Piše: Prof. dr. sc. Kristijan krkačhttps://kristiankrkac.wordpress.com/
Postoje 2 skupine reprezentacija na svjetskom nogometnom prvenstvu. One koje ga dolaze osvojiti i one koje vjeruju da je važno sudjelovati.
Ponekad se dogodi da prve ne osvoje prvenstvo i da se druge uguraju među prve 3-4. Površna analiza njihovih nastupa, suparnika i drugih okolnosti pojašnjava događaje. No statistika je okrutna. Ono što prve dijeli od drugih dosta je čimbenika koji su nužni, ali nijedan nije dovoljan. Presudno svojstvo je igra. Igra momčadi koja se manifestira uigranim akcijama, ritmom i tempom susreta zaslugom trenera koji bdije nad promjenama okolnosti.
Hrvatska nogometna reprezentacija voli sudjelovati. Odigrati 3 susreta u skupini i ne plasirati se dalje. Bez igre je teško odigrati turnir pa čak i izgubiti ili dobiti susret za 3. mjesto. Uigrati momčad za turnirsko natjecanje te igrom i ostalim okolnostima ostvariti rezultat nikad nije bila vrlina ove reprezentacije. Utakmica s Nigerijom koja je očito slabija od Senegala završila je pobjedom 2:0 u prvom kolu što nije ostvareno 20 godina. Svaka druga sličnost je slučajna. Prije 20 godina u veznom redu bila su 3 igrača svjetske klase, a danas samo 1 i par očito slabijih nesposobnih istom se čak i otvarati u trokutu i dati mu mogućnost za 2 presudna dodavanja.
Hrvatska je pobijedila Nigeriju jednim autogolom (sjetimo se da se lopta kretala smjerom kojim bi završila 2-3 metra od vratnice da ju nitko nije dirao) i jednim besmisleno agresivnim prekršajem (iako postoji vjerojatnost kako bi napadač postigao zgoditak). Simbol igre Hrvatske može se sažeti u puno elemenata no 2 se ističu.
Prvi dio simbola je sudar 2 naša igrača u prostoru desnog krila tijekom 2. poluvremena. Ako su ti igrači genijalni, onda se ne zabijaju jedni u druge, nego odvlače suparnika i otvaraju se za dodavanje. Drugi dio simbola je ne dodavanje lopte suigraču u napadu koji je bio u 100%-tnoj prilici.
Čeka ih susret s Argentinom koja nije puno pokazala i u kojem Hrvatska nije favorit. Svi će vidjeti obrane vratara, blokove bekova i šutove napadača. Ipak, sve stoji ili pada igrom veznog reda prvo u fazi obrane pokrivanjem suigrača koji blokira zadnje dodavanje suparnika i drugo u fazi napada otvaranjem suigraču u polukontri ili kontri. Niti jednu od te dvije stvari Hrvatska nema uigranu (uigranost je ono što je pokazala Španjolska zahvaljujući Iniesti koji se za razliku od Modrića ima s kime dodati) i stoga nije jasno kako igrom odigrati neriješeno s Argentinom?
Uvijek postoje i okolnosti koje mogu biti povoljne ili ne. Suparnik teško da će griješiti u istoj mjeri 2 puta zaredom. Sudac je onakav kakav jest.
Vrijeme i mjesto ne pokazuju znakove utjecaja. Pogreške suparnika i vlastiti individualni potezi nisu na vidiku. Pet dana je dovoljno da se u 2 treninga dnevno uigraju zonska obrana i polukontra.
Cilj i jest izvući neriješeno s Argentinom i pobijediti Island (sjetimo se nemoći Hrvatske). Uigravanje taktike za suparnika je racionalno. Samo unutar nje do izražaja dolazi individualna kvaliteta i prevagne. Samo unutar nje može se pojaviti o jogo bonito. Sve ostalo je žongliranje nadarenih i loptanje nenadarenih.
I to čini razliku između dviju skupina reprezentacija na svjetskom prvenstvu. Pritom se nadamo kako je Hrvatska na putu da prijeđe iz druge u prvu skupinu. Kako je uz pamet negdašnja mladost bez iskustva prerasla u iskustvo bez mladosti koja će iskoristiti sve prednosti zrelosti i ne počiniti niti jednu pogrešku veteranstva.