Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkačhttps://kristiankrkac.wordpress.com/
Počelo je s izjavom nekih kako je pobjednik natječaja, dakle čovjek s legitimitetom i legalitetom pobjednika, „javno kritizirao“ proces koji vodi tijelo za čijeg se šefa se kandidirao i na natječaju pobijedio.
Iz „javno kritizirao“ njima slijedi „ne može biti izabran iako je pobijedio“. Za to kako to slijedi dovoljno je proturječiti elementarnom znanju srednjoškolske logike što je posebno ironično s obzirom na predmet i sadržaj natječaja.
OPĆI HRVATSKI OBLIK
Svi natječaji služe izboru.
NN je pobjednik natječaja.
Dakle, NN nije izabran.
SKRIVENA PREMISA HRVATSKOG OBLIKA
Pobjednici koji javno kritiziraju ne mogu biti izabrani.
KOROLARIJ HRVATSKOM OBLIKU
Dakle, izabran će bit netko tko nije pobijedio na natječaju.
Dakle, izabran će biti netko tko se uopće nije natjecao.
Dakle, izabran će biti netko tko s natječajem nema veze.
Dakle, izabran će biti netko po milosti političke ili druge moći.
Dakle, ne postoji stručno pitanje o kojem politika ne može odlučiti.
Cijeli proces temelji se na suludoj skrivenoj premisi koja je u stvari skraćenje daljnjeg zaključivanja, a njoj se mogu uputiti dva prigovora. Prvo, kritizirati ne znači biti protiv. Kritizirati znači trošiti svoje individualne resurse kako bi se ukazalo na nedostatke čega i kako se ti nedostatci mogu popraviti. Kritika je prema svojoj najprimitivnijoj morfologiji izraz brižnosti, a ne nemara. Štoviše, tko ne kritizira, taj je nemaran! Kritika je izraz racionalnosti, ljubavi i hrabrosti, a šutnja iracionalnosti, mržnje (ili ravnodušja) i straha. Drugo, kritizirati znači kritizirati javno, napose u vrijeme društvenih mreža. Kako kritičar treba kritizirati? Sebi u bradu, doma obitelji, kolegama na kavici poslije posla, u neformalnoj skupini sustručnjaka? Kritika je javna, ne zato što je javnost sveta, nego zato što je u privatnosti nema. Ona je ili javna ili je nema. Privatna kritika je dnevnička zabilješka stručnjaka koji nema hrabrosti izreći ono što mora biti rečeno.
Iz dva prigovora slijedi kako „javno kritizira“ nije konkluzivan argument u prilog zaključku „ne može biti izabran“. Nasuprot racionalnosti i kritici (ne kritizerstvu jer to je različita djelatnost) odlučeno je za iracionalnost, nekritičnost i kukavičluk. Nasuprot Hrvatskom obliku zaključivanja (Modus Croaticum) stoji ne samo da čovjek koji je pobijedio na natječaju mora biti izabran, nego i to da ako je prije natječaja javno kritizirao temeljem konkluzivnih prigovora i prijedloga odgovora na prigovore, onda ima prednost pred ostalima jer je time javno pokazao ne samo racionalnost, nego i hrabrost, pa je tim više pogodniji za javnu službu u odnosu na one koji to nisu.
P.S.
Mnogi misle kako je kritičko mišljenje uglavnom stvar vježbe u logici, retorici, eristici, govorništvu, i debatiranju, uglavnom filozofi i uglavnom pogrešno. Pritom zaboravljaju kako je za kritiku uz racionalnost i prezir prema iracionalnosti potrebna i hrabrost, jer nije Horacije rekao: Sapere!, nego: Sapere aude!, tj. ne: Misli!, nego: Imaj hrabrosti misliti! ili Odvaži se misliti svojom glavom!, a hrabrost se ne uči nego se odgaja ohrabrivanjem. Ovo što je hic et nunc na djelu nije samo iracionalno, nego je i nastavak odgoja za kukavičluk.
