Život s Vlastom: Usamljenost, razarajuća i najčešća „bolest“ današnjice

Piše: Vlasta Janton

Usamljenost je ustvari tuga zbog samoće. Nije isto biti sam i biti usamljen. Danas, više nego ikada ima toliko usamljenih ljudi, srećemo ih na svakom koraku.

Povučeni u sebe, šutljivi, zatvoreni, kao da su digli ruke od svega, nemaju povjerenja u nikog. Svi se ponekad osjećamo usamljeno, ali problem je kada usamljenost postane prečesta. Možemo je okarakterizirati i kao čežnju za drugom osobom, za društvom, intimnošću. Usamljena osoba osjeća se odbačeno, neshvaćena od drugih, i takvo stanje često dovodi do depresije.

Više te ništa ne veseli, ne vidiš ništa dobro u nikome, niti imaš potrebu mijenjati svoj život. Upadneš u jednu rutinu, čak anksioznost, i toneš sve dublje i dublje. A samo ti treba jedna, jedina osoba koja bi ti pružala podršku, bila tu za tebe, uz koju bi osjećala sigurnost, mir.

Usamljenost često prati osjećaj praznine, izolacije, dosade, jednostavno ne postoji ništa što bi moglo vratiti osmijeh na tvoje lice. Ljudi su se otuđili, zanemarili prijateljstva, slatka mala druženja, čak se više niti ne ulaže toliko u vezu. Uzima se sve zdravo za gotovo, previše se vremena provodi na internetu, pred televizorom i prava prijateljstva se zanemaruju. Ljudi znaju često biti povrijeđeni, zatvaraju se u svoje ljušture i strah ih je ponovno otvoriti se nekome iz bojazni da opet ne budu povrijeđeni. I onda ih takav strah odvede u sasvim drugu krajnost – usamljenost.

Usamljeni smo i onda kada se nalazimo u velikom društvu, ali sa tim ljudima ne možemo pričati o stvarima koje su nama bitne. Razglabati o temama koje su nama prioritetne, jer se bojimo da bi naišli na neodobravanje, podsmijeh, nerazumijevanje. U tom slučaju, opet ostajemo zatvoreni u svoju ljušturu. Ne damo nikome da nas povrijedi, pa ne pričamo o stvarima koje su nam doista važne, zadržimo to sve za sebe, i sve više i više to u nama kulminira. Takva stanja doista vode u depresiju i ogorčenost. Jer kontinuirano nezadovoljstvo u životu dovodi do kronično nesretnih ljudi, ljudi koji su digli ruke od svega jer su se previše puta davali, trošili svoje vrijeme i energiju na druge, a oni to sami nikada nisu dobili natrag. Ni poštovanje, ni zahvalu, niti da netko cijeni njihovo davanje.

Stalna izloženost drugima potiče osjećaj usamljenosti. Trebali bi uvijek naći vremena za svoje misli, biti u samoći, ali onoj zdravoj samoći, razmisliti dobro što želite ili ne želite u životu. Imati mir da bi obnovili svoju energiju i napunili izvore svoje snage. Povlačenje u osamu donosi osjećaj unutrašnjeg ispunjenja, tišine i spokoja. Tada samoća postaje lijek protiv usamljenosti. Kronična usamljenost može biti vrlo opasna za zdravlje, jer ona najčešće dovodi do problema sa srcem, moždanim udarom, krvnim tlakom, narušenim imunitetom. Da do toga ne bi došlo nemojte se zatvarati u svoja četiri zida, podrška obitelji ili prijatelja najbolji su lijek. Jedino oni mogu dovesti do osjećaja ispunjenja.

Lijepo je biti sam, i znati uživati u samoći, u miru od svih i svega, to svakom treba da bi našao svoj duševni mir i ravnotežu. Samo nemojte te dvije stvari miješati. Samoću i usamljenost. Samoću smo sami izabrali, jer u njoj želimo uživati bar sat vremena u danu. Usamljenost nismo tako olako izabrali, do nje je došlo spletom nekoliko životnih odluka. Ljudi doista jesu usamljeni, usamljeniji nego ikad prije, žele nekoga s kim mogu otvoreno popričati o svemu, nekoga tko će ih zagrliti, utješiti, nekoga na koga se mogu uvijek i u svakom trenu osloniti. Nekoga koga mogu u svakom trenu nazvati. Ali sve češće nailaze na zid i šutnju sa druge strane, koja je isto usamljena. Onda se i sami povlače. I sve se vrti krug.

Da biste nešto dobili, morate nešto i dati. To je jedini smisao svega. Zato, prestanite se zatvarati u svoja četiri zida, otuđivati od svih, izađite van, podružite se s ljudima koje prvi put vidite na nekom događanju, kavi…možda razmišljaju isto kao i vi , ali nemaju hrabrosti napraviti taj prvi korak. Korak izlaska iz usamljenosti.

Facebook Komentari