Piše: Silvana Oruč Ivoš
Zanemariti ili ignorirati pitanje poražavajuće demografske slike u Hrvatskoj, neozbiljno je i neodgovorno. Isto tako je neodgovorno bježati od problema i ostavljati nekom drugom da ga riješi.
Jednostavno je i izlike nema. Zadnji je čas da se svi koji mogu i moraju uhvate u koštac s galopirajućom depopulacijom i masovnim iseljavanjem. Znamo svi da broj novorođenih nikad nije bio niži, a iseljavanje nikad veće. Dnevno Hrvatsku napusti i do 150 ljudi. Oni ne idu u turistički obilazak odredišta u bijelom svijetu, ne idu na studijska putovanja, nego idu tamo gdje mogu svojim radom preživjeti. Idu raditi u neku državu koja ih cijeni i plaća. Među njima su i oni koji odlaze zaraditi kako bi u Hrvatskoj platili dugove.
Problem depopulacije nije od jučer. No, iseljavanje je tek posljednjih godina poprimio masovne razmjere. Iako se Hrvatska već desetak godina suočava s tim problemom, rješenja koja su se nudila bila su parcijalna, nedovoljna ili potpuno neodgovarajuća. I vrlo često su se svodila isključivo na socijalne mjere kao što su to, na primjer, razni dodaci za socijalno ugrožene. A to ne može biti i nije mjera populacijske politike. U kontekstu višegodišnjeg zanemarivanja tog važnog segmenta, predsjedničino uključivanje i naglašavanje tema vezanih uz demografski oporavak treba gledati kao dobrodošlo i poticajno.
Davno sam već pisala o tome kako je pitanje demografije strateško i sigurnosno pitanje, odnosno pitanje opstojnosti naroda. Samim tim, to je i predsjedničina obveza koju ne bi trebalo propitivati, već razmišljati o tome da bi nam se, ako se tempo iseljavanja nastavi kao što je to sada slučaj, već za pet godina moglo dogoditi da imamo probleme u pojedinim sustavima. Činjenica da Hrvatska već sada ima izrazito staro stanovništvo, a uz masovni egzodus logično je očekivati destabilizaciju važnih sustava u državi – mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog, financijskog te tržišta rada i radne snage.
Nijedno gospodarstvo taj trend ne može izdržati, a pogotovo iscrpljeno, kakvo je hrvatsko. Moglo bi se dogoditi da teškoće pri isplati mirovina, veliki troškovi zdravstvenog sustava, a onda u konačnici i ukupnog financijskog sustava. Pitanje je tko će i kako puniti proračun, a s druge strane kako će se sa smanjenim proračunskim prihodima vraćati milijunski krediti, odnosno dug?!
Uz te nesporne činjenice, zbilja je otrcano polemizirati o tome koliko implementacija pojedinih mjera iznosi. Pa naravno da mjere koštaju. Kao i u svakom ozbiljnom poslu i reformi treba uložiti da bi se dobilo natrag. Važno je pametno ulagati, a ne rasipati novac na mjere koje nisu populacijske i koje neće polučiti rezultat kakav bi trebale. No nema sumnje da je cijena koju sada treba platiti daleko manja, nego što će to biti za pet ili deset godina.
U dokumentu koji je predstavila predsjednica navedene su i mjere koje je Hrvatska davno trebala primijeniti. Od ozbiljnog rasterećenja poduzetnika i smanjenja parafiskalnih nameta koji guše zdravo poduzetništvo. Umjesto da mu se omogući da diše i puni proračun. Istodobno, nužno je smanjenje javne uprave i bespotrebne birokracije na svim razinama. Treba smanjiti glomazan državni aparat koji je neodrživ i koji stalno generira nove proračunske dubioze. To su nepopularne reforme ili takozvani vrući krumpiri i nitko se s njima ne želi uhvatiti u koštac jer su oni vrlo često i siguran put za gubitak izbora. No, to su stvari koje se moraju napraviti i oko kojih kod ozbiljne državne politike (pri čemu mislim i na vlast i na oporbu) ne bi trebalo biti nikakvih upitnika.
I ključno, u prijedlogu mjera koje je predsjednica predstavila stoji i jedna iznimno značajna i neophodna. I koja bi mogla biti spas za 330 tisuća prezaduženih i blokiranih ljudi u Hrvatskoj. To je problem koji treba kvalitetno i dugoročno rješavati, a ne samo kozmetički mijenjati zakon.
Naime, predsjednica je predložila ono što svi znamo da je davno trebalo napraviti, a to je prijedlog da se Ovršni postupak vrati u djelokrug sudova i iz njega isključi posrednike, kao što su javni bilježnici i FINA. Jer, upravo su posrednici ti koji su blokiranim i prezaduženim ljudima generirali dodatne troškove i gurali ih u još veći financijski minus. Istodobno, oni su sami na tuđoj nevolji zarađivali goleme sume. S
vi vrlo dobro znamo za slučajeve u kojima su troškovi posrednika premašivali iznos stvarnog duga. Što je sramotno i nedopustivo. Predsjednica je s pravom primijetila da je „sustav je dopustio da troškovi postupka nerijetko budu daleko veći od glavnice i na taj način građane odvedu u dužničko ropstvo“. A onda to dužničko ropstvo tjera ljude u druge zemlje, a za njima idu i cijele obitelji. Spirala je to koju treba hitno prekinuti.
