Stručnjak za energetiku analizira prelamanje američkih i ruskih interesa u Hrvatskoj: Evo kako se možemo progurati u ‘slaganju karata’

Prof. dr. sc. Igor Dekanić, profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i bivši savjetnik predsjednika države, ekspert je za natni i plinski biznis koji govori o toliko čekanoj hrvatskoj energetskoj strategiji u svjetlu prijepora Washingtona i Moskve oko naših resursa. Intervju je dao za Slobodnu Dalmaciju.

Je li Hrvatska spremna za novo energetsko-geopolitičko “slaganje karata” na jugoistoku Europe?

– Hrvatska je usvojila dvije energetske strategije, prvu 2002. i drugu 2009. Ali u oba slučaja nisu donesene mjere za njihovu provedbu pa su obje ostale “mrtvo slovo na papiru”. Stjecajem okolnosti, nestankom industrije u tranziciji i dugoj recesiji od 2009. do 2015. Hrvatska je smanjila potrošnju energije, što je bio jedan od glavnih ciljeva europske strategije i povećala korištenje obnovljivih izvora energije na razinu europskih ciljeva. Hrvatska je u 2015. potrošila 8 milijuna tona ekvivalentne nafte primarne energije u odnosu na 9,1 milijun u 2005. g. To je za 12,2% manje od potrošnje pred 10 godina, što nadmašuje rezultat EU koja je smanjila potrošnju za 10,7%.
Naši energetski sustavi izgrađeni prije 30-ak i više godina i sad omogućuju urednu opskrbu energijom. Hrvatska bi trebala pripremiti ne samo novu energetsku strategiju, nego je usuglasiti s gospodarskom i fiskalnom politikom te unaprjeđenjem energetske i nacionalne sigurnosti. Međunarodnoj zajednici i njezinim institucijama Hrvatska treba obrazložiti nužnost kako su domaća, jeftinija energija i energetska oprema, glavni izvori dodane vrijednosti u gospodarstvu i konkurentnosti u proizvodnji roba i usluga. Na tim osnovama treba pogurati vlastite interese u “‘slaganju karata” geopolitičkih i energetskih interesa na jugu Europe.

Što su ključni hrvatski energetski interesi?

– Osiguranje energije za opskrbu po konkurentskim cijenama. Ciljevi su energetska sigurnost, konkurentnost energenata i održivost energetskih sustava, što su i glavni energetski ciljevi EU. Da bi se to moglo ostvariti nužno je povećati proizvodnju energije iz domaćih primarnih izvora. To znači aktiviranje svih preostalih domaćih zaliha i potencijala ugljikovodika, daljnju izgradnju domaćih hidroelektrana i termoelektrana za obnavljanje kapaciteta te aktiviranje obnovljivih izvora energije, koliko to može pratiti razvitak domaćeg znanja i proizvodnje opreme.
Nužno je pronaći ravnotežu između europskih obveza i cijene energije koju ugrađujemo u hrvatske proizvode i usluge te razvijati one energetske kapacitete koji omogućuju što povoljnije cijene energije. Hrvatska ima dovoljno malen udio u ukupnoj potrošnji energije (0,5 posto od potrošnje u EU), dovoljno dobre rezultate u ostvarenju međunarodno verificiranih ciljeva i urgentnu potrebu podizanja vlastite konkurentnosti, da takve energetske ciljeve ne bi bilo naročito teško braniti, bez obzira na vanjske utjecaje. O utjecaju velikih sila treba voditi računa, ali prije svega kroz ponude njima da sudjeluju kao investitori.

Ne tako davno govorilo se o osnivanju energetskog holdinga u kojem bi uz Inu bio HEP i Petrokemija?

– O takvim holdinzima postoje različita iskustva. Primjerice, u Austriji je sličan holding pod državnim nadzorom uspostavljen pedesetih godina. I danas je Austrian State and Industry Holding još uvijek vlasnik 31,5% dionica vrlo uspješnog OMV-a. Kod nas iskustva s državnim upravljanjem nisu ohrabrujuća ni poticajna. Ovakav holding uključio bi naftnu industriju, koja je nastala kao tipična poduzetnička djelatnost kapitala i profita, i elektroindustriju, koja se razvila kao prirodni monopol, u čemu je monopol postupno zamjenjivan djelovanjem tržišta i kapitala. Ako se tome doda anorganska petrokemija, koja je kod nas tehnološki zapuštena i može preživljavati samo uz niske cijene prirodnog plina, nisam siguran ne bi li se to pretvorilo u žrtvovanje razvoja plinske djelatnosti radi upitnog preživljavanja anorganske petrokemije.

Proizvodnja električne energije, osobito njen suvremeni razvitak kroz pretežito obnovljive izvore, zahtijeva mnogo pametno raspoređenih fiskalnih subvencija i poticaja. Za razliku od toga, industrija ugljikovodika je profitabilna, zrela industrija i značajan izvor fiskalnih prihoda. Glavni izazov takvog holdinga bio bi mudro gospodarenje fiskalnim prihodom, subvencijama i poticajima, a to je uloga države, a ne tvrtke.

Jeste li pobornik privatizacije HEP-a?

– Privatizacija gospodarstva u načelu nema alternative. Hrvatska je namjeravala privatizirati obje glavne energetske grane, izrađena su dva nacrta zakona, s tim da je Zakon o privatizaciji Ine donesen 2002., a Zakon o privatizaciji HEP-a povučen iz procedure. Pod utjecajem loših iskustava i negativnih stajališta javnosti, ideja je napuštena. Energetska tržišta su složena tržišta, sastavljena od reguliranih i slobodnih tržišnih djelatnosti.
Energetske mreže, dalekovodi, naftovodi, plinovodi i skladišta energije, spadaju u regulirane djelatnosti pod utjecajem države, odnosno energetskih regulatora. U obzir za privatizaciju dolaze elektrane, pri čemu se postojeće hidroelektrane po svojoj prirodi mogu smatrati i skladištima energije pa ne bi trebale ići u privatizaciju. Stoga bi bilo razumno privatizirati kroz privlačenje investitora u nove projekte, prije svega iz obnovljivih izvora.

Stalno se smanjuje udio naftnog biznisa u energetskoj potrošnji. Koliko će još nafta i plin imati stratešku važnost?

– Nafta, odnosno naftni derivati su na kraju 20. stoljeća sudjelovali u ukupnoj potrošnji primarne energije u svijetu s 40, dok 2016. sudjeluju s 33%, pri čemu je potrošnja nafte porasla s 3,5 milijarde tona u 2000. na 4,4 milijarde tona u 2016. Udio nafte u potrošnji primarne energije u EU od 2007. do 2016. nije se promijenio, iznosio je oko 37%, s tim da je ukupna potrošnja smanjena sa 711 na 612 milijuna tona u 2016. g. Udio potrošnje nafte se smanjuje, ali to ne znači da se smanjuje i naftni biznis. Tržišna kapitalizacija najvećih europskih naftnih kompanija premašuje 700 milijardi USD (Shell oko 290 milijardi USD; Total 150; BP 136; ENI 61,5; Repsol 27,5; OMV 18, MOL 10 itd.).
Potrošnja naftnih derivata u Europi se smanjuje, ali nikome ne pada na pamet zatvarati naftne kompanije. Neke zemlje, poput Njemačke, nedavno su osnovale podružnice za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u okviru energetskih tvrtki, a druge, poput Austrije, potiču osnutak i razvoj nezavisnih kompanija za istraživanja, eksploataciju ili servise u eksploataciji ugljikovodika. Prema svim projekcijama, nafta i plin će umjereno rasti u globalnoj potrošnji energije barem do 2040. Uloga nafte i plina u prometu, energetici i kemijskoj industriji te njihova konkurentnost, osigurat će strateški karakter tih sirovina barem još dva, tri desetljeća, ako ne i duže.

Može li, treba li, Hrvatska otkupiti udjel MOL-a?

– Za Hrvatsku bi bilo glupo odreći se naftno-plinske kompanije, kad je već ima i kad je ona, unatoč svemu, vrlo pristojno profitabilna. MOL je strateški pomno vođena kompanija, koja udovoljava svim kriterijima međunarodnog investicijskog kapitala. Kad se udjelu države od 25,2%, doda 10% trezorskih dionica, 6% udjela OTP banke, blizu 10% domaćih privatnih i institucionalnih investitora, ukupni udio pod mađarskim utjecajem prelazi 51%. Prema tome, MOL je mađarska kompanija kao što je ENI pod čvrstim talijanskim ili OMV pod austrijskim utjecajem. Za Hrvatsku bi bilo dobro kad bi ponovno mogla ostvariti nadzor nad Inom.

Zašto Amerikanci, koji su tradicionalno bili partnerski prisutni s Inom, nisu pokazivali interes za nju od devedesetih?

– Na to mogu odgovoriti samo Amerikanci. Osim višedesetljetne suradnje s Inom od 60-ih do 80-ih godina 20. stoljeća, ne treba zaboraviti kako je Standard Vacuum Oil New York još 1921. otvorio kompaniju – podružnicu na području tadašnje Kraljevine SHS sa sjedištem u Zagrebu. Kasniji slijednik te kompanije bio je Mobil Oil, a sadašnji slijednik je ExxonMobil, na čijem čelu je do prošle godine bio sadašnji državni tajnik SAD-a. Može li se kako iskoristiti taj splet okolnosti, vidjet će se.

LNG terminal za ukapljeni plin, čini se, nije sporan ali koplja se lome oko plutajućeg terminala?

– Projekt nam treba zbog energetske sigurnosti i pouzdane opskrbe prirodnim plinom, osobito u godinama poslije 2025., kad će domaća proizvodnja plina znatno pasti. Sada su cijene i odnosi na tržištu takvi da većina terminala u Europi radi s niskim korištenjem kapaciteta, ali to bi se ubrzo moglo promijeniti.

U čemu je ključni problem s LNG terminalom? Cijena plina, slab interes budućih korisnika ili…?

– Smanjenje cijena nafte od 2014. g. na dalje, koju je pratilo i pojeftinjenje plina na europskom tržištu nije pomoglo ubrzanju realizacije projekta. Izazovi projekta u proteklih nekoliko godina kombinacija su klasične hrvatske nesklonosti projektima dugoročne isplativosti, odbojnost prema energetskim projektima, ali članci, izjave i najave tijekom protekla dva mjeseca otkrivaju i još nešto što će možda biti problem. Taj ključni problem mogla bi biti situacija oko zemljišta, povezana s bankrotom nekadašnje DINE Petrokemije, privatizacijom organske petrokemije prije desetak godina i propašću postrojenja DINA na Krku.
Komparativnom analizom pisanja u posljednja dva mjeseca dade se naslutiti tipična hrvatska kombinatorika u procesu privatizacije s ovim etapama: preuzimanje, diversifikacija vlasništva zemljišta kroz kolaterale za kredite, stečaj, mobilizacija lokalne javnosti protiv projekta, otkup kredita i kolaterala te konačno preuzimanje zemljišta, kao sredstvo blokade investicije. Kako će to završiti na Krku, bit će jasnije za godinu ili dvije…

Iskorištavanje nafte i plina iz podmorja palo je u drugi plan zbog cijene nafte. Trebamo li tu priču dovršiti?

– Svakako da treba. Sve što se zna, projekcije energetske budućnosti i očekivana uloga ugljikovodika u iduća dva ili tri desetljeća, potvrđuju uvjerenje kako je nastavak istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u Hrvatskoj itekako potreban. Ne treba zaboraviti ni vjerojatno buduće poskupljenje energenata, što će utjecati na visoku profitabilnost iskorištavanja ugljikovodika, preostalih na kopnenom ili podmorskom prostoru Hrvatske. To uključuje pripremu međunarodno prihvatljivog i konkurentnog državnog regulatornog okvira, stvaranje poticajne atmosfere za ulaganja te poštivanje zaštite okoliša.

Je li ugljen stvar prošlosti, treba li nam Plomin III?

– Prema Pariškom sporazumu o klimi iz 2015. g. glavna zadaća buduće globalne energetske politike je smanjenje štetnih emisija stakleničkih plinova, u prvom redu CO2. Napuštanju ugljena usprotivile su se zemlje čija je energetika utemeljena na eksploataciji domaćeg ugljena. Slijedeći COP-24 održat će se u Katowicama u studenom 2018. pa će se vidjeti stajališta.
Hrvatska je domaću eksploataciju ugljena zaključila zatvaranjem jame Tupljak nedaleko od Plomina u Istri 1999. U popratnim materijalima za Strategiju energetskog razvitka iz 2008. na temelju tadašnjih planova HEP-a, navedeno je kako bi termoelektranu PLomin-A trebalo zatvoriti 2015. TE Plomin-A još radi, termoelektrana Plomin-B djeluje u okviru Plomin holdinga, tvrtke HEP-a i njemačkog RWE-a.
Prema tome, njena sudbina svakako zavisi i od volje te planova suinvestitora, RWE. Hrvatskoj će u bliskoj budućnosti sigurno trebati termoelektrana relativno velike snage. To je nužnost i zbog porasta korištenja obnovljivih izvora. Hoće li ta nova TE (jedna ili više njih) biti s pogonom na plin ili ugljen treba vidjeti, zavisno od studija izvodljivosti, prostornih planova lokalne i regionalne uprave, zaštite okoliša i zainteresiranih investitora.

Kakva je sudbina NE Krško?

– Hrvatska već desetljećima iz NE Krško dobiva iznimno stabilnu opskrbu oko četvrtine potrebne električne energije i to je de facto prvorazredan hrvatski elektroenergetski kapacitet. Sve što Hrvatska treba učiniti je poduprijeti funkcioniranje NE Krško dok god to tehnički i sigurnosni resursi budu dopuštali. Kad resursi isteknu i kad dođe vrijeme za dekomisiju, trebalo bi pripremiti naše kompanije da uzmu što više učešća u pripremi, procesu, postupcima i radovima na dekomisiji.

Koliko još prostora Imamo za korištenje obnovljivih izvora energije, sunca, vjetra…?

– Obnovljivi izvori energije i njihovo veće korištenje svakako su budućnost, osobito u Europi. Međutim, obnovljive izvore energije treba promatrati kao znanstvenu, tehnološku i industrijsku priliku, a ne kao političku modu. To znači pažljivo razvijanje odgovarajućih javnih politika, tehnološke strategije, prostornog planiranja, osobito za solarne foto-naponske elektrane većih snaga i fiskalnog poticanja domaćih novih industrija i razvojnih pothvata. Cilj mora biti sudjelovanje i u razvojnim koristima od obnovljivih izvora energije, a ne samo jednostavan transfer subvencija inozemnim tehnološkim liderima i plaćanje uveza energetske opreme za obnovljive izvore energije, piše Slobodna Dalmacija.

Facebook Komentari