Piše: Prof. Slaven Letica, fb
ZAPIS O SMRTNOSTI I BESMRTNOSTI HRVATSKIH AKADEMIKA
Ovo je posljednji zapis o nastupu glasovitog stranačkog kvotnika, gušoslova, predsjednika HAZU, akademika dr. Zvonka Kusića kod Aleksandra Stankovića u Nu2!
Kvotnik koji energično odbacuje svako lijevo ili desno zastranjivanje i skretanje, pohvalio se voditelju i gledateljima – na Acino pitanje razmišljaju li on o mogućem prijemu u članstvo izumitelja i inovatora Mate Rimca – da je počasni član JAZU bio i Nikola Tesla koji je bio “elektrotehničar”. Nije doduše odgovorio na postavljeno pitanje.
U drugim političkim okolnostima, sigurno bi se pohvalio i s nekim drugim počasnim i redovitim članovima.
Na visokom trećem mjestu (složeni su po abecednom redu prezimena) nalazi se akademik Josip Broz Tito, uz vrlo kratku, dužinom za sve jednaku, natuknicu: Josip BROZ Tito (Kumrovec, 7. svibnja 1892. – Ljubljana, 4. svibnja 1980.) predsjednik države, političar, metalski radnik, partijski vođa.
Uz Teslu stoji: Nikola TESLA (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.) hrvatski izumitelj hrvatskoga i srpskoga podrijetla.
Slavnom akademiku koji je izumio puno toga, primjerice, Daksu, Bleiburg, Križni put, Goli Otok, imperatorski vladarski stil, a prakticirao je i brojne druge “izume” (otimanje privatne imovine, gradnju kastinskog društva zvanog “besklasno” itd.), kolege akademici dostojno su se odužili: nakon smrti knjigu – spomenicu.
Knjiga, dakako, ima kožni uvez i decentnim, ali ZLATNIM SLOVIMA utisnut naslov JOSIP BROZ TITO 1892. – 1980.
Jedan primjerak knjige prodaje se preko interneta. Prodavač ga je ovako najavio: “Josip Broz Tito 1892-1980. – JAZU Zagreb-spomenica preminulim akademicima; tvrdi uvez – 395 stranica – ilustrirano – odlično uščuvano – 24×17 cm; cijena 69.00 kuna.
Da se razumijemo. Ne objavljujem ovaj zapis da bi, ne daj Bože, tražio da se akademiku Brozu oduzme “zaslužena” titula (ostavio je duboki trag u znanosti i umjetnosti nadzemja i podzemlja), nego da ukažem na činjenicu o navodnoj ideološkoj i političkoj neutralnosti HAZU, nekad JAZU, sutra možda i JEAZU (JUžno europska akademija znanosti i umjetnosti), prazna tlapnja.
HAZU je, nažalost, politički sluganska i podanička organizacija. To naprosto mora biti, jer je ekonomski neodrživa bez izdašnih proračunskih prihoda.
Što se starenja “besmrtika” tiče, javno sam iznio prijedlog i ponavljam ga: HAZU bi mogla i trebala biti prva akademija koja bi predložila Saboru izmjene zakona koje bi uvele pravni institut obveznog “odreknuća” od članstva na kraju kalendarske godine u kojoj član navršava 65. godina. Status takvih penzića mogao bi biti “akademik emeritus”. Najvažnija njegova odrednica bi bila prestanak ubiranja akademskog dodatka.
Takvim promjenama HAZU bi znanstveno i umjetnički doista oživio jer bi otvorio vrata mlađim ljudima, pa i – Mati Rimcu.
HAZU bi na taj način slijedio svijetli primjer Pape Benedikta XVI., mudrog njemačkog biskupa
Kako je proteklo prvo papinsko “odreknuće”, precizno je opisano u hrvatskom izdanju Wikipedije:
Papa Benedikt XVI. najavio je svoj dobrovoljni odlazak s mjesta pape 11. veljače 2013. Tada je izjavio: “Duboko svjestan težine toga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., od 20 sati, stolica svetog Petra biti upražnjena (sede vacante) i trebat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog pape”[67] Obrazložio je to riječima: “Nakon što sam više puta pred Bogom preispitao svoju savjest, došao sam do sigurnosti da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način papinsku službu”.
Papa je u nedjelju 24. veljače molio svoj posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu: “Gospodin me zove da se ‘uspnem na goru’, da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene, to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama.”
Dana 27. veljače pred 200 000 vjernika održao je posljednju audijenciju na Trgu svetog Petra u Vatikanu. “Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra”, rekao je papa Benedikt XVI. u katehezi na posljednjoj općoj audijenciji u svom pontifikatu. “Preuzimajući papinsku službu znao sam da me time Gospodin zauvijek obvezao. Svojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja te službe to se ne opoziva. Ne vraćam se u privatni život, u život putovanja, susreta, primanja, predavanja i drugo. Ne ostavljam križa, već ostajem na novi način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra”, istaknuo je Papa. Biranim se riječima zahvalio svima: kardinalima, svojim najbližim suradnicima, posebno spomenuvši državnog tajnika kardinala Tarcisija Bertonea, Državnom tajništvo i Rimskoj kuriji, Rimskoj biskupiji, biskupima i svećenicima i svim vjernicima te Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici.[70] Papa je posebno pozdravio i hrvatske hodočasnike: “Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike! Dragi prijatelji, hvala na vašoj ljubavi i blizini. Pod zaštitom Majke Marije, ostanimo povezani u molitvi i vjeri u Krista Uskrslog. Rado blagoslivljam vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!” rekao je Papa na hrvatskome jeziku. Na kraju je Papa predvodio molitvu “Oče naš” te blagoslovio sve okupljene.[71][72][73] Benedikt XVI. zadržao je svoje papinsko ime, a titula koju nosi je “pontifex emeritus”, odnosno počasni biskup Rima.
Uz ovaj zapis, kao dobru ilustraciju, objavljujem zajedničke fotke dvaju Zagoraca akademika – počasnog Tita i redovitog Tuđmana – koje je POLITIKA uzdigla na čast akademske “besmrtnosti”.
Usput, kod nas se puno divani o tome kako Tuđman nije dao na Tita (zvao ga je u mom društvu: “Hulja svih hulja”, ali uz osmijeh i izraz čudnog divljenja) zbog međunarodno-političkih razloga, zbog vlastite biografije (ljevičarske, partizanske, generalske, vrhovničke-maršalske) ili zbog navodne Titove zaštite koju mu je prenio Krleža, kazavši mu da je rekao “Tuđmanu ne pakovati!”.
Moj je zaključak, a o Titu smo često divanili, posebice o odnosu prema njegovoj zločinačkoj ostavštini, na na njega nije dao – prije i iznad toga – jer su obojica bili Zagorci.
Sentimentalni zagorsko mjesno-domoljublje ili, kako se veli po kumrovački i veliko-trgoviški: lokal patriotizam.
Činjenica da su obojica mrtvi i činjenica da smo svi mi smrtni pokazuje da je i metafora o akademskoj besmrtnosti – privid, iluzija, laž.
Postoje brojni znanstvenici i umjetnici koji nikad nisu birani u Akademije, a njihova djela doista vječno žive, a postoje, a to je slučaj i s brojnim hrvatskim “besmrtnicima”, akademici bez opusa i bez znanstvenog, istraživačkog i umjetničkog formata.
Konačno, objavljujem i vizualna ukazanja osnivača JAZU Josipa Juraja Strossmayera (ulje na platnu: Josip Franjo Mücke) i sadašnjeg predsjednika HAZU Zvonka Kusića koji misi da smo na repu Europe zbog toga što je hrvatsko “društvo negativistički nastrojeno i sprječava svaku akciju”.
