Čim u javnom medijskom prostoru čujem, vidim ili pročitam ‘procurila je vijest’, osjetim kako mi od sreće pulsira krunska čakra, jer svaka vijest ili podiže ili spušta razinu čovjekove svijesti, piše Vera Čudina vizionarka i književnica u Jutarnjem listu.
Ovisi o sadržaju vijesti koje imaju svoju svrhu i namjeru, počevši od osobnih do globalnih. Nisu one nastale po Duhu Svetom, već dolaze od čovjeka. Svrha im je pobuditi interes i mišljenje što većeg broja ljudi, a namjera potaknuti određenu reakciju. To je bit svih vijesti. Zato se prije objavljivanja vrlo pomno odabiru vijesti za javnost, od bombastičnih, do žutila. Raznolikost je potrebna da ne dođe do zasićenja. Tako rade dobri majstori svog zanata, znajući kako nitko neće pročitati sve, nego ono što ga najviše zanima. A kad spojimo istovjetne interese i mišljenja odabranih vijesti, dobili smo reakciju, poslije reakcije slijedi akcija, odnosno aktivno sudjelovanje čitatelja, slušatelja ili gledatelja, kroz komentare, okupljanja zbog učinjene nepravde… ponekad kao supatnici, ponekad kao pljuvači.
Zato su vijesti vrlo bitna pojava u društvu, jer zakinuta informiranost vrijeđa demokraciju. Ali svakako je potrebno napraviti distinkciju između globalno bitnih vijesti i onih osobnih. Globalne mogu i morale bi procuriti, jer njihova objava u javnosti je preventivna pomoć narodu. Staviti narod pred gotov čin zapravo je sramotno djelo. Koga? Premijera i ministra financija (o čijem financiranju radni svijet očito nije imao pojma), upravnih odbora, privatnih grupnih vlasnika, čija su imena obično skrivena, pohlepnih menadžera… ili svih zajedno. Uzmimo primjer naših brodogradilišta Uljanika i 3. maja. Pitanje je, jesu li zaposlenici tih brodogradilišta bili na vrijeme upozoreni na financijske poteškoće zbog loših poslovnih poteza ljudi iz uprave? Možda su načuli poneku krnju vijest od sindikata, ali što se zaista događalo za njih je ipak bilo nedostupno. Jer šljakeri ne rješavaju probleme firme u kojoj su zaposleni, ali postaju problem ako nestane novca za isplatu posla koji su odradili. Ovakvi primjeri nam pokazuju kada se počne šuškati o nedostacima, da se mogu nadati takvom scenariju, a ne nastaviti živjeti u lažnoj nadi kako će štrajkom potaknuti osjećaje bezosjećajnih. Štrajkovi su najočitiji primjer disfunkcije našeg gospodarstva, a sve se događa zbog postavljanja nesposobnih osoba na važne pozicije. Pitam se tko ih bira i po kojem principu? Po principu da uberu i poberu što više mogu sa stabla premija. Pa neće oni valjda uprljati ruke branjem jabuka. Oni su sebe proglasili creme de la creme! A još im EU pravila čine uslugu raznim zabranama.
I što sad? Sjesti i plakati nema vajde. Štrajkati do iznemoglosti mirno ili na ulicama ne garantira pozitivnu nagodbu za radnike željne posla, ali im možebitno garantira PTSP. Pa da bi radnička krema izbjegla tako ružne posljedice, nakon dugogodišnjeg služenja raznim kapetanima brodogradnje, koji će punih džepova prvi (a ne posljednji), napustiti brod koji tone, neka se uhvate za nadnaravnu ‘slamku spasa’ ministra Marića koja glasi: ‘Svemu jednom dođe kraj, pa i državnom pomaganju brodogradnji’. Ministar Marić ovom vrlo znakovitom izjavom, ljude kojima visi mač nad glavom, duhovno osvješćuje o prolaznosti svega (vjerojatno i sebe samoga). Lijepo od njega da nas je podsjetio na bit šljakerskog postojanja, no hoće li njegova duhovna objava spasiti njega i sadašnju Vladu, reći će mu ne samo oni iz brodogradilišta, nego iz mnogih sektora gospodarstva lijepe naše. Zato se bilježimo sa štovanjem, za svaku buduću vijest koja procuri.
Moja prognoza
Brodogradilište Uljanik polako korača prema stečaju, a 3. maj dobiva novog privatnog vlasnika, ali i s državnim udjelom u vlasničkoj strukturi, piše Vera čudina u Jutarnjem listu.
