Filozofija finske poljoprivrede: Sve polazi od toga da je kod nas zimi zemlja zaleđena

Poljoprivrednici s juga Finske žive od obrade zemlje, ali i od sječe šuma. Štošta još rade kako bi zaradili, čiste i snijeg kad stisnu oštre nordijske zime. Ne bi preživjeli da nema subvencija, uglavnom onih iz Bruxellesa. Sve više se počinju baviti organskim uzgojem jer tako, kažu, više zarađuju. Reportažu sa 61. stupnja sjeverne geografske širine donosi HRT-ov Dragan Nikolić.

Obitelj Juusa Joone stigla je u južnu Kareliju 1943., farmu je kupio pradjed. Od tadašnjih 40 hektara obradive zemlje narasla je do 90. Agronom po struci, Joona je farmu preuzeo 2009. Na njoj danas organski uzgaja raž, ječam, grašak, pir i uljanu repicu. Promiče holistički pristup, permakulturu, brine se za zdravlje tla.

“Jedan sam od osnivača tvrtke koja mulj iz otpadnih voda ovdašnje industrije celuloze i papira prodaje kao organsko gnojivo. Mulj se sastoji od nataloženih vlakana i sporo topljivih nutrijenata, izvrstan je za mikrobiologiju tla. Razvijam taj proizvod na našim farmama već puno desetljeće, prisutni smo s njime na finskom tržištu”, objašnjava ovaj poljoprivrednik iz Imatre.

Farma Juusa Ahvonena trenutačno nema organski predznak. Kada to ostvari, tonu najkvalitetnije pšenice mogao bi prodati za više od 400 eura, što je četiri puta više od onoga što dobiva za onu iz tradicionalnog uzgoja. Zbog obilnih kiša ovogodišnji urod niže je kvalitete pa je samljeven za stočnu hranu, a ne za brašno. Za tonu je dobio 110 eura. Prije tri godine, kada se odlučio na uzimanje kredita od banke, cijena je bila i više nego dvostruka.

“Sve polazi od toga da je kod nas zimi zemlja zaleđena, čekamo proljeće da se odledi i osuši. Prepušteni smo na milost vremenu. U polje možemo u svibnju, ali sezona vegetacije je kratka, što je vidljivo i iz prinosa. Ne možemo dostići srednjoeuropski prosjek prinosa, to je jasno, ali možemo konkurirati kvalitetom. Između jesenskih kiša nastojimo spremiti ono što smo poželi i urediti polje”, priča poljoprivrednik iz Joutsena.

Još prije deset godina, kaže, tvrdio je da nikada neće biti poljoprivrednik. Sada sa ženom, koja kao i on ima tek 26, vodi farmu pokojnoga tasta, koja je u obitelji još od sredine 17. stoljeća. Imaju 100 hektara zemlje i 50 hektara šume, čijom sječom također nešto zarade. Svake godine mogu računati na subvencije, posljednje su iznosile više od 50 tisuća eura.

“Jedan od uvjeta za ekološke subvencije države jest pokrivenost tla zimskom vegetacijom. U toj priči postoje različiti postoci – 40, 60 ili 80% onoga što bi u jesen trebalo ostaviti neuređeno. To se radi isključivo zbog zaštite okoliša i sprječavanja opterećenja tla hranjivim tvarima, kako one ne bi završavale u vodenim sustavima”, ističe.

Zimska raž na poljima u okolici Imatre rodila je vrlo dobro. Od tri do pet tona po hektaru. Za tonu se plaćalo 400 eura.

“Ovdje imamo dvije sorte zimske raži. Starija je iz Estonije. Do nje je zasađena hibridna sorta iz Njemačke, prinos je doista velik. Estonska sorta ima u sebi dosta biomase, organskoga materijala i mineralnih nutrijenata. Idući put upotrebljavat ćemo nusprodukt bioplina kao gnojivo. Vidimo ovdje dosta mikrobioaktivnosti. Crve, kao i mrtve biljke koje hrane tlo. Posljednjih deset godina ovo polje orali smo dosta plitko. Iako je zadnjih mjeseci dosta kišilo, zemlja nije mokra. Ima dobar kapacitet zadržavanja vode, ali i poroznost koja omogućava da glavnina vode ode u podzemlje. Sva se naša polja inače odvodnjavaju, cijevi se nalaze na svakih deset metara”, kaže Joona.

Otac Pasija Parvinena bio je farmer sredinom 60-tih. Počeo je s 30 hektara zemljišta i 20 krava. Njegov sin strpljivo je kupovao, pa danas ima 110 krava, koje pasu na 50 od ukupno 120 hektara organskoga polja. Naravno, posjeduju i neizbježnih 100 hektara šume. Na farmi rade samo on i žena.

“2000. smo izgradili novu staju, u njoj je danas 60-tak krava za mužnju. Zatim smo polako investirali, dokupili zemljište i čistili ga. Isto smo napravili i sa šumom. Uložili smo oko pola milijuna eura. Riječ je o primjeru razvoja tijekom više generacija, pokušaju da imanje bude funkcionalnije”, ističe.

U staji Parvinenovih imaju i tri autohtone pasmine finske krave. Jedna takva daje godišnje 7000 litara mlijeka, za razliku od 17 000 litara pasmine holstein. Svaki drugi dan na farmu pristigne cisterna koja pokupi 2000 litara. Litru mlijeka u zadruzi, koja pripada najvećoj mljekari u Finskoj, plaćaju proizvođačima 36 eurocenti (u trgovinama će se prodavati za euro). Za organsko mlijeko zadruga plaća 50 eurocenti, u trgovini se ono prodaje za euro i pol.

“Slabi proizvođači već su se povukli iz ovog posla. Konkurencija je danas veća, a zbog sankcija Unije Rusiji i protusankcija Moskve kupovna cijena mlijeka pala je, pak, za četvrtinu. Moguće je stoga uspjeti ako čovjek ima snage ustrajati”, dodaje.

Mlijeko vrlo starih autohtonih finskih pasmina sadržava više proteina i masti. Država stoga godišnje subvencionira proizvođače s malo manje od 500 eura po kravi. Nema, dakle, davanja subvencija na samo mlijeko već isključivo zbog njegove kvalitete. U južnoj Finskoj zbog oštre klime krave na ispašu mogu od četiri do pet mjeseci godišnje. Antibiotici se upotrebljavaju samo ako je krava bolesna, i to nakon laboratorijske preporuke u svakom konkretnom slučaju. Mlijeko krave koja se liječi ne ide u otkup.

Finska je jedan od najvećih svjetskih proizvođača i izvoznika zobi na svijetu. I najčešća organski proizvedena žitarica u Finskoj je zob. Cilj vlade u Helsinkiju jest do 2020. petinu obradivih površina prenamijeniti za organski uzgoj. Zasad su na pola tog puta.

“Organska subvencija čini tek petinu ukupnih subvencija koje dobivamo iz Helsinkija i Bruxellesa, mnogo su važnije u toj priči cijene organskih proizvoda. Trenutačno imamo veći prinos po hektaru od konvencionalnih poljoprivednika, oko tri do pet tona po hektaru kada je riječ o žitaricama. Ali to je samo početak, naši ciljevi su puno viši”, ističe Joona.

“Sada su i velika imanja prešla na organsku proizvodnju zbog cijene proizvodnje i poticaja. Ako nema stočarstva ili čegagod drugog dodatnog, tradicionalni uzgoj je previše neprofitabilan. Organski uzgoj izbor je gotovo svih mladih proizvođača”, kaže Ahvonen.

Većina od ukupno 51 tisuću finskih farmi i poljoprivrednih površina smještena je između 60. i 65. stupnja sjeverne geografske širine. Čist zrak i čisto tlo (Finci se koriste pesticidima znatno manje nego ostatak Europe) učinili su stoga ovdašnje sjeme jednime od najcjenjenijih na globalnom tržištu.

Uljana repica godišnje na tamošnjim poljima urodi od jedne do pet tona po hektaru. Proizvođači zarade 700 do 800 eura po toni.

“Jedan od naših proizvoda jest i ulje repice s hladne preše. Uz pomoć partnera isporučujemo ga malim trgovinama. Isto kao i grahorice ili sjeme konoplje. Izravnom prodajom trgovinama ostvarujemo dodanu vrijednost. Pola litre ovoga ulja s organskim predznakom stoji 7 eura”, kaže Joona.

Finskim poljoprivrednicima nije ispod časti zasukati rukave dok tlo miruje. Zimi se četiri traktora Juuse Ahvonena pretvaraju u ralice, ne želi da mehanizacija bude neiskoristiv hladni pogon. On, brat, otac i još dva radnika rade za općinu. Zaradi od 60 do 70 eura na sat, na to još mora platiti porez od 24 posto. Stariji poljoprivrednici, koji nemaju kredite i imaju više slobodnoga vremena (Ahvonen i studira), obaraju cijenu i rade i za 50 eura na sat. Kada ima posla, kaže Ahvonen, oni izdržljiviji u komadu odrade između 15 i 20 sati.

“Prodajemo gradu usluge čišćenja snijega, posipavanja cesta pijeskom, uklanjanja bljuzge. Ljeti sudjelujemo u građevinskim radovima različitih tvrtki, prijevozu odlomljenog kamena i slično. Ideja je da strojevi rade tijekom cijele godine, kako bi isplatili stotine tisuća eura koje su u njih investirane”, objašnjava.

“Dosta dijelimo mehanizaciju s našim partnerima i susjedima. I uvijek se koristimo rabljenom mehanizacijom, u nju ne ulažemo puno. Ulažemo u kvalitetu tla, budući da ta investicija daje dugoročan rezultat”, ističe Joona.

I tlo osjeća sveprisutne klimatske promjene, koje će donijeti dobro finskoj poljoprivredi. Osim što će prinos usjeva biti veći, brže će rasti i šume. U zemlji u kojoj morate zasaditi nova stabla ako šumu sječete, najčešće put pilana odlaze samo najveća stabla, kako bi sekvestracija tj. dugotrajna pohrana ugljika, bila što veća.

“Sekvestracija ugljika u tlu jedan je od glavnih i najvažnijih načina borbe protiv klimatskih promjena. Koristeći se biljkama i mikrobima u tlu trend klimatskih promjena čak možemo i okrenuti u drugom smjeru, duboko u to vjerujem. Mi poljoprivrednici rješenje smo u borbi s klimatskim promjenama”, smatra Joona.

Ne baš tako davno prije tehnološkog iskoraka, do 1970-tih, Finska je bila pretežno poljoprivredna zemlja. I danas trećina Finaca živi u ruralnim krajevima. Hrabro, smisleno, zadovoljno, piše HRT.

Facebook Komentari