VIDEO Pronađeni su na dojavu o ostavljenim štencima, nakon nekog vremena mislili su da su lisice, kad tamo….

Objave s Facebook stranice Alfa Team Canis Aureus o tri spašene ženke čagljeva ovih je dana izazvala veliki interes javnosti, nakon što je od građana zatražena pomoć da im se nakon spašavanja osigura normalan život.

Iza akcije stoje Marina i Ana (podaci poznati redakciji HRT-a), a cilj Facebook stranice koju su pokrenule je, kažu, da im osiguraju normalan život u prirodi – ali u staništu koje je ograđeno i ima kontrolirane uvijete, te da podignu svijest javnosti da su staništa divljih životinja ugrožena.

Divlje životinje nisu opasne i štetne, poručuju Marija i Ana, koja ih je i udomila nakon dojave da su ostavljene u jednom selu u kartonskoj kutiji. Bile su, kaže, stare pet do sedam dana. Nazvale su ih Alfa, Rea i Kia.

“Sada imaju četiri mjeseca. U pravilu su jako privržene osobi koja ih hrani, dosta su plahe pa kad dođe neka nova osoba treba im par minuta da steknu povjerenje – ali onda priđu, pronjuškaju i krenu se maziti i igrati. Zaigrane su kao tipični štenci”, kaže Ana za HRT.

S obzirom na to da su othranjene na flašicu, naviknute su na ljudski dodir, čovjeka doživljavaju kao nešto pozitivno, jer ih hrani i mazi. U divljinu ih se, nastavlja, ne može više pustiti jer postoji opasnost od odstrjela i lovaca.

Za informacije i suglasnost su, govori nam Marina, pitale sve – od Ministarstva poljoprivrede, Prijatelja zivotinja, AWAP-a, veterinskih inspektora i lovačkog društva.

Njihov post na fb-u:

Novi obećani post i objašnjenje za sve koji nisu u toku.

Prvo želim naglasiti da curke imaju smještaj i ne traže dom, smještaj ili išta slično.

Dakle započnimo.

Jedan dan prije neka 4 mjeseca dobili smo poziv o 5 ostavljenih štenaca u polju u kartonskoj kutiji usred ničega. Bili su stari nekih 5-7 dana . Nakon 2 tjedna dvoje ih je izgubilo borbu curica i dečko zaklopili su svoje oči zauvijek unatoč svim naporima da prežive. Njih tri su napredovale . Do nekih njihovih navršenih 2 mjeseca starosti nismo znali koja su vrsta. Na početku smo mislili da su male lisice no ipak se ispostavilo da su curice čagljevi.

Odmah da Vam napomenem da je AWAP kontaktiran od njihovog prvog dana na mojoj skrbi i hvala Vandi i doktorici Ingeborg na svim savjetima i pomoći koju su mi pružili. Nažalost AWAP i sam ima veliki problem sa smještajem kao sve udruge u Hrvatskoj tako da cure nisu mogle kod njih.

Naravno držeći se naših Zakona i propisa koje sam proučavala jer ovako nešto još nisam susrela kod nas , a ni itko drugi kontaktirali smo Ministarstvo poljoprivrede, inspektora Kučenjaka, lokalno lovačko društvo ,lokalne inspektore ma sve kojih smo se sjetili. Naime , znate i sami kada imate štene ili mačku koji su othranjeni na bočicu ( ma da i nisu) da tu postoji posebna povezanost . One znaju mene ,ja sam ta koju su prvu ugledali kada su otvorili oči, ja sam ta koja ih hrani, mazi ,čisti ,pere brine da im ništa ne fali . I naravno sukladno tome svemu tražim za njih ono najbolje.

E sada odgovor na učestalo pitanje – da li će se vratiti u prirodu – NEĆE – razlog je vrlo jednostavan. S obzirom da su othranjene na bočicu, u stalnom kontaktu sa ljudima i životinjama one nikada neće moći nazad u prirodu. Da jednoga dana i “podivljaju” tj. da ih se uči na privikavanje u prirodi one bi i dalje čovjeka i druge životinje gledale na načine ne kao neprijatelja već nešto što im je poznato i nije opasnost, a svi znamo kako bi završile nažalost . Ili ubijene lovačkom puškom, ili ubijene od nekog čovjeka koji bi mislio da će pojesti njega,kuću ,okućnicu i cijelo selo , a to ja dopustiti ne mogu niti ne želim.


Ok da se vratim mrvicu unazad – nakon što smo kontaktirali sve institucije koje smo morali po Zakonu u pravilu nitko nije znao što reći jer ovakav slučaj još nisu imali ( bilo je lisica, srna ali čagljeva ne ). Moja je ideja bila da se smjeste kod nekoga gdje bi mogli svoj život ( koji traje i do 15 godina) provesti u miru bez straha od lovačke puške i tada mi se javila Ana koja je rekla da imam tu mogućnost. Imanje u središnjoj hrvatskoj , udaljeno od naselja, usred šume , sa puno drveća,livada, jezera – znači san je ostvaren . E sada za ostvariti taj san još smo morali saznati koje su opcije da ih možemo zadržati . Nakon skoro mjesec i pol zvanja i zivkanja svih i svakoga ( e da i hvala Steli i Luki iz Prijatelja životinja na pomoći i angažiranosti oko poziva i uputa kome se obratiti ) došli smo do prave informacije – treba nam dozvola Lovačkog Saveza odnosno njihova suglasnost o držanju i to je to . To nam je potrebno jer Čagljevi su divlje životinje i iako po našem Zakonu nisu zaštićeni već spadaju u štetočine ipak spadaju pod Lovački Savez i njihova je odluka što i kako. Hvala im puno na suglasnosti ( iako je još nemamo napismeno ali dolazi uskoro).

Ova stranica je trebala biti napravljena jako puno prije no međutim iz straha da se ne bi desilo nešto neželjeno sa prevelikim reklamiranjem cura čekali smo zeleno svjetlo Lovačkog Saveza .

Morate znati i ovo – mogle su završiti u zološkom vrtu ali to im nisam htjela napraviti . Boks 3×3 metra, beton i kućica odnosno brlog za spavanje sljedećih 15 godina , bez kontakta sa ljudima na koji su navikli , vrteći se u tih par kvadrata u krug – ne hvala ..

Opcija koju je Ana ponudila je upravo ono što sam i zamislila za njih – i sada ću to i ostvariti ( uz Vašu pomoć nadam se ) .
Dakle da ponovim još jednom one ne traže dom – imaju ga – vjerujte ja bih bila najsretnija da nisam nikada morala proći sve ovo sa njima ,uz njih i sve ono što ću prolaziti.

Vjerujte da nije bilo ni lako othraniti 5 štenaca tada nepoznate vrste uz svoju bebu od 5 mjeseci ( zamislite si samo hrani njih,očisti, promjeni vodu u termoforu, , moraju kakati i piškiti sve ponovi 5 puta za redom, beba plače hrani nju, očisti , bavi se sa njom, da ne bi mislili da sam imala “samo” to na brizi – ne nisam imam ja i svoja dva psa, mačke,zamorce ,kornjaču , ribice , dijete od 10 godina koje je tada još išlo u školu znači zadaće ,učenja, muža – koji je sve to trpio podnosio i radi to i dalje i svaka mu čast na debelim živcima zbog svega , kuhaj ručak ,čisti kuću, idi u trgovinu , udruga je tu i tu zovi udomitelje , objavi koji post ima štićenika koji čekaju domove godinama posla kao u priči i SVE se stigne napraviti da nitko nije bio zakinut u niti jednom pogledu). Ovo što sam Vam napisala nije zbog lajkova, nije zbog moje “žrtve” , nije jer tražim bravo,svaka čast, uzdizanje u nebesa ili išta drugoga .

To sam Vam napisala samo zato što prvo želim pokazati kada ima volje da ima i načina , a drugo – sve sam do sada mogla odraditi sama ( uz pomoć oko donacija za hranu,podloške,mlijeko dok su bili maleni) ali fizički dio sam radila sama i šutila i bilo je i teških trenutaka i suza i smijeha i ogorčenosti i tuge i jada i nemoći . Sada mi treba Vaša pomoć da ostvarim taj svoj san za njih da napravimo to stanište i da bezbrižno žive.

Možda će neki misliti da sam sebična ( bilo ih je hrpa koji su htjeli udomiti malu lisicu dok smo mislili da su lisice i svi su nekim čudom imali mjesta, volje uvjeta zanimljivo kako za štene psa nema nitko ali za lisicu koliko poželiš ) . Kada smo skužili da su čagljevi i tada su ih htjeli udomiti kao tragača za tartufima, kao ljubimca i opet su svi imali uvjete. E da se vratim na svoju sebičnost – možda i gledam jednostrano i naklonjena sam tome da im želim najbolje ali morate shvatiti da su oni odrasli uz mene , ja znam njihove navike, način ponašanja, iako se ponašaju kao štenci jer grickaju sve do čega dođu , igraju se , skaču one nisu psi i nikada neće biti kao psi. One su plahe životinje , a najviše se boje šuškavih vrećica. Alfa se obožava maziti kod hrane je ona glavna ( pogađate od kuda ime) , Alfa mi dopušta guranje ruke u posudu, Rea je zajebana ona samo gleda kako nešto ukrasti, najdraže su joj kuhinjske krpe, cipele,upaljači , mobitel sve što joj se čini izazovnim , a Kia e ona je maher za bježanja znači Kia će naći najmanju rupu, preskočiti najvišu prepreku , penjati se i pokušavati kopati po laminatu da dođe tamo gdje je naumila. Sve i jedna od njih se bacaju na leđa i žele se maziti, naučile su jednu riječ – NE ( trebalo nam je četiri mjeseca samo) na imena se naravno ne odazivaju ali morale su ih dobiti nema ih smisla zvati dođi mala, curo ili slično. Ne vjerujem da će se ikada odazivati na njih ali lijepo je znati da ih imaju.

Za one koji misle da sam sebična i dalje jer niti ne želim pokušati ih vratiti u prirodu – ok jesam ali svjesno ih vratiti u prirodu i pred lovačku pušku ja to ne mogu niti ne želim , Zakon je kakav je oni su štetočine , ljude se plaše da su zvijeri , a pola njih pojma nema uključujući i lovce da je njihova prehrana raznovrsna 60% su mesožderi ali ostalih 40% je voće, bobice , orašasti plodovi sve što se nalazi u šumi . One će biti naše ambasadorice svoje vrste i pokazati da nisu utjelovljenja zla .
Puno sam prošla sa njima, puno sam naučila o njima uz njih , bila sam sama i radila najbolje što sam znala, lako je sad pojedinima pričati moraš ovako, trebala bi onako, za njih bi bilo najbolje tako – i ok svatko ima pravo na svoje mišljenje ali ipak ja sebi dajem najveće pravo da odlučim što je za njih najbolje .

I jesam odluka je tu. I možete me prozivati vaše je pravo ali niste u mojoj koži pa ni ne možete znati kako se ja osjećam niti što proživljavam. Strahova imam jer znate, dok su bile malene i pile na bočicu nije me bilo strah,a sada kada odrastaju shvaćam da je velika odgovornost na meni i da moram napraviti najbolje za njih. Puno ljudi mi je govorilo joj moraš ih se riješiti ali bez konkretnog rješenja . Lako je tako ali taj ljudski faktor vezanja uz bića koja othraniš i koja su ovisila samo o tebi i za koja si se borio da prežive i nisi baš ni spavao i letio si unaokolo da sve stigneš i sada odlučuješ o njihovoj sudbini – teško je svi imaju svoje mišljenje , svi vode rasprave, no nitko nije nikada pitao jel možeš ti sa njima, kako si ti , da li ti je naporno, sada mi je trenutno najteže one moraju otići kavez u mojoj kuhinji prerastaju , spremne su za više i bolje.

Nisam puno pisala o tome ali ovo je iskreni post pa ću biti iskrena – sada mi je najteže ne dok sam ih hranila na bočicu svaka tri sata, presvukla posteljinu i one su spavale. Sada one traže interakciju, igru, istražuju, grizu stvari , ja sam izgrebana po nogama,rukama , tijelu od kandži koje su oštre jer sve žele u krilo , a ne stanu više , naučile su obavljati nuždu u kavezu na podmetaču i koliko god ja čistila one još više useru, što god ja stavila kao podlogu one će izgrebati i izgristi , njihov izmet kada ga razmažu po sebi ,kavezu, stvarima jako smrdi , perem podove 10 puta dnevno, čistim kavez 20 puta dnevno ponekad imam osjećaj da samo to i radim jer imam ja i obitelj koja voli doći u kuhinju i uzeti nešto iz frižidera , a ne mogu jer cure su puštene i onda letim ja preko žice i dohvaćam sve po potrebi . I opet sve trpim i sve odradim i nitko me ne pita kako si – i opet niti ne treba , jer sama sam odabrala ovaj put ali i sama zato odlučujem kakva će biti njihova sudbina .

Ako imate kakvih pitanja u vezi cura pišite u inbox . Sutra je novi dan i sutra ću objasniti gdje je smještaj i što mi sve treba . Hvala onima koji su pročitali do kraja ali vjerujte kraće od ovoga nije moglo biti , a materijala za pisanje ima za bar 5 puta više.

Laka vam noć 🙂

Facebook Komentari