Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkačhttps://kristiankrkac.wordpress.com/
Let u svemir. Iz pristojne udaljenosti i udobnosti solidnih uvjeta za život zvjezdano se nebo doima privlačnim i živahnim, na trenutke i toplim, dok se iz klaustrofobičnog prostora kabine svemirskog modula svemir razotkriva kao odbojno, mrtvo i opasno mjesto. Neprimjetno je čudnovato ustupilo svoje mjesto primjetno čudovišnom.
Letovi u svemir uz sva otkrića, izume i inovacije podarili su nam i svježe metafore koje su se prelile iz celestijalnih u prizemne oblike života. Tako je primjerice metafori kaubojske ekonomije koja počiva na pretpostavci neograničenih resursa (Zapad je beskrajan) i njihovog bezumnog uništavanja do posljednje kapi krvi suprotstavljena metafora svemirske ekonomije koja počiva na pretpostavci krajnje ograničenih resursa i njihovim reciklažnim korištenjem. Svemir nije baš pretrpan zrakom, vodom i sunčevom svjetlošću.
Let u turističku orbitu. Na stranu to što nitko inteligentniji od bakterije, amebe i papučice neće svoj uspjeh temeljiti na iscrpljivanju samo jedne grane gospodarstva. Na stranu čak i to što neće planirati budući uspjeh na kolebljivim izvanjskim opasnostima kao što su Molekuline vradžbine, klimatske promjene uključujući požare, poplave i potrese i trenutačno ne baš najbolje kotiranje direktnih konkurenata. Na stranu čak i to što se turizam ne rabi kao poluga izvoza. Ipak najmanje jedna pojava zahtijeva suočavanje.
Turizam je sve i samo ono što je pomoću njega izvezeno, a granice hrvatskih prirodnih ljepota granice su hrvatskog turizma. Ne beskonačni pravac, nego zatvoren krug simbol je turističke ekonomije koji se kao metafora nastavlja na nebeske sfere, modularna recikliranja i kružna putovanja. Hrvatski turizam približava se mitskoj granici Restorana na kraju svemira. Prošlo je vrijeme masovne i obilne ponude, a stiglo je vrijeme susprezanja. Sve je manje beskonačnih mogućnosti, a sve više ograničenja.
Kad bi priroda mogla govoriti Hrvati ju ne bi mogli razumjeti. Između ostalog i stoga što bi uglavnom neartikulirano stenjala i jaukala gušeći se u vlastitoj krvi. Ograničava se sve i sva. Način odijevanja turista u sakralnim objektima, na ulicama, trgovima i plažama. Njihov broj na povijesnim lokacijama, poput Dubrovačkih zidina, kojima prijeti pretvaranje u ruinu, tj. stanje u kojem će trošak njihovog održavanja nadići zaradu od njihovog iznajmljivanja. Njihov broj na prirodnim lokacijama poput Plitvičkih jezera ili Slapova Krke. Restrikcija je nova sloboda. Svjedočimo rođenju elitnog turizma sa zadrškom.
Ograničenje kao bravurozna i svakako bravarska metafora egzistira samo u jednom od tri paralelna svemira hrvatskog turizma. U drugom svemiru, čija je metafora kič kao prenatrpavanje osrednjim i ispodprosječnim koje se istovremeno proglašava izvornim što nije, vlada bespoštedna borba za mjesto pod suncem. Za mjesto na plaži i pod suncobranom tuzemnog turizma. Svaki se zaselak proglašava etno selom, a svaka lokva prirodnom ljepotom.
Malo ljudi vidi priliku za razvoj tzv. „mračnog turizma“ i njegove podvrste „horor turizma“ koji bi se sastojao od noćnih obilazaka potpuno napuštenih hrvatskih zaselaka, sela i gradića. U trećem svemiru, čija je metafora neuređena, pa čak i neizmišljena ruševina, vlada nastojanje da se stvari pokrenu s mrtve točke. Turizam ruševina tek čeka svoje začeće. Mogućnosti su beskonačne. Od ruševina hrvatskih srednjevjekovnih gradova do ruševina propalih socijalističkih projekata.
Treći svemir hrvatskog turizma nastoji postati drugi, drugi nastoji postati prvi, a prvi se bori protiv toga da ne završi kao treći i time se zatvara krug turizma i pokazuje se njegova unutrašnja nelogičnost i divljaštvo, ali i njegovo suludo istaknuto mjesto u cjelokupnom gospodarstvu koje je takvo kakvo je.
S pristojne udaljenosti izgleda privlačno kao i u pretjeranoj lažno intimnoj bliskosti, ali s normalne ljudske udaljenosti ipak otkriva sve blagodati smetlišta. Sve je manje rajski vrt, a sve više postapokaliptični distopijski horor. Ono što se do jučer činilo kao let u turistički svemir sutra bi se moglo pokazati kao nekontrolirani pad iz turističke orbite. Kako bi pjevao Jimi Hendrix – Crash Landing – kraj kapele svetog Garija.
