Piše: Ante Rašić
Povod da napišem ovaj tekst nije tzv. slučaj Jasminke Mesarić ili slučaj „Pičkin dim” to je možda povod ili upozorenje cijelom hrvatskom društvu da se u Hrvatskoj zloupotrebljava nešto što zovemo – Konceptualna umjetnost.
Neki dan je u Franjevačkom samostanu izvjesni Dubrovački fotograf, samozvani konceptualni „umjetnik” u crkvi Svetog Ignacija izveo performans snimajući pornografske uratke s ocvalim modelom iz Srbije, praćen skupinom istomišljenika iz „liberalne” Njemačke, koji eto to idu snimati u zatucanu Hrvatsku da izazovu efekt provokacije ne spominjući da bi za takav performans u svojoj državi završili iza rešetki. Koliko je Hrvatska tolerantno društvo i država na ovakvu blasfemiju vidjeli bi da su taj čin ekshibicionizama pod krinkom konceptualne umjetnosti izveli u bilo kojem sakralnom objektu liberalnih Los Angelesa, Berlina, Pariza, Rima i pogotovo Moskve.
U ovom slučaju treba odati posebno priznanje Župniku crkve Sv. Ignacija, pateru Vinku Maslaču i biskupu Uziniću na izuzetnom ponašanju i smirivanju tenzija. Još jednom je crkva u Hrvata pokazala da je iznad provokacije i da primjer tolerancije.
Drugi primjer je tzv. slučaj izložbe iz prosinca, održane u Osječkom MLU pod nazivom „Pičkin dim”. Iako je sama izložba održana prije nekoliko mjeseci i o čemu smo se putem pisma revoltiranog čitatelja oglasili na portala Kamenjar taj se slučaj sada aktualizirao ali očito u druge svrhe.
Koristeći najmanje spornu fotografiju, po kojoj se i sama izložba dobila naziv, pokušava se putem pojedinih medija sklonih lijevo liberalnoj opciji prikazati autora fotografije vrhunskim konceptualnim umjetnikom koga eto zaostala klerikalna većina demonizira, a ravnateljicu muzeja gospođu Mesarić, žrtvom tog progona jer eto ona se drznula takvu fotografiju uvrstiti u postav muzeja i nju će politika radi toga smijeniti.
Koliko u cijeloj ovoj konstrukciji i pokušaju prikazivanja gospođe Mesarić ima istine – niti malo.
Niti je fotografija pod nazivom „Pičkin dim” sporna niti je sporno njeno uvrštavanje u postav jer možda je ona i jedina fotografija koju bi mogli svrstati u pojam konceptualne umjetnosti. Sve ostalo prije je šund i pornografija neko konceptualna umjetnost.
Sve to zna i ravnateljica Mesarić te pokušava na ime te ni po čemu sporne fotografije, sebe prikazati žrtvom i u naprijed spriječiti vlasnika muzeja da ju smijeni radi njenog lošeg rada u cjelini, nenamjenskog trošenja sredstava. Pokušaj da se odluka Muzejskog vijeća prikaže kao ne osnovana iako je vijeće utvrdilo brojne nepravilnosti u radu, poput:
– postupanje suprotno propisima i općim aktima Muzeja
– nepravilnosti prilikom otkupa umjetnina
– trošak od 30 000 kuna za uređenje podruma iako nije imala osigurana ni planirana sredstva, a Muzej se uskoro uređuje iz EU projekta….
– nedovršeni poslovi u vezi inventure za 2016. godinu, gdje je ravnateljica stavila u obrazloženje kako je kriva djelatnica računovodstva… a ona joj je šef
– nenamjensko trošenje sredstava za putovanje u Veneciju gdje je na trošak Muzeja vodila ljude koji nemaju veze s Muzejom
– Izložba sa spornim fotografijama „10. godina fotografije na UAOS“
Na ovo sve treba dodati podatak da je ravnateljica u skladu s navikama „kulturnih” djelatnika kod kojih je to pravilo ne izuzetak, potrošila 300 % više sredstava za reprezentaciju, a da sredstva nisu adekvatno knjižena iako je više puta upozorena da se to krši s pravilnicima i zakonskim aktima.
MLU:
