Analiza: Razina BDP-a 2017. godine je 4,1% niža u odnosu na godinu prije krize (2008.), što znači da je Hrvatska još uvijek u krizi

Bruto domaći proizvod (BDP) Hrvatske 2017. godine je 2,8% realno veći nego godinu prije, 2016. Međutim, takva razina BDP-a 2017. godine je 4,1% niža u odnosu na godinu prije krize (2008.), što znači da je Hrvatska još uvijek u krizi, piše prof. dr. Tihomir domazet na HRT-u.

Naime, prema interpretaciji J.M. Keynesa, izlaskom iz krize (i mjerenje troška) smatra se kada razina BDP-a bude viša nego prije krize, dok je prema interpretaciji K. Wicksela, to točka kada se dostigne prijašnji trend rasta (2000-2008, prosječna godišnja stopa rasta iznosila je 4,2%). Dakle, niti jedan uvjet nije ispunjen.

Kretanje BDP-a razdoblju od nastanka krize pokazuje donji grafikon.

Malo suptilnija analiza dovela bi do zaključka da je u razdoblju nakon početka krize silom prilika promijenjen ekonomski model, ali kao i prethodni ne daje potrebne rezultate.

Naime, investicije su 2017. realno niže za oko 30% u odnosu na 2008. godinu (njihov udjel u BDP-u 2008. iznosio je 28,1%, a 2017. 19.5%), potrošnja kućanstava je 2017. u odnosu na 2008. godinu realno povećana oko 2%, potrošnja države povećana je oko 10%, dok je izvoz povećan 32% (udjel u BDP-u 2008. iznosio je 38,5%, a sada iznosi oko 50%), a uvoz gotovo isti kao prije krize (udjel u BDP-u 2008. iznosio je 46,5%, koliko iznosi 2017.).

Pojednostavljeno, BDP je 2017. godine još uvijek realno niži 4,1% u odnosu na 2008. godinu, kao posljedica izostanka investicija, koje su dijelom kompenzirane pozitivnim saldom odnosa s inozemstvom (izvoz je veći od uvoza; dok je Hrvatska sve do 2011. godine uvijek imala deficit salda financijskih odnosa s inozemstvom), potrošnja države je povećana, dok je potrošnja stanovništva praktično nepromijenjena (njen je udjel u BDP-u 2000. iznosio 82,9%, 2008. 76.6%, a 2017. iznosi oko 77%).

Glavne prepreke većem ekonomskog rastu i dosadašnjem padu jesu (1) izuzetno nepovoljna ekonomska struktura i (2) sezonalno obilježje gospodarstva.

Ekonomska struktura hrvatskog gospodarstva kreirala je 1989. BDP po stanovniku, koji je u odnosu na austrijski iznosio 63,5%, dok je taj odnos 2017. godine iznosio svega 47,7%.

Ekonomska struktura hrvatskog gospodarstva odnosno njena transformacija u proteklih 30-tak godina može se vidjeti iz sljedeće tablice:

Iz gornje tablice lako se može uočiti da je u razdoblju 1990. – 2017. došlo do dramatično nepovoljnih promjena ekonomske strukture Hrvatske. Dovoljno je samo upozoriti da je udjel poljoprivrede (šumarstva i ribarstva) u BDP-u smanjen od 12,1% (1989) na svega 3% (2017.) ili za oko 9 postotnih poena, a udjel prerađivačke industrije (i rudarstva) smanjen od 37,8% (1989) na samo 15,5% (2017) odnosno za preko 22 postotna poena. Zanemarivanja važnosti poljoprivrede i deindustrijalizacija odnosno ekonomske politike, dovele su do posebno nepovoljne ekonomske strukture s izrazito negativnim posljedicama na ekonomski rast, razvoj i zapošljavanje gospodarstva i društva u cjelini.

Zbog izuzetne važnosti razumijevanja strukture gospodarstva, valja znati da su pored elastičnosti, inovacija, strukture radnih mjesta i napredovanja te diverzifikacije, osobito važne robe s rastućim prinosima odnosno većom bruto dodanom vrijednosti.

Postoje mnoge važne pozitivne eksternalije iz sustava proizvodnje koje se temelje na ekonomskim aktivnostima s rastućim prinosom odnosno većom bruto dodanom vrijednosti. Ujedno je važno znati da se veće plaće i profit prelijevaju u druge sektore povećavajući time ukupni životni standard. Na primjer, vozač autobusa u Makarskoj ili Čazmi nije manje efikasan ili produktivan od vozača u Beču ili Berlinu. Međutim, valuta i plaće bitno su različiti, tako da neki (Reinert) tvrdi da razlike u proizvodnim strukturama mogu objasniti razliku u plaći. Najvažnije je znati da je proizvodna struktura neke zemlje osnova ekonomske uspješnosti, koja određuje razinu inovacije na nivou poduzeća, diversifikaciju gospodarstva, širinu strukture radnih mjesta (kao i napredovanja) i smjer strukturalnih promjena.

Osim ekonomskih politika proteklih 30-tak godina, koje su bile neodgovarajuće i neuspješne, i time uzroci krize, također je važno razumjeti važnost ekonomske povijesti, odnosno umješnost povezivanja ove dvije važne, kompatibilne komponente razvoja.

Danas je opće prihvaćen stav, kojeg je izrazio Joseph Schumpeter još 1950. godine, po kome je ekonomska povijest temeljno, daleko najvažnije područje ekonomske analize. Schumpeter ističe kako je “predmet ekonomike u biti jedinstven proces u povijesnom vremenu. Nitko se ne može nadati da će razumjeti ekonomske pojave neke epohe, uključujući i sadašnju, tko adekvatno ne vlada povijesnim činjenicama i adekvatnom dozom povijesnog smisla, ili onog što možemo nazvati povijesnim iskustvom”. Nešto dalje Schumpeter je još kategoričniji, pišući: “Vjerujem da su najveće pogreške, koje se danas čine u ekonomskoj analizi, mnogo češće posljedica odsustva povijesnog iskustva, nego bilo kojeg drugog nedostatka ekonomske spreme”.

Dakle, neodgovarajuće ekonomske politike u proteklih 30-tak godina dovele su do navedene ekonomske strukture koja ne daje rezultate (BDP je 2017. još uvijek 4,1% niži od razine prije krize), a k tome ekonomska politika je nametala rješenja suprotno hrvatskoj ekonomskoj povijesti, te je posljedica toga da je hrvatsko gospodarstvo i dalje u krizi.

Drugo, sezonsko obilježje gospodarstva je ekonomska determiniranost, koja se nedovoljno poznaje te se uopće ne rješava. Naime, ekonomska je zakonitost da su, uvijek, drugo i treće tromjesečje veći od prethodnog, a prvo i četvrto tromjesečje manje od prethodnog, naravno mjereno BDP-om. To potvrđuje donja tablica verižnih indeksa u posljednje tri godine. Stoga, lako je prognozirati da će 1. tromjesečje 2018. biti niže od 4. tromjesečja 2017.

Navedena zakonitost može se vidjeti u donjem grafikonu, izvedenog iz nominalnih realnih iznosa BDP-a i indeksa:

Sezonalnost je obilježje hrvatskog gospodartva, od 1990. Međutim, sezonalnost se ne odnosi samo na poljoprivredu, ugostiteljstvo, turizam, za koje se može očekivati da ima takva obilježja, no sezonalnost je obilježje ukupnog gospodarstva, dakle i prerađivačke industije. Jedno je istraživanje (autora ovog teksta) pokazalo da bi eliminiranjem navedene sezonalnosti (mjerama ekonomske politike i mikroekonomikom) BDP mogao biti realno veći za oko 2 postotna poena.

Također treba razumjeti da pad burzovnih dionica ne stvara uvijek financijsku krizu i ekonomski pad, međutim ipak treba upozoriti da kombinacija precijenjenih dionica, prezaduženosti banaka, nedovoljno nadziranog financijskog sustava, visoka zaduženosti u drugim sektorima i rastuća nejednakost, sveukupno snažno podsjeća na financijska i ekonomske kretanja 1929. i 2007. godine.

U vezi potresa početkom veljače 2018. godine Njujorškoj burzi (The Dow Jones industrial average), na najsnažnijoj burzi na svijetu, kada pala je za 1.175 poena, što je najveći pad u povijesti u jednom danu, a potom i sve burze svijeta, postoji opći zaključak da je vrijeme stabilnosti prošlo, a nastupa vrijeme neizvjesnosti i ranjivosti.

Gornju ocjenu potvrđuju kretanja najznačajnijih burzi svijeta u razdoblju od 28. 01. do 2.03. 2018. (indeksi):

DJIA (New York) 92,0
FTSE (London) 92,2
Nikkei (Tokyo) 89,6

Može se, stoga, izvući zaključak da je globalni financijski sustav sve više ranjiv, koji zajedno s poteškoćama najvećih banaka ima nove izazove i rizike, koji će ili mogu negativno utjecati na male otvorene ekonomije, te zato sada trebaju odgovore ekonomska politike.

Kao posljedica nerješavanja temeljnih ekonomskih problema nastali su i dalje se u Hrvatskoj odvijaju i povećavaju sljedeći razorni (disruptivni) trendovi i to:

(1) Demografska kriza (natalitet, odlazak ljudi iz Hrvatske, iseljavanje, osobito mladih i obrazovanih ljudi u ključnoj dobi kada bi trebali zasnivati obitelj),

(2) Opća kriza (kriza morala, etike i vrijednosti, najdublja podijeljenosti društva do sada),

(3) Hrvatska nema strategiju (Ne postoji politika nacije),

(4) Nejednakost i njen daljnji rast (veliki broj nezaposlenih, blokirani građani),

(5) Problem individualizma u odnosu na snagu društva,

(6) Deinstitucionalizacija i neefikasnost institucija (zdravstveni sustav financijski ne funkcionira, mirovinski sustav financijski neodrživ, neproduktivna državna administracija, neefikasne i brojne agencije, golema i nefunkcionalna lokalna samouprava, odsustvo regionalne politike i jačanje regionalne nejednakosti)

(7) Korupcija,

(8) Nerješavanje ekoloških problema (mnogi gradovi i regije nemaju riješen sustav otpada),

(9) Tehnološko, ICT i inovativno zaostajanje, znanje je potisnuto,

(10) Neuvažavanje i slab utjecaj znanosti.

U javni i politički diskurs na površinu povremeno na vidjelo dođe neki od navedenih problema odnosno trendova, međutim, svi se oni mogu rješavati samo i kada se počne rješavati glavni uvjet odnosno da se oblikuje i pokrene novi razvoj te održiva ekonomska politika.

Razumije se, također, da su brojne razlike u društvu u mnoštvu tema i dilema posljedica nerješavanja temeljnih ekonomskih problema, no one kao takve ne bi trebale predstavljati problem, ako bi se postizavao ekonomski i društveni razvoj.

Umjesto rješavanja nagomilanih ekonomskih i društvenih problema i sve izraženijih negativnih trendova, nosioci vlasti u proteklih 25 godina, uz odgovarajuću ulogu političkih stranaka, primjenjuju i razvijaju politički okvir i politiku, koja je dominantna u odnosu na ostale dijelove društva, a čije je obilježje da su takvoj vrsti demokracije potrebni građani koji su pesimistični i ravnodušni naspram politike, jer se na taj način ostaje na vlasti te dolazak i opstanak na vlasti p(re)ostaje njihov glavni cilj. Ne samo to, takve demokracije u kojima građani ne očekuju od politike da učini kvalitetan iskorak nabolje, otporni su na bilo koje promjene (da se izbjegne riječ -revolucija).

Polazeći od ocjene:

(i) da će u dogledno vrijeme nastati globalna financijska kriza, predvidivo nastankom u SAD-u, u financijskom sektoru, kao posljedica kombinacije precijenjenih dionica, prezaduženosti banaka, nedovoljno nadziranog financijskog sustava, visoke zaduženosti u drugim sektorima i rastućoj nejednakost, koje sveukupno snažno podsjeća na financijska i ekonomska kretanja nastanka krize (1929. i 2007.);
(ii) da najveće svjetsko gospodarstvo (SAD) uvodi protekcionističke mjere (carine na uvoz čelika i aluminija), a druge ekonomije (Kina, Rusija, EU) će uzvratiti kontra mjerama, što će, naravno usporiti globalizaciju, no postoji realna opasnost da će relativno najveću cijenu tih konfrontacija podnijeti male otvorene ekonomije, kao što je Hrvatska;
(iii) da će rast kamatnih stopa izravno i negativno utjecati na smanjenje nacionalne štednje što utječe ne sniženje stope rasta – uslijed izloženosti duga, jer ukupna zaduženost svih sektora Hrvatske iznosi oko 130% BDP-a (analize ukazuju da je potrebna stopa rasta za podmirenje kamata oko 4-5% godišnje);
(iv) da neodgovarajuće rješenje Agrokora može izazvati financijske turbulencije, usto ova najveće kompanija u regiji neće biti (re)konstruirana prema zahtjevima suvremenih poslovnih modela, što sveukupno povećava sistemski rizik;
(v) da je hrvatsko gospodarstvo još uvijek u krizi, te da bi prelijevanje nove globalne krize na domaće prilike imalo goleme negativne učinke, vjerojatno nezabilježene u našoj povijesti
od ekonomske politike se zahtijeva da, umjesto najava reformi bez konkretnog sadržaja, kao i odustajanja od njih, pristupi mjerama koje će zaštititi gospodarstvo od (nove) krize, primarno razvojem i primjenom nove, digitalne tehnologije.

Ocjenjuje se da je prevencija krize jedino moguće znatno bržim razvojem digitalne tehnologije uz umješno vođenje tog procesa i paralelno s time oblikovanje nove ekonomike. To je ujedno jedini način kreiranja nove ekonomske strukture i uvažavanje domaće ekonomske povijesti, koji su ključni čimbenici novog razvoja.

Jedino je rješenje za novi razvoj i ekonomsku politiku Hrvatske (uz napomenu da postoje mnoge sličnosti s usporedivim malim otvorenim ekonomijama) putem razvoja i primjene (i znatno većeg ulaganja) nove tehnologije što će dovesti do većeg ekonomskog rasta i omogućavanja rješavanja nagomilanih problema, koji su prethodno navedeni. Istovremeno, poslovnim subjektima trebaju ponovno pokrenuti produktivne procese za iskorištavanje novih tehnologija, a to su u našim uvjetima dva vodeća primjera:

(1) željeznica, osobito njena infrastruktura (ulaganje u X. koridor, što i EU najavljuje kao potrebu) i (2) energetika, koja je već i u javnom diskursu.

Očekuje se da bi navedeno bio katalizator promjena, uz dodani zamah EU i na globalnoj razini, stvarajući poticaje poslovnim subjektima da ulažu i uvedu nove tehnologije, od kojih će neke zamijeniti rad, uklanjajući usporavanje rasta radne snage. Premda to može zvučati paradoksalno, to bi, između ostalih mjera, mogao biti odgovor na goleme demografske probleme.

O konkretnijim preventivnim mjerama i okvirima razvoja i primjene nove tehnologije, uključujući i umjetnu inteligenciju, novoj ekonomici i rješenjima za punu zaposlenost u sljedećoj objavi, piše prof. dr. Tihomir Domazet.

Facebook Komentari