Markić za Uskrs Plenkoviću poslala članak o rodno neutralnim vrtićima u Švedskoj, pa koga zanima može pročitati ovdje

Željka Markić poručila je kako će premijeru Andreju Plenkoviću kao poklon za Uskrs poslati primjerak New York Timesa u kojem je objavljen članak o tome kako izgledaju rodno neutralni vrtići u Švedskoj.

Čelnica udruge “U ime obitelji” Željka Markić danas je na konferenciji za medije poručila kako će premijeru poslati primjerak New York Timesa u kojem je objavljen tekst o odgoju djece u Švedskoj.

Markić je ustvrdila kako se u članku otkriva kako izgledaju rodno neutralni vrtići u Švedskoj nakon čega bi, smatra ona, premijer trebao priznati da takve prakse postoje.

Prijevod članka koji je prije tjedan dana objavljen u New York Timesu pod naslovom “U švedskim vrtićima dječaci uče plesati, a djevojčice vikati” donosimo u nastavku:

Nešto je bilo pogrešno s Pingvinima, vrtićkom grupom u južnom predgrađu Stockholma. Dječaci su vikali i udarali, a djevojčice su dizale ručice da ih se podigne. Grupa jednogodišnjaka i dvogodišnjaka bila je tradicionalno podijeljena po spolu. A u tom vrtiću to nije bilo u redu.

Iz prostorija su iznijeli sve autiće i lutkice, a dječacima su dali da se igraju kuhinje dok su djevojčice vježbale vikanje „Ne!“. A potom su odlučili poreknuti ozbiljno istraživanje te su postavili kamere u grupe.

Državni kurikulum potiče nastavnike i ravnatelje da se suprotstave tradicionalnoj rodnoj podjeli.

U mnogim švedskim predškolskim ustanovama uobičajeno je da odgajatelji izbjegavaju djecu oslovljavati s „dječak“ ili „djevojčica“. Umjesto toga koriste riječ „prijatelj“ ili jednostavno djecu oslovljavaju imenom.

I igre su organizirane tako da se djeca ne bi rodno dijelila. Rodno neutralna zamjenica „hen“ uvedena je 2012. i vrlo brzo je postala općeprihvaćena, što se nije dogodilo niti u jednoj drugoj zemlji. Kako ova metoda odgoja utječe na djecu još uvijek nije potpuno jasno. Jedna studija objavljena prošle godine, pokazala je da neki oblici ponašanja doista mogu nestati. Primjerice, djeca u tim ustanovama ne pokazuju snažnu potrebu da se igraju s djecom istog spola i manje je vjerojatno da će stvoriti rodne predrasude. Znanstvenici nisu uočili nikakve razlike u dječjem prepoznavanju spola te pretpostavljaju da je to zbog genetskog utjecaja.

„Dok smo crtali vidjeli smo da djevojčice, koje su puno crtale, crtaju djevojčice s puno šminke i s dugim trepavicama. Bilo je jasno da su nacrtane djevojčice. Upitali smo ih nemaju li i dječaci trepavice, no one su rekle da znaju kako one nisu jednake onima u stvarnom životu“, kaže Melisa Esteka, jedna od odgajateljica, koja je zbog toga bila toliko frustrirana da si je zadala cilj – da djeca stvari ne dijele na one za dječake i one za djevojčice.

No, djeca su upijala stereotipe s plakata i iz animiranih filmova. Stoga se ponekad činilo da sav trud odgajatelja u tom švedskom vrtiću nestaje preko noći.

Švedski eksperiment s rodno neutralnim vrtićima započeo je 1996. u gradiću Trodje. Ingemar Gens, čovjek koji ga je započeo, nije bio odgajatelj već novinar koji se bavio antropologijom i rodnom teorijom. Gens je proučavao slučajeve Šveđana koji su poštom tražili nevjeste s Tajlanda.

Nakon što je imenovan lokalnim stručnjakom za jednakopravnost, Gens je odlučio srušiti normu stoičke, bezosjećajne švedske muževnosti, a vrtići su mu se učinili pravim mjestom za to.

Švedska djeca predškolske dobi veći dio svog ranog života provode u javnim vrtićima u koje polaze već nakon prve godine života i gdje ostaju do 12 sati dnevno. Dvije predškolske ustanove krenule su s programom po kojem su dječaci i djevojčice dio dana bili odvojeni i trenirani na način povezan sa suprotnim spolom. Dječaci su jedni drugima masirali stopala, a djevojčice su izvodili bosonoge na snijeg i poticane da skaču kroz prozor i viču.

„Učili smo dječake onome što djevojčice već znaju i obrnuto“, kaže danas 68-godišnji Gens, koji je bio izložen kritikama, no to je i očekivao.

„Govorili su da indoktriniramo djecu, no ja sam govorio da smo ih i dotad indoktrinirali. Odgoj djece je indoktrinacija“, kaže Gens.

Odgajatelji su morali gledati snimke svog odnosa prema djeci, kako bi mogli uočiti suptilne razlike u načinu na koji se odnose prema dječacima i djevojčicama. Mnogi su otkrili da znatno više riječi i kompleksnih rečenica koriste u komunikaciji s djevojčicama.

Helena Baggstrom se tako šokirala kad je vidjela da je, pomažući djeci da se odjenu prije izlaska van, zapravo pomagala samo dječacima, dok se od djevojčica očekivalo da se same odjenu.

„Što smo više gledali, bili smo više prestravljeni onim što smo vidjeli“, kaže Baggstrom.

Kasnije se odustalo od strategije odvajanja djece po spolu, a umjesto toga primijenili su rodno neutralan pristup kako bi umanjili razlike.

Švedska je 1998. godine izmijenila svoj nastavni plan i program tražeći da se sve predškolske ustanove suprotstavljaju tradicionalnim rodnim ulogama i obrazovnim strukturama te da potiču djecu na istraživanje izvan ograničenja stereotipnih rodnih uloga. No, usvajanje tog programa uvelike varira, ovisno o ravnatelju pojedine ustanove.

Tradicionalisti su povremeno prosvjedovali žaleći se na liberalno pranje mozga. Desničarska Švedska demokratska stranka, koja je na izborima 2014. osvojila 13 posto glasova, obećavala je vratiti odgoj koji će nastojati promijeniti ponašanje djece i mladih te rodni identitet.

No, kako su političkom scenom zavladale duboke razlike u pogledu imigracije, politiku rodne ravnopravnosti podržavaju najveće švedske stranke, i socijaldemokrati s lijevog centra i umjerenjaci s desnog centra.

Tanja Bergkvist, matematičarka i kolumnistica, jedna je od onih koji kontinuirano napadaju, kako je zove „švedsko rodno ludilo“. Tvrdi da se mnogi Šveđani ne osjećaju ugodno zbog takvog programa, no boje ga se javno kritizirati. „Ne žele da se za njih misli da su protiv jednakosti, nitko ne želi biti protiv jednakosti“, kaže Bergkvist.

Djeca koja su u Trodjeu prva prošla program rodne jednakosti u predškolskom odgoju danas su u dvadesetim godinama.

Jedna od njih je i danas 26-godišnjakinja Elin Gerdin. U tekstu je opisana kao ženstvena, duge tamne kose s uvojcima koje je napravila električnim uvijačem. I sama ističe da je u izgledu konvencionalno ženstvena, što je prvi znak da ona na rod gleda kao nešto što možete odjenuti, kao kišni ogrtač.

„To je moj izbor jer to sam ja i to je zato što sam proizvod društva“, kaže Gerdin. Neki njeni prijatelji na Facebooku objavlju fotografije svoje djece odjevene u plavo ili ružičasto, što je prvi društveni čin podjele. Ona ih je upozorila da griješe, što smatra svojom odgovornošću.

„Mi smo djeca koja će odrasti i imat će svoju djecu i govorit ćemo im o tome. Nije jednostavno promijeniti cijelo društvo“, kaže Gerdin.

Trogodišnji Otto voli nositi haljine zbog načina na koji se podižu dok se okreće. Dosad mu nitko iz njegove okoline, ni djedovi i bake, ni teta koja ga čuva, pa ni njegovi vršnjaci, nisu rekli da dječaci ne nose haljine, kaže njegova majka, 36-godišnja Lena Christiansson, koja bi htjela da tako i ostane što je duže moguće.

Takva su očekivanja sve učestalija, kaže Storesund, rodna stručnjakinja tog švedskog vrtića. Ona je tu na raspolaganju kad se grupa suoči s dilemama poput one kada trogodišnji dječaci odbiju crtati ili plesati, a skupini prijeti raspad po rodnoj liniji. Dovedena je da razriješi problem i nagovori dječake da ponovno sudjeluju u programu ravnopravnosti.

Očuvanje rodno-neutralnog okruženja nije jednostavno. Carina Sevebjork Saur (57), koja u vrtiću radi godinu i pol kaže kako često samu sebe uhvati kako djeci daje možda neprimjerene komplimente, vezane uz njihov izgled.

„Refleksno želite nešto reći, no morate se suzdržati“, kaže odgajateljica.

Izabell Sandberg, 26, jedna od odgajateljica primijetila je promjene kod dvogodišnje djevojčice koja su roditelji u vrtić dovezli obučenu u tajice i ružičastu haljinu. Ta bi djevojčica počela plakati čim bi neko dijete uzelo njezine igračke.

„Sve je prihvaćala, a ja sam mislila da je to jako ženskasto. Bilo je kao da se ispričava što zauzima prostor“

Kad je djevojčica drugi dan obukla šešir i igrala se istraživača, vikala je na svu djecu iz grupe koja su joj se htjela približiti.

Kako je vrijeme prolazilo, djevojčica je postala toliko glasna da je nadglasala sve dječake u grupi, kaže odgajateljica. Njezini roditelji potužili su se kako je postaje sve zločestija. Ipak, odgajateljica je imala mnogo iskustva te je sve objasnila roditeljima.

„To je ono što ovdje radimo i ne pokušavamo to zaustaviti“, rekla je, prenosi dnevnik.hr.

Facebook Komentari