Piše: Vlasta Janton
Vani sniježi, guste pahulje prekrile su grad, na zadnjem peronu ona šutke stoji, čeka te i sad. Svaki pogled na njoj se zadrži, nikad manje od minute, dvije. Teško se od pogleda odvojiti tog…ima nešto u njemu, u sjaju tom. Stoji šutke, sijeda kosa na hladnom vjetru neposlušno leti ispod plavog joj rupca. Ni kaput tanak, ni stare poderane čizme ne daju joj da ode promrzlih prstiju, ništa je ne može odvući sa zadnjeg perona Željezničkog kolodvora.
Nije ona željna tople peći, navikla je na hladnoću, na grubost, na teške riječi, na udarce, na gaženja, na bezobzirnost, navikla je da se s njom poigrava, navikla je da se raspada, ali od boli i siromaštva duše. Stoga, ovaj vjetar, sitnica je za nju, niti ga ne osjeti, čak je i preblag za nju, za sve ono što je ona na svojoj koži osjetila, na svojim starim kostima.
Grube joj crte lica, čak i pregrube, brazde su to duboke, išibane tugom, jadom i nevoljom. Ali ono što je na njoj toliko privlačilo poglede prolaznika bile su njene oči. Sjale su jednim posebnim toplim sjajem, nježnošću, blagošću, ljupkošću. U tom pogledu rastopila bi se najveća santa leda u samo jednoj sekundi, u samo tom jednom kratkom pogledu tisuću ledenih kristala postali bi ljetna kiša. Tolikom toplinom su sjale te oči, te posebne tople oči.
Ispod očiju titrao je blagi osmijeh, nije to bio osmijeh razvučen, širok, onako od uha do uha, to je bio jedan lagani, samozatajan, nježan osmijeh. Samo lagano kraj usana dignut prema gore, tek toliko da u tom blagom osmijehu možeš prepoznati bezuvjetno davanje, bez imalo čežnje ili želje da se nešto dobije zauzvrat. Samo bezuvjetno davanje, samo sreća, samo mir. I sve to iz tog malog, blagog, skromnog osmijeha.
Ta starica nije bila obična starica, sve je na njoj bilo staro, bijedno, poderano, a tijelo i lice izmučeno, puno rana, puno boli. Osim tih očiju, osim tih usana. One su joj davale život, one su joj davale sjaj, te oči, te male usne bile su toliko žive kao da je u njima rasplamsan svima nam dan životni dah.
I prolaze ljudi, mladi, stari, mrzovoljni, ali i oni jako sretni, i nitko, a ma baš nitko nije bio imun na pogled stare žene. Prikovani za njega osjetili su čudan nemir, kao da im tijelom struji točno ono za čim su čeznuli, a nikako nisu mogli znati što je to. I nitko se starici usudio prići nije, tek dijete malo što je s majkom po snijegu šetalo. Sa zanimanjem je pred staricu stalo i onako na jedno oko škiljeći upitalo:
– Bole li te jako sve te rane po tijelu, i zar ti nije hladno tako dugo stajati na zimi?
Nasmiješi se na to starica djetetu, blago spusti ruku na njegova nejaka ramena, pa tihim glasom reče:
– Dijete drago, navikla sam na bol, navikla sam na tugu, navikla sam da me gaze, čak i da se sa mnom poigravaju, navikla sam na teškoće, i nije mi hladno, nimalo mi nije hladno. Ono što u sebi nosim jače je od svih boli, jače od svih hladnoća, jače od sve tuge ovoga svijeta. Ne može mi ništa ni ova zima, niti ljudska grubost, niti pogled pun prijezira i mržnje, ne može mi ništa pogan jezik, a niti ljuti neprijatelj. Dijete drago, ono što u sebi nosim jače je od svih nevolja, od svih turobnih dana, ono što u sebi nosim i tebi je dano, i ti to u zapećku svoje nježne duše nosiš. A sad idi dijete drago, da te zima ne prevari, da tebe ne dotakne svojim ledenim prstima, da te u led ne pretvori, idi u toplinu doma svoga.
Odmakne se dijete korak dva, od ove čudne mu starice, pa potrči prema majci svojoj, ali ipak u jednom trenu okrene se i malo nakrivi glavu, pa upita tu staru ženu:
-A kako se zoveš, kako ti je ime?
U tom trenu oči joj zasjaše još jačim sjajem, blistavim poput dragulja, a osmijeh joj se raširi licem.. I blago, najblaže što je mogla, glasom punim nježnosti i topline reče:
-Ljubav….Ljubav mi je ime.
