Fascinacija socijalizmom, jugoslavenskim partijskim samoupravljanjem ostaje i dalje prisutna u ponekim segmentima društva

Fascinacija socijalizmom, jugoslavenskim partijskim samoupravljanjem ostaje i dalje prisutna u ponekim segmentima društva, pogotovo kod liberalno-lijeve intelektualne, kulturne i akademske sveučilišne scene, piše Glas Slavonije.

O tome kako na domaćem terenu stojimo s egalitarizmom, ali i socijalističkim mentalitetom, je li on prošlo svršeno vrijeme ili u nekoj mjeri i danas postoji, Glas Slavonije razgovarao je s mr. sc. Jurom Vujićem, pročelnikom Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditeljem Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba.

Koliko je nasljeđe socijalizma u nas još više-manje izraženo?

– Naravno da još uvijek postoje negativne posljedice socijalističkog mentalnog habitusa, a dodao bih da je riječ i o “duhovnoj jugoslavenštini” i podaničko-štićeničkom duhu, koji koče razvoj društva i gospodarstva. U tom pogledu u svim postkomunsitičkim zemljama postoje određeni relikti i sedimenti bivšeg totalitarnog sustava pod nazivom “path dependency”. Ralf Dahrendorf upozorava na problem “dekalaže” – pomaknutosti u vremenskom tijeku političkih, gospodarskih i društvenih reformi u postkomunističkim državama. On drži da je u području legalnih i ustavnih reformi potrebno šest mjeseci, u gospodarstvu šest godina, a u načinu života, vrednotama, mentalitetu, odnosno izgradnji modernog civilnog društva više naraštaja da bi se dostigli procesi koji su drugdje na djelu već više godina. Teorija opaža i razne iracionalne čimbenike kao zapreke tranziciji – psihološke barijere, povijesne fikcije, prekide modernizacije, ostatke predmodernih elemenata i struktura društva. Nakon pobjede i stupanja na vlast novih demokratskih elita u postkomunističkim zemljama, događa se mimetična pojava “dvostrukih institucija” – osnivaju se, zapravo uvoze, institucije prema uzoru na Zapad, ali bez prethodnih strukturalnih i mentalnih promjena. Međutim, danas treba imati na umu da porast i velik uspjeh stranaka populističke desnice u Europi, a i pojava Trumpa kao populistički fenomen, proizlaze iz pružanja otpora protiv sustavne demontaže socijalne suverene države. I ako se na deklarativnoj razini ideološki znatno razlikuju, vladajuće stranke liberalne ljevice i liberalne desnice u svim zemljama EU-a sudjeluju u provođenju neoliberalnoga projekta demontaže socijalne države. Unatoč ideološkim razlikama u pogledu unutarnjega društvenog uređenja, obje sastavnice političkog mainstreama zagovaraju provođenje istovjetne gospodarske politike: monetarizam, daljnju tržišnu deregulaciju, rezanje javnih dugova, povećanje poreza i rezanje plaća, mjere koje neizbježno povećavaju jaz između većinskoga dijela pučanstva, koji snosi najveći teret krize, i povlaštenog sloja vladajućih (korporativnog i bankarskog sektora), koji se znatno obogatio zahvaljujući krizi koju je sam proizveo.

Kada je zapravo počelo urušavanje socijalne države?

– Sustavno rastvaranje socijalne države započelo je još kasnih 70-ih godina preko reformi europske socijaldemokracije, kao i liberalne desnice. Riječ je o reformama koje se uklapaju u globalni plan “demontiranja države blagostanja” likvidacijom radničkih stečevina i pravnih regulativa koje su štitile radnike i za koje su se oni izborili u drugoj polovini 20. stoljeća. Obje su političke opcije odgovorne za ulazak i prodor financijskih špekulacija u realnu ekonomiju. Rezultati su poznati: takav model omogućuje rastvaranje nacionalnih gospodarstava i privatizaciju javnih poduzeća, koja su javnosti prikazana kao deficitarna, što omogućuje privatnim investitorima da preuzmu kontrolu nad ključnim i strateškim sektorima gospodarstva. S lijevog i desnog spektra današnji liberali brane društveni i gospodarski model koji sliči ideološkom koktelu monetarističkih i socioloških teza Miltona Friedmana, Friedricha Hayeka i Mandevillea. Zapravo takva ideološka mješavina omogućuje uništenje javnih dobara i oligarhijski model upravljanja te daljnju koncentraciju kapitala u rukama privatnih grupa.

JEDNAKOST I PRAVO

U svome tekstu “Ranciere i nostalgija jednakosti”, u povodu gostovanja francuskoga filozofa Jacquesa Rancierea u Zagrebu, naveli ste kako krajnji radikalni egalitarizam u suvremenom dobu dovodi do apsurdnih situacija i na neki način metastazira u inflaciju prava. Možete li to malo šire pojasniti?

– Egalitarizam se ne poistovjećuje s pojmom jednakost (aequalitas – jednakost) i riječ je o političkoj ideologiji koja u ime načela jednakosti svih ljudskih bića nastoji atomizirati i nivelirati društvo uništavanjem bilo kojih difrenciranih razlika. U tom je pogledu egalitarizam svojevrsna konstrukcija društvene zbilje. Egalitarizam koji je prisutan u komunističkoj ideologije također je razvidan u američkom Ustavu (“Svi su ljudi stvoreni jednaki”), a i u drugim republikanskim ustavima poznaje svoje znanstvene, pravne, sociološke i filozofske oblike. U mom članku o Ranciereu, koji je zajedno s Alainom Badiouom poznat kao teoretičar neomarksizama i teorije emancipacije koje su sada u modi u europskim salonima, upravo naglašavam kako ne treba zaboraviti da su lijevo-prosvjetiteljski projekti radikalne jednakosti često degenerirali u totalitarne i sistemske društvene eksperimente. Naime, načelo egalitarizma razlikuje se od demokratskog načela jednakosti po tome što je egalitarizam posebna ideologija, točnije politička doktrina koja zagovara apsolutnu jednakost građana u političkom, gospodarskom i društvenom području. Međutim, prema kršćanskom nauku, ali i Aristotelovu i Kantovu, jednakost je uvjet za ostvarivanje pravde. Istinska jednakost nije ništa drugo već primjena načela “Suun cuique”: tretirati s jednakošću ono što je jednako i tretirati na diferencirani način ono što je različito. Na drugu stranu, unatoč brojnim ustavima i deklaracijama o ljudskim pravima, društvena zbilja dokazuje koliko su često udaljeni početni uvjeti za ostvarenje takvih prava i same jednakosti. Alexis de Toqueville upozorio je da narodi ponajprije nastoje ostvariti jednakost u uvjetima koji postoje. Naime, “realna jednakost“ nije isto što i pravna jednakost, i često su udaljene jedna do druge.

Što se Hrvatske tiče, kakvo je tu stanje s egalitarizmom? Što je ostalo od beneficija, recimo tako, iz socijalizma?

– Nakon državnog osamostaljenje 90-ih, u Hrvatskoj još uvijek opstaju određene institucionalne, gospodarske i političke nomenklaturske sinekure naslijeđene iz doba bivšeg sustava zbog neprovođenja prikladne lustracije, dok je egalitarizam danas mutirao u liberalnu demokraciju “manjina”, raznih lobija, NGO-a, interesnih klijentelisitičkih skupina koje su jednakije od same većine naroda.

Fascinacija socijalizmom, jugoslavenskim partijskim samoupravljanjem (kao loša kopija Proudhova samoupravljanja) ostaje i dalje prisutna u ponekim segmentima društva, pogotovo kod liberalno-lijeve intelektualne, kulturne i akademske sveučilišne scene, i sada druge generacije bivše jugoslavenske nomenklature, koje su i poslije 90-ih sačuvale poluge vlasti. Nakon 90-ih i demokratizacije društva takve su sinekure i razni klijentilistički institucionalni benefiti ostali netaknuti, a za neke u sektoru gospodarstva i financijama su i povećani kao posljedica divlje privatizacije. Ideološke pojave u hrvatskom društvu zapravo su samo lokalno-parohijalni kontrapunkt zakasnjelog moderniteta, s nepomirenim traumatičnim sjećanjima na jugoslavensko totalitarno iskustvo, koja se paradoksalno rekontekstualiziraju u posttotalitarnom globalnom trenutku.

TRAUMATIČNA SJEĆANJA

Što u tom pogledu Hrvatska može poduzeti?

– Ja bih umjesto naslova “kako se riješiti socijalizma” istaknuo da se treba ponaprije riješiti sluganskog mentalnog sklopa koji postoji i unutar liberalne tržišne demokracije, te izgrađivati socijalni suverenizam kao jedinu branu i otpor daljnjoj nacionalnoj desuverenizaciji, raslojavanju društva i marginalizaciji. Riječ je o socijalizmu oslobođenom od internacionalizma (Antifa socijalizam – ukidanja svih granica), znanstvenog marksizma, pseudohumanističkog kozmopolitizma, i ukorijenjenom u vlastitu političku kulturu i nacionalnu zajednicu. Za razliku od ove današnje struje koja sebe naziva “desnom” ili liberalno-patriotskom, ne mislim da je Hrvatska doživjela “apoteozu” i kraj povijesti državnim osamostaljenjem i prihvaćenjem tržišnog liberalnog modela demokracije. Povijest je puna iskustva država koje su skupo platitile svoju neovisnost u ratu i brzo je izgubile u miru. Naime, svi simptomi društvenog raslojavanja, oligarhizacije politike, privatizacije države i sustavne legalizirane pljačke pod krinkom slobodne konkurencije, upućuju da je od 90-ih nadalje Hrvatska izabrala pogrešnu socijalnu i gospodarsku tranzicijsku paradigmu. Pod bilo kojom vladom nastavak parcijalnih reformi neće ništa riješiti, pogotovo kada političke elite isključivo razmišljaju kako ostati na vlasti i opstati do idućih izbora. Koncepcijski zaokret potreban je kako bi se krenulo s primjenom socijalnog suverenizma. Ljevica nema monopol nad socijalističkom tradicijom. Naime, kada sagledavamo povijest političkih ideja trećeg puta, to je idejna težnja koja zagovara politički model između kolektivističkog komunizma i kapitalizma utjelovljen u europskom nacionalizmu i narodnom organskom socijalizmu Proudhonova ili Sorelova tipa, a ta je ideja prisutna i u socijalnom nauku Katoličke Crkve. U praksi i povijesti postoje primjeri socijalnoga “trećeg puta” u bolivarizmu, argentinskom peronizmu, pa i u Nasserovu baasizmu. Povući određene ideološke i političke paralele između mogućeg trećeg puta i ovakvih povijesnih primjera i iskustava značilo bi zadirati u znanstvenu fantastiku, jer u Hrvatskoj još ne postoji tradicija političke kulture trećeg puta ni političke elite koja bi mogla provesti taj model u djelo. U konačnici, kada bismo njihov model trećega puta postavili u današnju situaciju političke, gospodarske i moralne krize hrvatskoga društva, takav bi model trebao ponuditi alternative: direktnu i participativnu demokraciju kao protumodel stranačkoj oligarhiji, uvođenje kontrole nad bankarskim sustavom, nacionaliziranje gospodarskih sektora od nacionalne važnosti, provođenje državotvorne i socijalne politike iznad umjetnih podjela lijevo/desno, prekid s gospodarskim neoliberalizmom, državni intervencionizam i poticaj realnom sektoru, revaloriziranje modela države-nacije nasuprot globalnom internacionalizmu, gospodarsku samostalnost i samodostatnost te uvođenje protekcionizma u skladu s europskim standardima, prekid pogodovanja trgovačkom lobiju, reindustrijalizaciju regija, politiku velikih radova, samostalnu monetarnu politiku.

Znači li to da bi država uskoro mogla izumrijeti?

– Treba istaknuti da bilo u komunizmu ili u najliberalnijem sustavu država neće posve izumrijeti. Država će uvijek imati regulacijsku ulogu, pri čemu mora osigurati jednake početne uvjete za sve svoje građane. I zbog toga liberalni teoretičar poput Hayeka ističe kako je socijalizam zapravo rekacionarni konzervativni fenomen.

Liberalizam se temelji na ciničnom i licemjernom modelu “laissez faire, laissez passer”, društvu u kojem se daje fiktivno formalnopravna individualna sloboda građaninu, ali ga se prepušta sustavnom porobljavnja, dužničkom ropstvu i u konačnici onome što francuski književnik L. F. Celine naziva “smrt na kredit”. Socijalni suverenizam, koji može proizvesti socijalno ravnotežno stanje, plod je usklađivanja ovih imperativa: jake i suverene države sa svim svojim suverenim atributima, neovisnog društva i realne ekonomije organizirane unutar socioprofesionalnih predstavničkih tijela koji bi postupno zamijenili oligarhijski stranački sustav, piše Glas Slavonije.

MR. SC. JURE VUJIĆ, PROČELNIK JE ODJELA ZA POLITOLOGIJU MATICE HRVATSKE I VODITELJ INSTITUTA ZA GEOPOLITIKU I STRATEŠKA ISTRAŽIVANJA IZ ZAGREBA

MILAN DESKAR-ŠKRBIĆ POZNANSTVA I POLITIKA

U jednom od zaključaka u znanstvenom radu “Činjenice koje treba objasniti: analiza sekularnog rasta Hrvatske od 1952. do 2015.”, čiji je koautor Milan Deskar-Škrbić, doktorand na EFRI-ju, naglašeno je kako ni socijalizam, ni kapitalizam nisu Hrvatskoj donijeli smanjenje zaostataka BDP-a po glavi stanovnika za razvijenijim zemljama poput Slovenije i Austrije.

Logičnim se nameće pitanje zašto je tome tako, koji su razlozi, zašto RH kapitalizam nikada nije uspio generirati stope rasta iz uspješnog razdoblja socijalizma?

– Ponajprije mišljenja sam da kapitalizam u Hrvatskoj nikada, tj. još uvijek nije niti zaživio. Iako se situacija polako mijenja, teško je ne zamijetiti da i dalje postoje naznake pristutnosti, prema mome mišljenju, najgoreg oblika “kvazikapitalizma”, ortačkog kapitalizma (crony kapitalizam, nap. D.J.). Veliki broj poduzetnika direktno ili indirektno vezani su uz poslove s državom, gdje politika i poznanstva igraju ključnu ulogu. U takvim uvjetima često se ulazilo u projekte koji bi se u tržišnim uvjetima odmah pokazali iracionalnim i neefikasnima, a ne tek nakon što su realizirani. Situacija je sada nešto bolja, stasala je generacija novih, modernih poduzetnika koji su sve više orijentirani na izvoz, ali veliki broj većih poduzeća i dalje posluje u snažnoj sprezi s državom pa nisu motivirana za modernizaciju, restrukturiranje i prilagodbu novim uvjetima poslovanja.

Premda smo u kapitalizmu, dojam je da su ostatci socijalizma kod nas još više-manje izraženi, prije svega kroz socijalistički mentalitet, u mnogim područjima društva, od kulture preko ekonomije, gospodarstva do politike. Kako to komentirate?

– Nisam sociolog pa ne bih ulazio duboko u ovo područje. Ali postavlja se pitanje što zapravo znači da netko ima socijalistički mentalitet? Da nije sklon riziku u poslu? Poznajem veliki broj mlađih poduzetnika koji i te kako riskiraju i sve ih je više. Čak i moji mlađi kolege koji su zaposleni u javnim poduzećima i svjedoče smjeni generacija, ističu kako se stvari značajno mijenjaju. Mene ne čudi da starija generacija koja se obrazovala, zaposlila, zasnovala obitelj i stvorila početne uvjete za život u socijalizmu nije mogla promijeniti mentalitet. Ali je mnogo važnije kako nove generacije razmišljaju, a po tom pitanju nisam toliki pesimist.

Puno je onih koji bi i dalje željeli da se država kao u bivšem socijalistočkom sustavu za sve pobrine, da svi imaju stalni posao, da su im osigurane razne beneficije. Posebno je takav stav među starijima, onima koji još pamte samoupravni socijalizam, ali i mladima. Vaše mišljenje o netom izrečenom?

– Među mlađima takav stav nije toliko raširen. Dapače, veliki broj mladih ljudi jako je skeptičan prema državi. Ono što im smeta je koliko davanja ide državi i ne bi se previše bunili da se uloga države postupno počne smanjivati, što bi otvorilo prostor za smanjenje svih vrsta nameta.

Kad se sve uzme u obzir, osim zaostalog mentaliteta jugoslavenskoga socijalizma još uvijek prisutnog u Hrvatskoj, imamo i nezaobilazni utjecaj i tzv. kroni (ortačkog) kapitalizma, ponajviše izražen u gospodarstvu?

– Ortački kapitalizam kao prijelaz između socijalizma u “kapitalizam”, najveći je ostatak. Međutim, strukture koje su ga stvarale devedesetih pomalo odlaze, a i restrukturiranje Agrokora dodatno će pridonijeti rastakanju nekih mreža.

Možete me smatrati preoptimističnim, ali čini mi se da prilika za Hrvatsku tek dolazi, morala se dogoditi velika smjena generacija na svim razinama – od politike, direktorskih pozicija do akademije, piše Glas Slavonije.

MILAN DESKAR-ŠKRBIĆ
Makroekonomist, doktorand na Ekonomskom fakultetu u Rijeci

Facebook Komentari