Jedna predsjednica, jedno povjerenstvo, jedan sukob interesa

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Gospođa Orešković koristeći nastup u medijima izjavila je: „Ovog trena ja povlačim svoju kandidaturu. Politika je imala priliku reći što misli, sasvim jasno i transparentno, ne skrivajući se iza parola u javnosti. Meni u daljnjem načinu na koji se politika, a prvenstveno Sabor, kao tijelo odgovorno za imenovanje, na ovakav način nemam namjeru dalje sudjelovati.“ (N1).

Početak izjave o povlačenju kandidature je jasan, iako nije jasno kako se ona može povući de iure izjavom u medijima de facto.

U toliko birokratiziranoj državi zasigurno postoji neka suluda procedura kojom se višestrukim triplikatima ovjerenim kod barem tri bilježnika i potpisanim barem od strane pet osoba takva izjava treba izraditi i predati tijelu koje je o njoj može odlučivati do Sudnjeg dana. Ostatak izjave je konfuzan jer nedostaje izraz npr. „radi“, „odlučuje“, „odnosi“ ili sl. između izraza „na ovakav način…“ i izraza „…nemam namjeru“. No, usprkos daljnjim izjavama o smirenosti ovaj detalj daje za naslutiti kako je gospođa bila pomalo nervozna tijekom gostovanja.

No taj ostatak izjave kao pojašnjenje prvog dijela je i sadržajno suspektan barem u smislu u kojem predstavlja pojašnjenje ili obrazloženje temeljne rečenice na početku.

Prvo, što bi to trebalo značiti? Na kakav se to način politika (odnosi) prema imenovanju? Pa neizborom! Zar Sabor RH nije slobodan ne izabrati koga ne želi izabrati? Ili gospođa Orešković želi reći kako bi se Sabor RH trebao drugačije odnositi? Kako? Tako da baš nju izabere većinom glasova, a ne nekog drugog? Bi li to bio pravi odnos?

Drugo, pojašnjenje povlačenja kandidature zvuči uvjetujuće, tj. ako bi se politika, a prvenstveno Sabor RH (odnosili) drugačije, onda ne bi povukla kandidaturu, što je pak skandalozno, jer naime u parlamentarnoj demokraciji nitko nije iznad parlamenta, pa čak niti Predsjednik Povjerenstva za sukob interesa (doduše to ne vrijedi za Predsjednika Vlade RH i ministre, jer Predsjednik Vlade RH „može što hoće“, a njega samog može srušiti nova većina i postaviti bilo koga).

Treće, zašto je neizglasavanje povjerenja postojećoj Predsjednici Povjerenstva za sukob interesa, tj. novi mandat loše? Zar u RH postoji samo jedan kvalificiran čovjek za to radno mjesto? Ili čak i kandidati za članove Povjerenstva?

Ako je tako, onda je u pitanju ili iznimna međunarodno dokazana stručnost, a uz to i moralna superiornost ili vidni nedostatak stručnih ljudi u RH.
Ako zaista u RH ne postoje još četiri čovjeka kvalificirana za članstvo u tom povjerenstvu i barem još jedan kvalificiran za predsjednika tog povjerenstva, onda to zasigurno nešto govori o pravnoj struci i stručnosti u RH, a moguće i o cijelom pravosuđu na čijem nam djelovanju EK prigovara već godinama i to s dobrim razlozima utemeljenim na mjerljivim i provjerljivim činjenicama (koje je nedavno vrlo u medijima pokazao jedan sudac).

Kako god bilo, cijela je situacija morbidna i perverzna da morbidnija i perverznije ne može biti. O političkim pritiscima vladajućih u posljednjih pet godina uopće ne treba govoriti, jer u RH malo se toga može učiniti bez odobrenja politike, a oni koji žele drugačije, mogu slobodno otići što na svu sreću i čine odlazeći u društva u kojima mogu raditi i živjeti od svog rada bez i najmanjeg uplitanja politikantskih štetočina.

Ipak o osjećaju posebnosti i nezamjenjivosti može se nešto reći. U društvu koje je korumpirano i birokratizirano, a što jasno pokazuju međunarodni pokazatelji, takav osjećaj mogu imati samo osobe koje su se dokazale na polju svoje stručnosti (izvan RH, jer je u RH to paradoksalno).

Sjetimo se priče s dokaznim materijalom o „knjizi pripremljenoj za tisak“, a koja se spominjala u životopisu gospođe Orešković koji je predan Saboru RH i koja nikad nije opovrgnuta.

Ako netko nije sposoban precizno navesti natuknice u životopisu u ime opće autorske i znanstvene uljuđenosti i poštenja i priložiti dokazni materijal o tome, kako tad pojasniti osjećaj moralne i stručne nadmoći takve osobe nad ostatkom društva?

Čudesno je i na pragu mističnog iskustva osjetiti kako je toliko korumpirano i birokratizirano društvo ipak sposobno podariti samome sebi tijelo koje je na svaki način izvrsno, superiorno i nezamjenjivo. Svatko tko je doživio takvo iskustvo i ima takav osjećaj nadmoći svakako će istog „trena povući kandidaturu“, jer zaista je nemoguće raditi u takvoj kaljuži, iako je zanimljivo kako je to ipak bilo moguće posljednjih pet godina.

Nevidljiva knjiga u životopisu Dalije Orešković, straha i trepeti raznih političara

Facebook Komentari