16. listopada donio je odluku: I.Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te se ukida Zakon o dopuni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji (“Narodne novine” broj 46/17. i 73/17.). II. Ova odluka objavit će se u “Narodnim novinama”.

U obrazloženju odluke Ustavni sud kaže da iz analize troškova koju je u vezi s provedbom novog zakonodavnog modela izradilo Ministarstvo kulture (v. točku 14.4. obrazloženja ove odluke) proizlazi da je do sada, to jest po “starom” zakonodavnom modelu, pokretanju ovršnog postupka prethodila dostava opomena za plaćanje dospjelih pristojbi, i to u tri ciklusa (u prvom ciklusu, koji se “aktivira” nakon tri mjeseca neplaćanja pristojbe, dostavlja se cca 200.000 opomena i u njemu se naplaćuje cca 44.5 milijuna kuna godišnje; u drugom i trećem ciklusu dostavlja se cca 120.000 odnosno cca 90.000 opomena, te se u svakom od njih ubire cca 18 milijuna kuna godišnje). Proizlazi da nenaplaćeno ostaje cca 90.000 opomena te da se uz obračunate kamate u ta tri ciklusa opominjanja, a prije pokretanja ovršnog postupka, naplaćuje ukupno cca 83 milijuna kuna dugovanog iznosa. U odnosu na navedeno za Ustavni sud je, za potrebe ustavnosudskog postupka, bitno ustvrditi da opisani “stari” model naplate pristojbe nije stvarao i ne stvara dodatne troškove za obveznike plaćanja pristojbe.

U slučaju neuspjele naplate pristojbe mirnim putem, prisilna naplata po starom modelu provodila se u ovršnom postupku izdavanjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, dok po novom modelu započinje izdavanjem naloga za plaćanje koji pod određenim pretpostavkama stječe svojstvo ovršne isprave, ili se HRT upućuje na to da svoje tražbine ostvari u parničnom postupku.

Iako ta dva modela nisu u potpunosti usporediva, pa stoga ni izračuni koje je Ministarstvo kulture izradilo ne daju cjelovitu sliku o troškovima koje su obveznici plaćanja pristojbe dužni u konačnici snositi po svakom od ta dva modela, nedvojbeno je ipak da navedeni izračun pokazuje da bi troškovi za obveznike plaćanja po novom modelu bili čak i viši od onih koje su snosili po starom modelu (po starom modelu oni su u svim fazama ovrhe iznosili cca 806,05 kn, dok bi po novom modelu trošak parničnog postupka iznosio cca 825,00 kn).

Uz navedeno HRT, na temelju stavka 10. članka 1. osporenog ZoDZoHRT-a, oslobođen je plaćanja sudskih i upravnih pristojbi u postupcima naplate mjesečne pristojbe. Drugim riječima, ako dođe do parničnog postupka radi naplate dugovanog iznosa mjesečne pristojbe, za HRT ne nastaju posebni sudski troškovi (jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi), ali za tuženika, obveznika plaćanja pristojbe u pravilu nastaju jer će morati podmiriti troškove sudskih pristojbi, kao i sve druge troškove koji za stranke uobičajeno nastaju vođenjem parničnog postupka (npr. troškovi vještačenja, zastupanja odvjetnika).

Polazeći od naprijed navedenog, u situaciji kada sam predlagatelj zakona nije u obrazloženju Konačnog prijedloga kvantificirao podatke na kojima temelji tvrdnju da će se novim modelom prisilne naplate pristojbe smanjiti troškovi koji terete obveznike plaćanja pristojbe, osobito one socijalno ugrožene, a iz naprijed navedenih podataka Ministarstva kulture proizlazi da bi oni bili čak i veći, Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego zaključiti da predlagatelj zakona, odnosno zakonodavac nije dokazao da je osporeni ZoDZoHRT prikladan za ostvarivanje njegovog proklamiranog legitimnog cilja. Drugim riječima, osim općenitih tvrdnji nije provedena kvalitativna i kvantitativna usporedba ta dva modela kako bi se utvrdilo za koliko će se približno obveznici plaćanja rasteretiti, to jest koliko će im se smanjiti troškovi prisilne naplate.

S obzirom na to da je već ta činjenica bila dostatna za utvrđenje neprikladnosti osporene mjere, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije posebno ispitivao odnos između njezine prikladnosti i povoljnosti za adresate norme, s jedne strane, i izdatke koji će za HRT nastati u osiguranju provedbe novog modela naplate pristojbe, s druge strane.

Unatoč tome, Ustavni sud dužan je upozoriti da se u Konačnom prijedlogu zakona i u odnosu na te troškove samo paušalno navodi da “HRT raspolaže dovoljnim kapacitetima te da mogu na sebe preuzeti teret takvog unificiranog masovnog postupanja”, a prihodi će im se svakako povećati uvođenjem obveze plaćanja dodatne naknade od 100,00 kn (v. podrobnije u točki 14.1. obrazloženja ove odluke). U amandmanima Vlade na Konačni prijedlog zakona i očitovanju Ministarstva kulture navodi se, nadalje, da samo gruba analiza pokazuje da bi za provođenje novog modela prisilne naplate pristojbe HRT morao zaposliti cca 70 djelatnika i osigurati prostor od 1125 m2, te da predvidljivi trošak opremanja novih radnih mjesta iznosi milijun kuna, a ukupni troškovi novog modela na godišnjoj razini iznose oko 14 milijuna kuna (v. točke 14.3. i 14.4. obrazloženja ove odluke). Također i predlagatelj HRT navodi da bi prema okvirnoj simulaciji troškova, koju je HRT izradio na zahtjev Nadzornog odbora, samo godišnji trošak plaća radnika zaposlenih na ovrhama iznosio 12.7 milijuna kuna, a za troškove pristupa na ročište po prigovorima ovršenika (kojih je 3 – 4%) trebalo bi osigurati dodatnih 3 milijuna kuna.

Za zaključiti je da je izostala i procjena opravdanosti novog modela usporedbom njegove djelotvornosti za ostvarivanje legitimnog cilja, s jedne strane, i izdataka koje će prouzročiti obvezniku njegove provedbe, s druge strane.

Slijedom svega navedenog, polazeći od svojih ustaljenih stajališta (v. točke 13. i 14. obrazloženja ove odluke), Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego utvrditi da u konkretnom slučaju predlagatelj zakona nije iznio objektivne i racionalne razloge kojima bi obrazložio (opravdao) uvođenje novog modela prisilne naplate mjesečne pristojbe za korištenje HRT usluga. Zakonodavac u zakonodavnoj proceduri takvo postupanje nije sankcionirao. Drugim riječima, nije pokazao da će se njime ostvariti legitimni cilj koji se namjeravao postići – smanjiti troškove prisilne naplate pristojbe i s time smanjiti teret koji snose građani. Prema tome, osporeno normativno rješenje nije u suglasnosti sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava).

Stoga je na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona donesena odluka kao u točki I. izreke. Budući da je donesena odluka u povodu prijedloga predlagatelja, prestale su postojati pretpostavke za donošenje mjere obustave izvršenja iz članka 45. Ustavnog zakona.

Točka II. izreke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona, piše u odluci Ustavnog suda.

Cijela odluka je OVDJE.

Facebook Komentari