Tahafut al-tahafut: Kad političara gađaju trulim rajčicama to se opisuje riječima „gađali su ga trulim rajčicama“, a ne riječima „bio je napadnut trulim rajčicama“

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Ovdje komentiram stav D. Huića ne zato što imam nešto protiv čovjeka, štoviše suprotno, tj. čini mi se kako vrlo kratko, jasno i precizno (možda na pragu ironije) iskazuje stav svih onih koji osuđuju gađanje M. Pupovca hranom (komentar je preuzet s osobne stranice autora na društvenoj mreži; pod brojevima 1, 2, 3, … n su rečenice D. Huića, a pod Ad 1, 2, 3, … n moje primjedbe).

(1) „Osuda napada na Pupovca je elementarna stvar.“

(Ad 1) Za razliku od rečenog sljedeće je elementarno i spada na gramatiku politike. M. Pupovac je političar kao i svaki drugi i kao takav podložan je reakcijama biračkog tijela (kao i Plenković, Jandroković, Vrdoljak, Bernardić, Petrov, Sinčić itd.). Negodovanje rada političara ima različite oblike, a među njima je gađanje trulim povrćem, voćem, kolačima i ostalom hranom. Kad političara gađaju trulim rajčicama to se opisuje riječima „gađali su ga trulim rajčicama“, a ne riječima „bio je napadnut trulim rajčicama“. U slučaju RH sljedeće je također elementarno. Osuda političara koji desetljećima sudjeluje u ili blisko surađuje s vlastima koje su RH dovele na dno EU, a na vrh samo po stupnju korupcije, birokratizacije, sive ekonomije, sporosti sudstva itd. što su sve redom temeljne oznake protu-demokracije elemenatrna je stvar svakoga tko je još preostao u ovoj državi. Ako je navedeno točno, onda je osuda napada elementarna stvar, ali elementarna stvar tuzemnog političkog licemjerja.

(2) „Ne razumijem ljude koji odobravaju, ili s nekom dozom razumijevanja gledaju na napad na javnu osobu u javnom prostoru.“

(Ad 2) Ako netko nešto ne razumije, možda se može pojasniti. Sve što može biti rečeno barem za početak već je rečeno pod (Ad 1).

(3) „Nepovredivost osobnog integriteta je temelj demokracije – kako će itko moći javno govoriti i sudjelovati u političkom životu ako može [očekivati] iza ugla angry mob da mu kaže što misli o tome.“

(Ad 3) Zaista je narušen osobni integritet. Oko toga nema zbora. Pitanje je čiji? Javna osoba u javnom prostoru i još k tome hrvatski političar koji je pripadnik nacionalne manjine nacije s čijim je Predsjednikom bio u društvu dok je ovaj izjednačavao RH i nacističku Njemačku i na 5 puta javno postavljeno pitanje nije li to štetno za RH nije odgovorio iako je peti put rekao „Već sam odgovorio.“ što de facto i semantički nije, ima dužnost očekivati ovakvu reakciju javnosti države u kojoj je izabran kao zastupnik. Na poniženje na koje vlast nije reagirala, vjerojatno u ime vladanja, jer se radi o presudnom broju glasova, reagirano je poniženjem od strane javnosti kad već vlast nema interesa koji prevaguje nad interesom za ostankom na vlasti.

(4) „Tu nema veze što tko misli o Pupovcu ili njegovoj politici, ili ljudima koje predstavlja. To je jednostavno stvar koja se tiče svih nas i svakoga pojedinačno.“

(Ad 4) Dakako da ne samo da nema veze što tko misli o gađanome ili njegovoj politici, jer iako se tako ne čini bilo je Hrvatske i prije Pupovca i vjerojatno će je biti i nakon njega. No to da se ta „stvar“ tiče svih nas i svakoga ponaosob baš i nije točno. Naime, napad na političara i saborskog zastupnika u Saboru RH koji sudjeluje u vlasti ni najmanje se ne treba ticati primjerice oporbenih zastupnika ili državljana koji su glasovali za njih. Može ih komotno biti baš briga. Vrijeđali su ih, napadali, Predsjednik Vlade RH borbu protiv njih doživljava kao svoju osobnu zadaću, izbacivali su ih iz sabornice, pokušali im oduzeti zastupnički imunitet itd. pa nikome ništa. Kako to da je nešto puno manje od navedenog, naime gađanje hranom, odjednom nešto puno važnije od navedenog? Još jednom, nismo li licemjerni ak se sad zgražamo a dosad smo šutjeli i naslađivali se.

(5) „Moraš moći javno govoriti i djelovati bez straha od odmazde. Sve drugo vodi negdje gdje nitko ne želi ići.“

(Ad 5) Ako je napad hranom sličniji odmazdi nego napadu trulim rajčicama, onda su naš zdrav razum, razbor i elementarna racionalnost ozbiljno dovedeni u pitanje. Ako napad hranom uzrokuje strah od odmazde kod političara koji je već bio napadan, vrijeđan i kojem su upućivane svakojake prijetnje, onda ili je odjednom postao osobito strašljiv ili je pak politički oportuno gađanje hranom postaviti u najmanju ruku uz bok najvećim terorističkim napadima na tlu Europe. Kamo vodi sve drugo? Autor aludira na nasilno razračunavanje s političkim neistomišljenicima aludirajući na trivijalnu ali važnu Popperovu misao o tome kako je demokracija smjena vlasti bez prolijevanja krvi što bi bilo točno kad bi se na početku radilo o napadu (to nije slippery slope argument). Radilo se o nasilju, ali ne i o napadu. Napad po definiciji mora moći uspjeti, a kako uspijeva napad hranom iz ribljeg restorana nije poznato. Radilo se o nasilnom iskazivanju negodovanja politikom koju zastupnik jedne nacionalne manjine prakticira cijele svoje karijere, a osobito otkad se bez ruku njegovih „manjinaca“ vlast de facto raspada i ide se na prijevremene izbore.

Ako su navedene primjedbe uz navedeni tekst konkluzivne, onda tekst u ime demokratske fundametnalne teologije nesuvislo osuđuje krivovjerne demokratske obrede, a primjedbe pokazuju kako je ta nesuvislost nesuvisla ili kako je to logički precizno rekao Ibn Rušd „Tahafut al-tahafut“ i kako su ti demokratski obredi, štoviše sakramenti u kriznim vremenima vrhunac demokracije.

Facebook Komentari