Kolumnistica Hrvatske danas Vlasta Janton o svom romanu „Zagrljaj u koji pripadam“: Ljudi se skrivaju iza teških oklopa, skrivaju svoje stvarne želje

Za Alinu je vlastita cvjećarnica koju je uredila u stilu shabby chica bila ostvarenje svih želja, sve do dana kada je u njezinu cvjećarnicu ušetao snažni Nikola od čijeg pogleda joj je zastao dah. Od tada, u njoj su se pokrenule želje za koje nije ni znala da postoje – želja za strastvenom, romantičnom ljubavlju i zajedničkim trenucima razmjenjivanja nježnosti. No, nije sve tako jednostavno jer Alina je u stabilnoj vezi i majka je šestogodišnje djevojčice. Hoće li uspjeti pomiriti vlastite želje i sa željama svojih bližnjih? Treba li žrtvovati sreću svoga djeteta zbog vlastite sreće? U svom ljubavnom romanu „Zagrljaj u koji pripadam“ Vlasta Janton spretno nas vodi do svih odgovora i do konačnog, žanrovskog sretnog kraja kroz raskošne cvjetne aranžmane koje nastaju u Alininoj cvjećarnici, piše Časopis za kniževnost Kvaka.

S Vlastom Janton razgovaramo o željenoj svečanoj promociji knjige, o razlozima zbog kojih je napisala ljubavni roman, o cvjetnim aranžmanima kojim je dekorirala roman „Zagrljaj u koji pripadam“ te o muškarcima koji čitaju ljubavne romane.

Na promociji romana „Zagrljaj u koji pripadam“ u knjižari Hoću knjigu Megastore rekli ste da je tom promocijom ostvaren vaš davni san. Koliko dugo ste pisali svoj prvi roman i priželjkivali takvu promociju?

Mogu slobodno reći da je moj san o prvom romanu trajao dobrih dvadesetak godina. Sve te godine u glavi sam prebirala što bih i kako napisala, u kakvoj priči bi se našli moji glavni likovi, koliko bi se strastveno voljeli, na kakve prepreke nailazili, kakvim sredstvima se borili protiv takvih prepreka i uvijek bih iznova pronalazila drugačije priče, drugačije likove ali nikada ih se ne bi usudila staviti na papir. Nisam bila sigurna da bih to dobro mogla prenijeti, ali jedan dan taj strah je samo nestao i sve moje emocije i mašta samo su se naglo počeli pretapati na papir. Prsti su samo letjeli, mašta je radila poput parne lokomotive, ali s ljubavlju i oduševljenjem. Strast prema pisanju nosila me poput vjetra. Roman sam napisala za tri mjeseca i uživala sam u svakom retku.

Napisavši roman u glavi sam već vidjela svoju prvu promociju. Romantičnu, toplu, čarobnu. Promociju koja će prštati pozitivnim emocijama, promociju na kojoj će biti ispunjena srca ljubavlju, jer će ih retci iz romana ljubavlju ispuniti. Točno takvu promociju sam i imala. Divni ljudi koji su me došli podržati pridonijeli su takvoj čarobnoj i bajkovitoj atmosferi.

Roman „Zagrljaj u koji pripadam“ je ljubavni roman po svim pravilima žanra, sa sretnim krajem do kojeg glavni junaci dolaze vlastitim snagama kroz zajednički razvoj. Zašto ste izabrali žanr ljubavnog romana, s obzirom da na tom području nema puno domaćih autorica?

Jedini mogući odabir žanra za roman koji je postojao u mojoj mašti je bio ljubavni roman. Razlog tome je što svi mi želimo ljubav, bez izuzetaka. Svi želimo voljeti i biti voljeni. Ljudi se skrivaju iza teških oklopa, skrivaju svoje stvarne želje, niječu da žele ljubav, a u stvari žarko upravo takvu romantičnu ljubav i priželjkuju. Tome u prilog najbolje govori da su upravo ljubavni romani najprodavaniji romani, oni po statistikama knjižara čine 50 posto prodanih uradaka. To samo govori da ljubav ljudima najviše nedostaje. Ljudi kroz ljubavne romane žele doživjeti ono što im je u stvarnom životu uskraćeno. Ljubav nikada nikome neće dosaditi, ljubavi nikada dovoljno. To je vječna tema, vječna inspiracija. Stoga se nadam da će i domaće autorice prionuti i dati si oduška u stvaranju jedne svoje prekrasne ljubavne priče. A domaćih autorica kronično nedostaje.

U vašem romanu radnja se većim dijelom odvija u cvjećarnici koju vodi glavna junakinja, stoga je roman raskošno ukrašen cvijećem, cvjetnim aranžmanima i bojama božura i orhideja koji su vrlo uvjerljivo opisani. Otkud ideja o cvjećarnici i kako ste se pripremali za opise cvijeća?

Kroz roman se doista u mnogo scena spominje prava raskošna rapsodija cvjetnih aranžmana i to je bio također jedan od meni najdražih dijelova, opisivati cvijet po cvijet, stvarati ga i zamišljati u glavi i slagati ga u raskošne bukete. Uživala sam u svakoj riječi, i iznenadila samu sebe koliko sam neke detalje vjerno opisala obzirom da mi to nije struka. Samo sam koristila svoju maštu, zamišljala sam kakvo bih cvijeće ja voljela i kako bih ga voljela urediti i to sam prenijela u roman. Oduvijek sam voljela cvjećarnice, imale su jednu posebnu, romantičnu notu, istovremeno nježnu i senzualnu. I jedino mjesto radnje u romanu u mojoj glavi to je mogla biti samo cvjećarnica.

Čitana ste kolumnistica brojnih portala i „Zagrljaj u koji pripadam“ vaš je prvi ljubavni roman. U čemu je razlika između pisanja kolumni i pisanja romana? Kad biste birali između pisanja kolumni i pisanja romana, što biste izabrali?

S velikim užitkom pišem kolumne, isto kao što sam s velikim užitkom pisala i roman. Teško je izabrati kada bih morala birati jer svako od toga ima svoju posebnu draž. U kolumnama često pišem o svakodnevnom životu, djeci, obitelji, zdravlju, o duhovnosti, često pišem i o aktualnim temama, neki svoj osvrt. Moje kolumne su moja trenutna razmišljanja, a moj roman je stanje moje duše. U romanu pišem o najdubljim emocijama dvoje ljudi i tu se u potpunosti predaš, pustiš valovima srca da te nose. Prepustiš se. U kolumnama više pišem razumom, oslanjam se na trenutno stanje okoline i događanja. U svemu što radim dajem se maksimalno i s ljubavlju i ljudi to itekako znaju prepoznati i cijeniti.

Na promociji u Megastoreu bilo je i muškaraca. Tko čini vašu publiku? Čitaju li muškarci vaše kolumne? Očekujete li da će i muškarci čitati ljubavni roman „Zagrljaj u koji pripadam“?

Vrlo je zanimljiva činjenica je na promociji bilo dosta muškaraca, što ruši neke tabue kako muškarci ne vole, ljubiće, romantiku, nježnost. No, kao što sam na promociji spomenula, to nikako nije točno. Muškarci itekako vole nježnost, ljubav i osjećaj pripadnosti, osjećaj da su voljeni. Sad će se možda mnoge žene uvrijediti na ovu rečenicu, ali muškarci vole još dublje od nas žena, samo se to itekako boje pokazati, misle da je to znak slabosti. No naprotiv, to je tek znak koliko su jaki. Moju publiku čine podjednako i žene i muškarci što me posebno veseli, nema tu priklanjanja žena ženi, muškarac muškarcu. Podjednako čitaju i komentiraju i jedni i drugi. Roman će čitati i muškarci. Na promociji smo vidjeli da je desetak muškaraca kupilo roman od kojih mi se nekoliko javilo kako uživa u čitanju, na što sam posebno ponosna. To samo govori ono što sam spomenula i na promociji – Svi mi želimo voljeti i biti voljeni, i jedino kada smo u ljubavi postajemo najbolja verzija sebe.

* Vlasta Janton kolumnistica je Hrvatske danas, a za „Zagrljaj u koji pripadam“ se možete javiti OVDJE.

Život s Vlastom: Vaša kolumnistica napisala je svoju prvu knjigu

Facebook Komentari