Možda je gospodine Kusiću nebo veliko slatkovodno more i možda ljudi ne hodaju ispod neba nego iznad njega

Piše: Sunčana Tedeschi

Čini se da neki ne znaju kada je potrebno stati, pa nepotrebno prelaze granicu. Prelaze onu liniju razdvajanja razumnog od nerazumnog, potrebnog od nepotrebnog pa opet i iznova svjedočimo podgrijavanju podijeljene Hrvatske, dvjema dijametralno suprotnim stranama.

Predsjednik Vijeća za suočavanje s prošlošću akademik Zvonko Kusić ocijenio je rad Vijeća ni manje ni više nego pothvatom koji postavlja orijentir za suočavanje s prošlošću te istaknuo kako je rad Vijeća postigao konsenzus prema kojem bi se moglo zvati vijeće za budućnost.

Što reći na ovakvu izjavu akademika? Možda je gospodine Kusiću nebo veliko slatkovodno more i možda ljudi ne hodaju ispod neba nego iznad njega, možda mi vidimo stvari naopačke, i možda je zemlja zapravo nebo, i kad ljudi umru, možda padaju i uranjaju u nebo. I naravno – Bravo za takvu budućnost u kojoj je gotovo totalitarna kultura sukoba ušla je u sve sfere života u kojem oživljavamo i mrtve kao žrtve prijašnjih sukoba, svakodnevno, tjedno, mjesečno, ciklično.

Ponovo i iznova, nakon Odluke Vijeća prema kojoj crvena zvijezda i komunistički simboli nisu sporni, a ZDS je, osim u slučaju spomen-obilježja HOS-a sporan, neustavan, „lijevi“ i „desni“ opet su nezadovoljni i zapetljani u sado – mazo odnos , i onako lijepo nauljeni bačeni u nacionalističku vatru. Nezadovoljan nam je čak i Bernard Davorić, isprika Davor Bernardić, jer smatra da je Vijeće donijelo sramotan zaključak u vezi s pozdravom „Za dom spremni“.

Dakle, nitko nije zadovoljan, ali svi se javljaju, osporavaju, zagovaraju, smatrajući svoje izjave jako bitnima. Iskustvo je to krajnje vidljivosti i krajnje beznačajnosti. Nešto poput Goljatkinja, golača kojeg ništa nije tako zaboljelo nego kad je “u trenutku odluke” progovorio, očekujući da će ga njegova publika uvažiti. No odjednom je bezobzirni orkestar, ničim potaknut, počeo svirati polku. Nešto poput procesa samozavaravanja kad stojite u vodi do bokova i u rukama imate malu lopticu. S obzirom da je mala, bez problema je jednom rukom držite uronjenu u vodu. S vremenom lopta polako raste i raste, a što ona više raste, potrebno je sve više i više energije da biste je održali pod vodom.

I za kraj. Mi smo samo ljudi preživljavanja. Inertni, opredijeljeni sve više za senilnost i zatrovani ideološkim splačinama. I dok pod utjecajem uvjetovanog priviknuti kako je je to rekao R. Vaneigem preživljavamo samo sa stotim djelom svojih životnih potencijala, više sile izruguju se nesavršenstvu čovjekove spoznaje.

Izruguju se nesigurnim koracima kojima kročimo kao simbolu naše jalove borbe sa prirodom i životom. Sve te naše nade i sumnje, hrabrost i malodušje, um i bezumlje, aktivna sila i tupa ravnodušnost – sve se to na kraju slijeva u zbor bezizlaznog očajanja. Napori suvremenog društva koje je zapalo u slijepu ulicu.

Facebook Komentari