Čini se da je za sve najbolje kad vlada ne radi svoj posao ili barem ono za što misli da joj je posao

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Poštapalica ravna onoj „Neka institucije rade svoj posao“ i koja znači da ga ne rade, a koja se može svesti na poštapalicu „Neka vlada radi svoj posao“ isto tako znači da vlada ne radi svoj posao, ali radi onaj koji na nju ne spada.

Nasuprot rečenom vlada je uvjerena da radi svoj posao, da ga radi dobro, a ako je nešto loše, onda su krive prethodne vlade. Zbog nagomilanog bremena nerada niti jedna vlada ne osjeća se dijelom niti stranačkog, a još manje kontinuiteta vladanja prethodnih vlada.

Prvo smo imali ratno-privatizacijske vlade, nakon njih one koje su bile takve kakve jesu jer smo tek prešli u mirnodopski način života, zatim su se zaredale krizne vlade i na koncu kriminalne vlade i tek dvije zadnje su koliko-toliko uredne ali vidno nesposobne.

Ne računajući intermezzo Građevine, posljednje dvije vlade zaslužne su za više od 500.000 iseljenih državljana RH temeljem gospodarske stagnacije, vidnog zaostajanja za rastom direktnih konkurenata i oblikovanje 3. EUL (Treće europskounijske lige).

Na tjednoj bazi u najmanje jednom ministarstvu iskrsne po jedna afera, a u barem 50% njih pokaže se solidan dokazni materijal za ozbiljan izvanredni otkaz i tužbu po službenoj dužnosti što se dakako ne zbiva, jer su i nadležna ministarstva prepuna institucija koje ne rade svoj posao, ali kako kad institucije rade svoj posao.

Tako imamo vladu koja nam prodaje maglu kako radi dobro, iako njezina ministarstva činjenično rade loše. Kako vlada radi dobro ako joj ministarstva rade loše ostaje vječnom tajnom koju ne bi rasvijetlila niti Hegelova nebuloza o tome kako je istina cjelina. Ukratko, imamo vladu koja ne može osjećati kontinuitet rada s prethodnima zbog dva razloga.

Prvi je navodna unutarstranačka netrpeljivost prema svakome tko je prethodno vladao a i nema puno razloga pozivati se na stranačke prethodnike (vjersko zazivanje retuđmanizacije praćeno je poganom praksom sanaderizacije). Drugi je navodna međustranačka netrpeljivost prema svakome tko je prethodno vladao, jer netko mora biti kriv za današnji mrak, mrak u kojem svijetli jedino luč koju baš trenutna vlada sobom nosi.

Zbog navedenog ovdje ništa, ali baš ništa ne prelazi vremenitu ustavu izbornog ciklusa, a za čudo Božje kristalno je jasno kako baš traženi potezi prelaze ne granice jednog nego možda i 4-5 izbornih ciklusa. Vrhunac ove erističke dijalektike glasi kako će sve dobro što vlada radi, a ne zaboravimo radi svoj posao, osjetiti tek nakon 10-15 godina.

Nije teško vidjeti kako su to govorili svi prethodni predsjednici vlada, ne samo prije 10, 15, 20 nego i 25 godina i ako su dobro radili, onda bismo upravo danas trebali osjetiti učinke tih državničkih poteza koje ne osjetimo, jer institucije rade svoj posao i vlada dobro radi svoj posao. Poučeni poviješću, čini se da je za sve najbolje kad vlada ne radi svoj posao ili barem ono za što misli da joj je posao.

Share This Article