Requiem Slavoniji: Onima koji odlaze i onima koji ostaju, i više nemaju koga ni pozdraviti

Piše: Snježana Nemec

Pravda, jednakost, sloboda zveckaju kao praporci na kapi lude…. Upiši se u partiju, ponizno im priđi, ljubi ruke sa pečatnjakom i sagni se da te pomiluju. Miriši njihovim mirisom. Prilagodi korak njihovim stopama.

….Vjenčaj se po njihovim obredima. Budi modul njihove memorije. Napuni sačmaricu krvnim zrncima. Plači pametno. Laj na komandu. Partije su ovdje jedina perspektivan poduzeća. Tako je napisao profesor Veličković, gledajući ove tužne slike. A one nisu najgore. Najgore su one koje ništa ne govore koje ste vidjeli i za pet minuta više ih se i ne sjećate.

Nema ljubavi. Nedostatak ljubavi prema domovini i narodu zamijenjen je osjećajem superiornosti i brige za vlastiti interes. Pogled u budućnost i punina ne postoji. Kad duši oduzmete ljubav i vjeru ona vene. Kad govorimo o ciljanom i dizajniranom oduzimanju ljubavi tada umire sve. I gospodarstvo i kultura i samo društvo. Sva ta očekivanja da će na Božjem sudu svaka nepravda bit izbrisana, a srca postati konačna vaga u vječnosti više ne nalaze svoje mjesto.

Poljuljani unutarnji svijet čovjeka u čijoj duši više nema sklada i mira. Zamućena prozračna dubina čistog osjećanja. Izostanak ljubavi. I Hamsunova najljepša bajka može se prenijeti na naše društvo i na ono čemu svjedočimo. To nije spokojna i tiha ljubav. To je ljubav djevojke koja je sjedila na kuli okruženoj zidinama, i koja je voljela samo jednog čovjeka.

On je bio i njena ljubav i njen neprijatelj. Nazivao ju je svojim blagoslovom i svojom golubicom. Dala mu je sve što je mogla dati, a njegova zahvalnost je izostala. Drugu je volio ropski, bezumno kao bijednik. Nije mu dala ništa, ali svoju je zahvalnost pokazao. Rekla mu je: Daj mi svoje spokojstvo i tvoj razum. A on je tugovao što mu nije i život zatražila. Nije li to ono za čim žudi duša suvremenog bolesnog čovjeka. Priča o nemoći, himna nemirnom bezumlju. Turobna je to priča o onome što umire, a ne onome što se rađa.

Jutros slušam pjesmu. Od tuge umiru sokaci maleni, puste njive, kuće prazne. Requiem je to Slavoniji. Onima koji odlaze i onima koji ostaju, i više nemaju koga ni pozdraviti.

Facebook Komentari