Piše: Silvana Oruč
Još do prije koji dan svi su se kleli u satiru. A pod satiru je spadalo sve i svašta. Preživio je ovaj narod razne vrste nečega što se nazivalo satirom. Još od vremena Mesića koji je pričao gnusne viceve o pokojnom predsjedniku Tuđmanu i nikog nije bilo bitno što o tome misli njegova obitelj ili narod. A onima koji su izrazili negodovanje lijepo je poručeno da te viceve ne mogu razumjeti samo neduhoviti primitivci.
A tek satira u Pupovčevim Novostima. Izrugivanje hrvatskoj himni, poginulim braniteljima, katolicima, Domovinskom ratu, Hrvatskoj kao takvoj. Ili kad je taj tjednik svojedobno na naslovnici, uz sliku dva padajuća hrvatska MIG-a stavio naslov Obadva, obadva su pala čime su se izrugivali uskliku hrvatskog vojnika kod Šibenika 21. rujna 1991. prilikom rušenja dvaju jugoslavenskih ratnih zrakoplova koji su uništavali grad i ubijali nedužne civile. Ima toga još. Satirične Pupovčeve Novosti Crkvu hrvatskih mučenika u Udbini nazvali su nacionalnim smetlištem. Ali sve je to satira.
Tu je i kralj satire Frljić. Njega je teško nadmašiti. Vadio je taj talent hrvatsku zastavu iz vagine, na pozornicu je iznio kip svetog Ivana Pavla II. s natpisom zaštitnik pedofila i prikazivao oralni seks s kipom. U posljednjoj predstavi stavljao je živim suvremenicima svinjske maske na glavu. Pričešćivao ih kokainom i na kraju ubijao. Metkom u zatiljak, pa nek’ vide kakav je Frljić frajer i što sve on može na pozornici. Izrugao se taj i biskupima i vjernicima, a u konačnici i Bogu. A tek jadnim ‘rvatinama. One koji nisu razumjeli što je Frljić tim svojim uradcima htio reći, ekspresno su proglasili primitivcima koji ne shvaćaju satiru i koji bi dokidali umjetničku slobodu, slobodu govora i u konačnici demokraciju.
Bilo je tu i filmova. Raznorazni talentirani redatelji izrugivali su se, recimo, udovicama branitelja Domovinskog rata prikazujući ih na način kao da su jedva dočekale da im muževi poginu, a one se domognu privilegija poput mirovina ili stana. Neki su se usudili nešto i reći o tome, ali Bože moj, tko im je kriv što ni oni ne znaju ništa o umjetnosti i satiri.
Ili, svojedobno portal Indeks, u prigodi dolaska tijela svetog Leopolda Mandića u Hrvatsku. Taj su događaj nazvali nekrofilskim orgijama u kojima je sudjelovao vrh katoličke crkve, a hodočasnike koji su se htjeli pomoliti nad tijelom sveca nazvali su „ljudima koji pjesmom i prijenosom slave dolazak putujućeg leša patuljastog jednorukog sveca“. No i to je trebalo biti duhovito. Satira. I njih su pokušali kritizirati no odmah su ih s Indexa proglasili katoličkim ekstremistima i bijesnim katolicima.
Satira je pogodila i djecu koja idu na vjeronauk, ali i njihove primitivne roditelje koji ih tamo šalju. Pa slušatelje Thompsona i sve one natražnjake koji su na referendumu glasovali da je obitelj zajednica muškarca i žene. Svi su oni izrugani, a nakon što su se pobunili, podučeni su da to nisu uvrede već – satira.
I onda se najednom dogodilo. Na dječjim maškarama u Kaštelima kao Krnjo spaljeno je nešto što predstavlja slikovnicu o istospolnim obiteljima. Ponavljam, na maškarama! Ne u kazalištu ili novinama financiranim novcem poreznih obveznika. I ne pravu slikovnicu. Koja je, recimo i to, u javni prostor puštena na potpuno nerazvidan način i koju su pokušali nametnuti djeci u vrtićima i školama, iako je golema većina roditelja bila protiv. I gle čuda. To najednom nije bila satira već udar na jadnu djecu, pokušaj izrugivanja, stigmatiziranje…
Oglasili su se svi. Mediji koji su prije koji dan preporučivali da se djeca skupno umjesto u Vukovar vode na Frljićeve predstave, zgrozili su se nad maškarama. Naravno, djeci je lakše shvatiti što hrvatska zastava radi u vagini, nego neka zbivanja u – maškarama. Zgrožena je i uzrujana pravobraniteljica za djecu. Da joj bude lakše, svoju energiju i mandat mogla je malo više trošiti na to da se, recimo, osuđenim pedofilima zabrani približavanje djeci i žrtvama. No, sjetila se kako je to znak da se u škole mora kao obvezni predmet uvesti građanski i zdravstveni odgoj. Nije lako bilo ni ministrici obrazovanja kada je čula što je bio ovogodišnji Krnjo iako maškare nemaju nikakve veze sa školom i nastavom. Svi su oni iskazali zabrinutost dramom i traumom koju su jadna djeca morala doživjeti na maškarama. Dobro da u Kaštela nisu poslali i tim za psihološku pomoć!
To što se maškare po svojoj prirodi rugaju svemu i svačemu i što baš nitko ne zna koga će dohvatiti, nije izgleda bitno. Pa je stoga najbolje da uvedemo cenzuru na sadržaj maškaranih povorka. A slobodu ostavljamo umjetnicima poput Frljića i novinama poput Novosti.
I za kraj, ovo nije kolumna o temi kaštelanskih maškara, već isključivo o dvostrukim mjerilima prema kojima jedni mogu sve, a drugi ništa!
