Piše: Vlasta Janton
Volio bih s tobom učiniti ono što proljeće sa trešnjama čini…. P. Neruda
Poput bijele rascvale latice trešnje da me obgrliš svojim rukama, onako nježno, senzualno da rukom dotakneš mi vrat. Tvoj blagi miris svježeg proljeća da uđe mi u svaku poru tijela, poput vela da obavije me, prozračan i mek. Da raširiš svoje raskošne bijele lati, da miluju me, da mi otkriju tajanstvenu moć ljepote koju kriješ u sebi. Da, to bih ja volio činiti s tobom, ono što proljeće sa trešnjom čini.
Ovako, samo sjedim pored trešnje, na maloj drvenoj klupi, i zamišljam trešnju da si to ti. Pričam s njom, kad nikog nema, kad sam sam, kad poželim umjesto nje da si to ti. Kada ti poželim reći sve ono što me u dubini duše tišti sjednem pored te trešnje, i razgovaram s njom. Otkrivam sve svoje slabosti, otkrivam što me najviše boli, otkrivam koliko mi nedostaješ, otkrivam koliko sam bez tebe ništa, otkrivam koliko je u svijetu ponestalo boje.
Volio bih biti tvoje proljeće, a ti da si moja trešnja. Da ti podarim radost, sreću, ljepotu zbog koje ćeš širiti svoje lati prema suncu. Da ga čim više upiješ, nahraniš svoje cvjetove, da ti njegova toplina zagrije ono malo srce iz kojeg će izići plod. Volio bih kada bi me mogla čuti, mada, kada tako okrećeš svoje grane prema meni imam osjećaj da me zaista i čuješ. Kao da njihanjem svojih nježnih grana potvrđuješ sve što ti želim reći. Ovako, u samoći, u tišini. Znam da me čuješ, a znam da me i razumiješ. Ti sve znaš, ti si uvijek tu, uz drvenu klupu, i ljeti i zimi, i u jesen žutu. A sada, kada sam toliko čekao da procvateš, u proljeće rano, evo te, tu si. I ja nikada sretniji dok gledam kako se otvaraju tvoje lati.
Volio bih da si ti ona, da i ona svojim rukama tako obgrli me, voliio bih da si ti ona, da može osjetiti sve što mi duša progovara, onda kada je tišina najtiša. Onda kada je noć najcrnja. Onda kada su večeri još svježe, ali dovoljno tople da poželim kraj tebe ostati i samo uživati u pogledu na tebe. Jer to me smiruje, opušta, kraj tebe se osjećam kao kraj nje. Volio bih da je ona sada tu. Kao što si ti sada tu. Da stoji čvrsto uz mene, da me dodirne svojim najmekšim i najnježnijim dodirom. Onim od kojeg mi zastane dah, onim zbog kojeg znam da je svijet zbog nje ljepše mjesto.
Volio bih biti tvoje proljeće, da ti podarim ljubav i toplinu za kojom žudiš svo ovo vrijeme, preko hladnih dana punih snjegova i zime. Volio bih biti tvoje proljeće, bez hladnih kiša i tmurnih oblaka. Samo zrake sunca ja ti mogu dati, da zagriju tvoje smrznuto srce. Da ti pokažem kako život može biti lijep, i koliko ga ljubav oplemeniti može. Ne postoji ništa veće od ljubavi, ne postoji ništa jače od ljubavi. Ljubav je moć, ona sve pokreće. Sve. I tebe je trešnjo moja rascvala moja ljubav prema tebi, zato se sada smiješiš svojim malim sramežljivim latima.
Volio bih da si ti ona, volio bih da joj mogu tu ljubav dati, kao što sam je dao tebi….Ah, kad bi me ona samo mogla čuti, kad bi samo čula moj šapat kako struji nošen vjetrom, šapat koji nježno šapuće – Volio bih učiniti s tobom ono što proljeće sa trešnjama čini.
