Svjedok opisuje potresnu priču o planinarima stradalim na Mosoru: Pokušao pomoći bratu i u jednom trenutku rekao – Ja ne mogu više, brajo…

“Ja ne mogu više, brajo…”

Bile su to, u subotu oko 19.30 posljednje riječi Aleksandra Stamenova-Bugija (60) iz Splita, koji je zajedno sa Špirom Gruicom, domarom Planinarskog doma na Mosoru, pokušao spasiti život svome bratu Milanu Stamenovu-Mikiju (57) koji je samo nekoliko minuta prije, najvjerojatnije, pao i udario glavom o kamen, pošavši po vodu do obližnjeg izvora, piše Slobodna Dalmacija.

– Nakon tih riječi Bugi je samo pao u vodu, odnosno pao sam i ja, a i Milanovo tijelo koje smo pokušali izvući na pristupačniji teren, gdje bi mu pružili pomoć. Strašno, što da vam kažem. Kada sam vidio da je Bugi pao, Mikija sam, koji je po mom mišljenju već bio mrtav, onako noseći na rukama, stavio na jednu kosinu da bih pokušao reanimirati Bugija. Tada sam i Bugija, nekom nadnaravnom snagom uspio položiti na kosinu, okrenuti na bok, kako ne bi došlo do gušenja, i počeo sam mu davati umjetno disanje i masirati mu srce. Rekao sam supruzi Silvani da zove 112 i da hitno pošalju pomoć…

Govori nam kroz suze, jecajućim glasom dugogodišnji mosorski domar, koji je doživio vjerojatno najgoru stvar koja se nekom čovjeku može dogoditi, da mu u samo nekoliko minuta umru, gotovo na rukama, dva velika prijatelja s kojima je proveo pola života, piše Slobodna Dalmacija.

Večer koja se na Mosoru pretvorila u tragediju počela je druženjem braće s prijateljima i ničim nije ukazivala da će se pretvoriti u jeziv događaj.

– Sjedili smo u Planinarskom domu ja, moja supruga, braća Stamenov i još jedan njihov prijatelj. Grijali smo se i pekli lignje, želeći provesti još jednu lijepu večer na Mosoru, kakvih je do sada bilo na tisuće. Kako je proteklih dana bila velika studen i kako se smrznula voda, ja sam zatvorio sve vodovodne ventile. Razgovarali smo i čekali da lignje budu gotove. U jednom trenutku supruga Silvana me pita da gdje je Miki, a ja joj kažem da je sad prije nekoliko minuta bio tu. I brat Aleksandar je upitao gdje je Miki, pa kako nije bilo odgovora, promislili smo da je otišao spavati ili nešto uzeti, odnosno promislili smo da je izašao vani do obližnjeg roštilja ili da je otišao obaviti nuždu – kaže Špiro Gruica.

Kako ga sljedećih nekoliko minuta nije bilo i kako ga nisu našli nigdje u domu, okupljenima je postalo sumnjivo i počeli su ga dozivati.

– Vikali smo “Miki, Miki”, a Bugi ga je počeo nazivati na mobitel. No, nije odgovarao i onda sam izišao iz Doma i krenuo u potragu da vidim gdje je. Prvo sam gledao ispred doma, ali ga nigdje nije bilo, pa sam se zaputio prema obližnjem izvoru, koji je udaljen pedesetak metara od zgrade doma. Već je bila mrkla noć i teško sam išta mogao vidjeti u mraku, no u jednom trenutku sam ugledao svjetlost s čeone lampe, koju je Miki nosio sa sobom. Krenuo sam trkom za svjetlom i našao sam Mikija kako leži prsima okrenut prema tlu odmah na izvoru – kaže potreseni Špiro.

Kada je našao Mikija, Špiro je zakoračio preko njega i pokušao ga podignuti, budući da je Mikijeva glava bila u vodi, tako da mu je voda ulazila kroz nos i usta.

– Pokušavao sam ga podići, ali njegovo tijelo mi je izgledalo doslovno kao “mrtvo tilo”. U tom trenutku na to mjesto dolazi mu i brat Bugi i ja Bugiju govorim kako Mikija treba odnijeti do stola u blizini planinarskog doma, kako bi tamo imali bolje uvjete da Mikiju pružimo pomoć. Zamolio sam Bugija da i on pridrži Mikija, kako bi nam udvoje bilo lakše. Doslovno smo napravili pet koraka i onda je Bugi rekao “ja ne mogu više, brajo” i tada je pao – govori Špiro.

Bugi, koji je po neslužbenim informacijama bio dijabetičar, preminuo je najvjerojatnije od srčanog udara kao posljedica šoka.
Odmah su pozvani 112 i HGSS, ali dvojici braće, nažalost, nije bilo pomoći.

– Ja sam gotovo 30 godina domar na Mosoru i nikada se ovako nešto nije dogodilo. Ovo je strašno, prava noćna mora. Pa u nekoliko minuta sam izgubio dva prijatelja, dvije ljudine s kojima sam proveo puno lijepih trenutaka na Mosoru. Miki je svaki vikend bio na Mosoru, to je njemu bio dnevni boravak. Kuhao je u domu, pomagao ljudima, ozlijeđenim planinarima, brinuo se o svemu. Mosor je bio njegov život. Miki je jedno vrijeme bio i fizioterapeut ragbijaša “Nade”, a kasnije je bio fizioterapeut “Nadinim” ragbijašicama, a radio je na Patologiji KBC-a Split. Oboje su bili iskusni planinari, članovi Planinarskog društva “Mosor” i jednostavno mi ne ide u glavu da su ovako okončali svoje živote – kaže Špiro Gruica.

Milan Stamenov je život izgubio najvjerojatnije uslijed pada, odnosno zbog udarca glavom.

– Prema mom mišljenju, Miki se okliznuo na stijenama, kada se s izvora htio vratiti u planinarski dom. Tu na izvoru su stijene mokre, klizavo je, a pokraj njega je bila i boca u koju je napunio vodu. Dakle, prema svemu sudeći već je bio spreman za povratak u dom i tada se najvjerojatnije poskliznuo i udario glavom o kamen, jer mu je na čelu bila jedna rana. Nemam neko drugo logično objašnjenje – zaključuje Špiro Gruica.

Braća su živjela za Mosor, na njemu provodili veliki dio svog vremena, a na kraju su i skončali na planini svog života.
Da je braći Stamenov Mosor bio “urezan” u gene, najbolje govori podatak kako im je i pokojni otac jedno vrijeme, prije 30 godina bio domar planinarskog doma na Mosoru.

Jutro nakon tragedije na Mosoru se iščekivao helikopter HRZ-a, koji je, negdje oko 11.30, usprkos maglovitom vremenu na Mosoru, uspio iz Splita poletjeti prema planini kako bi u Split dopremio tijela preminule braće. Oko 12 sati helikopter se vratio na helidrom i doveo tijela. Zbog magle i niskih oblaka na Mosoru bilo je upitno hoće li helikopter uopće moći poletjeti, pa su zbog toga u pripravnosti cijelo vrijeme bile zemaljske snage HGSS-a, kako bi u slučaju potrebe vozilima krenuli na planinu, po tijela svojih prijatelja planinara, piše Slobodna.

Od rođenja su na planini

Braće Stamenov bili su “od rođenja” članovi Planinarskog društva “Mosor”.
– Njih dvojica su bili dobri duhovi “Mosora”. Milan je bio posebno “zaluđen” Mosorom. Često su bili vikendima, nedajbože potrebe, dežurni na Mosoru u domu. Dočekivali su planinare, a Miki je stalno kuhao. Bugija i Mikija su svi planinari poznavali. Nije bilo planinara u Dalmaciji koji nije znao njih dvojicu. Miki koji je bio iskusan planinar uvijek je govorio kako je njemu sasvim dovoljan Mosor i da nema potrebe da ide na druge planine – rekao nam je Denis Vranješ, predsjednik Planinarskog društva “Mosor”.

Ostala je stara majka

Točan uzrok smrti braće Stamenov utvrditi će obdukcija koja će biti obavljena na Patologiji splitskog KBC-a.
Kako neslužbeno doznajemo, Aleksandar i Milan se nikada nisu ženili, nisu imali djece, a iza njih je ostala živa samo njihova starica majka koja je teško bolesna.

Facebook Komentari