I ta stadnost, i ta pokornost do te mjere postaju vrline, da čak i sami naredbodavci požele da iz sebe iskristaliziraju izvršitelje

Piše: Snježana Nemec

Ne volim baš mračne pothodnike, haustore i takve neke čudno nerasvijetljene prostore; tad obično, uvjeravajući se kako sam hrabrija nego jesam otpjevam: „You are my sunshine, my only sunshine…“ , a ponekad mi se omakne i: To je bil tvoj dan ljubezni, najlepši dan ki ne mine nikdar.

No izašla sam neokrznuta mrakom i ušla u nevjerojatno osvjetljeni kafić, da bi mi onaj japanski rižin papir dobrodošao. Skupila sam hrabrost i odlučno prekrižila termin sastanka u svom rokovniku, jer Bože moj jednom se živi. Čisti hedonizam, a i nitko me od prisutnih ne može proglasiti antievolucijskom krkanicom.

I tako, u tom opuštanju kojem je pridonijela i nevjerojatno fina kava opazim muškarca sa slušalicama. Klima glavom u tišini. Klima glavom u tišini. Klima glavom u tišini. Klima glavom……kad odjednom čujem : Dušo, mogu li ja nešto reći. E, da, takva smi mi vrsta. Dičimo se, jer smo sami sebi šefovi, a nitko i ne pomišlja sebi u lice reći da je šef, ipak, papak. Na izlasku, zanesenjak jezicima viknuo je: Niks rakija, ajne klajne pelinkovac. Zanesenjak koji je jedini tamo služio instinktu i svom vlastitom „ja“. Svojevrsni ničenac koji je svako rušenje smatrao stvaranjem.

Metaforički, takav je i odnos Hrvatske koja riječ kompromis zamjenjuje sluganstvom, i svoju istinu, vjeru i snagu, koja bi trebala ležati ovdje zamjenjuje Bruxellesom.

Takav je i naš život u simboličnom okruženju. u kojem je svima prije svega zajednička komunikacija, a potom kontrola i manipulacija vlastitog ponašanja, kao i ponašanja drugih. Okruženje u kojem su simboli, posebno oni jezični osobni, tajnoviti i poprilično nedokučivi, jer se vrlo često ne mogu racionalno objasniti. U opasnoj relativizaciji svega i svačega, koju neki publicisti i povjesničari nazivaju i diktaturom.

Pod najgorom vrsti “umjetnosti” laganja, prikrivanja, zamagljivanja istine od vlastitog naroda, koji ne nude rješenja problema već ih izazivaju. Nad putem koji je u većini slučajeva opasan i nepredvidiv, jer gotovo uvijek vodi u nepoznato. I redovnom spoznajom nad Miligramovim pokusom poslušnosti. Zimbardovim “Stanfordskim zatvorom” i pokusom “rasprostranjene odgovornosti”, gdje dođe čovjeku da zaplače nad čovjekom.

Tako je i sa aktualnom Istanbulskom konvencijiom. Progurati je pod svaku cijenu pa i cijenu biološkog poremećaja. Nešto kao kad ti ciklusi nisu u skladu s ritmom koji diktira unutarnji sat. Pitanje ratifikacije Instambulske konvencije nije samo ni pitanje zadiranja u vjeru, polaganja ruke na Bibliju, već i pitanje razuma i demokracije, ili bolje pitanje demokratske težnje.

Moral Europe, ili onih koji diktiraju ponašanje je moral stada koji onemogućuje svaki kriterij, svaku ocjenu, osim svoje. On govori: Ja sam jedini moral i ništa osim mene nije moral! Svi znaju što je dobro, a što zlo, ali ustraju na takozvanoj demokraciji, kao živoj negaciji ljudskih težnji. Njen cilj je nakalemiti svima ideju jednakosti koja je u osnovi najpogubnija i najsramnija među svim idejama. Ono što se naziva progresom, civilizacijom u biti je proces ujednačavanja. Ona je gotovo nosilac neke ideje raznježenosti, pod kojom se krije svašta. Jednaki u svojoj vjeri da je ono što je svima zajedničko,zapravo ono što ih oslobađa, odnosno u svojoj vjeri u stado, u sebe same.

Čovjek iz stada poprimio je u Europi izgled jedinog izdanka ljudske vrste. On uzdiže na pijedastal svoje vrijednosti, kao jedine istinske ljudske osobine. Dobronamjernosti, suosjećanja, jednom rječju sve ono što ga čini prilagodljivim i korisnim za stado. I ta stadnost, i ta pokornost do te mjere postaju vrline, da čak i sami naredbodavci požele da iz sebe iskristaliziraju izvršitelje.

Služimo onima koji se smatraju jačima, nije pitanje vrijednosti koji oni sa sobom nose, već je pitanje prisile da budu priznati za jedini smisao, potčinjavajući druge sebi i smislu koji proklamiraju.

Nije važna ni ispravnost njihovih vrijednosti, već moć da se one utvrde. Njihova osnovna vjera se sastoji se u tome da jedno društvo ima pravo postojanja, ne poradi samog društva, već kao temelj i podupirač koji služi kao postolje nekoj vrsti samoizabranih bića za izvršenje njihovih uzvišenih zadataka i njihovo uzvišeno postojanje. Tako stvari stoje. Zato će Istanbulska konvencija biti potpisana.

Facebook Komentari