Život s Vlastom: Ljudi su danas više gladni ljubavi nego kruha

Piše: Vlasta Janton

Svatko tko kaže da mu ljubav nije važna, laže. Svatko tko kaže da mu nije važno da li je voljen ili ne, laže. Možda time želi zavarati druge, ali od sebe pobjeći ne može. Svatko od nas voli i želi da bude voljen, svatko od nas se najljepše i najsretnije osjeća u zagrljaju osobe koju voli. I tu nema izuzetaka.

I zato nikako, ali nikako ne mogu razumijeti ljude kojima je draže izigravati hladne, distancirane, emotivno osakaćene osobe nego iskreno nekome priznati da ga voli, pokazati da se ispod te hladne vanjštine krije toplo i snažno srce.

Ne razumijem tu glumu, ne razumijem zašto neki ljudi prikazuju sebe nezainteresiranimza nježnost kada u njima plamti želja za ljubavlju, za zagrljajem, za prihvaćanjem. Čemu te lažne distance, pretvaranja, glume? Kome to može donijeti dobro? Nikome. I zato prestanite biti ono što niste. Pokažite svoju pravu nutrinu, iskrene osjećaje, recite ono što zaista mislite, što vas ispunjava, što vas čini sretnima. Jer samo tako ćete dobiti ono čemu težite, samo tako ćete dobiti ljubav, ono što vam treba poput zraka.

Svatko od nas želi biti voljen, od osobe koju i sam voli. Svatko od nas želi da taj netko NJEGOV popuni prazninu u srcu, da ga ispuni srećom i zadovoljstvom. Ništa čovjeka toliko ne usrećuje kao što ga usrećuje ljubav, nikada ne leti toliko nego kada je voljen i voli. Ljudi su gladni ljubavi. Ta glad se očituje u njihovom praznom pogledu, tužnom i sjetnom izrazu lica, nezadovoljstvu u svakodnevnom životu. Svakome od nas treba nježan zagrljaj, u koji se sklonimo od naporog dana, svakome od nas treba topla riječ kao utjeha od zadobivenih rana. Bez svega toga osjećamo se ogoljelo i usamljeno. A nitko ne želi biti sam. Imaš sve a nemaš ništa.

Nikada neću razumijeti kako ljudi sami sebi naprave zatvor od života. Ugrade svoje osjećaje u mala četiri zida i nikome ne dopuste da im priđe bliže, nikome ne dopuste da im pokažu kako je lijepo voljeti i koliko je lijepo kada si nečija ljubav, kada te netko željno iščekuje, kako je lijepo kada netko o tebi sanja, kada s tobom srećom okupana lica šeće ulicama grada. Od toga im je draže da se zatvore u sebe i nikome ne žele pokazati kako silno žude za takvom ljubavlju, koliko su gladni ljubavi, nježnosti topline. I to ih razara, od toga obole, od toga postanu roboti, ne ljudi. Čemu?

Život tako brzo prolazi, ljudi umiru u ranim godinama svog života, i onda kada sve to gledaš, pitaš se za što je točno vrijedno živjeti? Zar je smisao života izigravati hladnoću, glumiti, svađati se, prepirati, inatiti, igrati razne igrice? Zar je smisao života pokazati tko je u čemu u pravu, tko će se pokazati kao pobjednik, a tko gubitnik?

Da, život tako brzo prolazi, i umjesto da se ti dani provode u toplini nečijeg zagrljaja, da se nekome uputi lijepa riječ, priznaju osjećaji, važnije je inatiti se, nadmetati, omalovažavati. Važnije je da dominiraju grubost i drskost nego jedno Volim te, koje ima veću snagu nego tisuću ružnih riječi.

Ne, neće te usrećiti ta grubost i taština, usrećit će te kada iskreno nekome priznaš koliko ga voliš i koliko žudiš za tim da taj netko tvoj voli tebe. Kada je čovjek iskren prema samom sebi samo i jedino tada otvaraju mu se sva vrata da ga preplavi osjećaj ljubavi i sreće. A sve dok ste čvrsto zatvorili sva vrata neće vam stići baš ništa. Sami ste si krivi za to. Otvorite se i prigrlite ono što vam netko bezuvjetno i s ljubavlju daje. I osmijeh vam neće silaziti s lica.

Ne postoji ništa ljepše nego kada voliš i kada si voljen. Glad za ljubavlju je veća nego ikada prije. Ljudi su prazni, srca još praznija, otuđena. A sve samo iz razloga jer se prikazuju onakvima kakvi nisu, hladni i cijepljeni od emocija. Skinite maske, budite ono što jeste, topli i djeca u srcu. Netko vas voli, netko je tu uvijek za vas, dopustite mu da vas voli, dopustite da obgrli ruke oko vašeg vrata i nikada više nećete biti gladni, gladni ljubavi.

Share This Article