Matematičar i profesor na Matematičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) Damir Bakić na proljetnim će izborima biti kandidat za službu rektora Sveučilišta u Zagrebu, a jedini protukandidat bit će mu trenutni rektor (i dakako uprava).
Znanstveni rad prof. Bakića međunarodno je neupitan kontinuirano već 30-ak godina kao i ostale nastavničke i stručne dužnosti i doprinosi (iznimnu brigu za studente potvrdili su nam studenti nekoliko generacija PMF-a).
Njegova služba u Senatu Sveučilišta u Zagrebu obilježena je otvorenim, jasnim i argumentiranim istupima protiv trenutnog rektora i uprave sveučilišta, no o tome kao niti temama o kojima je već istupao u javnosti ovdje neće biti riječi, nego o pojavama koje nisu bile dotaknute a koje bi mogle zanimati ne samo studente i zaposlenike sveučilišta, nego i cjelokupnu hrvatsku javnost kao najvećeg financijera tog istog sveučilišta.
HD: Krenimo s pitanjem o strukturi ZG sveučilišta. Ono je većim dijelom glomazno, sastavljeno od međusobno slabo povezanih dijelova i nedjelotvorno. Postoje fakulteti iznimke, ali oni toliko odskaču da bi ih kao najbolje, kako neki sugeriraju, trebalo izdvojiti u zasebno sveučilište kako ne bi vukli teret ostatka (npr. kao sveučilište „Zagreb 1“). Ima li mogućnosti spajanja manjih sastavnica u svrhu povećanja djelotvornosti, proširenja raznolikosti studija i zadovoljenja potreba tržišta rada? Isto pitanje moguće je postaviti drugim žargonom, tj. što je za vas autonomija, a što heteronomija sveučilišta? Može li se po tim pitanjima bilo što učiniti i ako može, što vi namjeravate ako postanete rektor?
Damir Bakić: Više je ovdje pitanja, pa krenimo redom. Sveučilište je zaista veliko, uz to i prostorno razjedinjeno, a povrh toga tradicionalno je duboko ukorijenjena i u praksi snažno prisutna pravna osobnost sastavnica. Sve to ga čini zaista teško upravljivim. Međutim, ne natječem se za poziciju rektora niti s idejom o potrebi cijepanja Sveučilišta, niti mislim da je u ovom trenutku formalno-pravna integracija potrebna i produktivna. Ne vidim niti što se može postići formalnim spajanjem nekih manjih sastavnica, osobito ako su prostorno razdvojene. S druge strane, uvjeren sam da je mnogo prostora za horizontalnu, funkcionalnu integraciju i takvu integraciju ću intenzivno poticati. To prije svega možemo postići otvaranjem novih studijskih programa u organizaciji dviju ili više sastavnica, stvaranjem široke mreže izbornih kolegija koji bi bili ponuđeni kao izborni svim studentima Sveučilištima, te pokretanjem interdisciplinarnih znanstvenih, tehnologijskih i stručnih projekata.
Naravno, pitanje eventualnog razdvajanja Sveučilišta na dva ili više manjih legitimno je, ali bio bih sklon takvo pitanje otvoriti tek kad se steknu svi uvjeti za argumentiran dijalog i pomnu i cjelovitu analizu eventualnih alternativnih rješenja. Preduvjet za to je najprije riješiti sve tekuće probleme te osigurati stabilno i nesmetano funkcioniranje Sveučilišta u postojećem statutarnom i zakonskom okviru. Dodat ću i to da nikako ne bih bio sklon dijeljenju Sveučilišta po nekakvim kriterijima uspješnosti; eventualna podjela – ako do nje ikada dođe – po mom mišljenju prije bi trebala slijediti funkcionalnu, odnosno sadržajnu logiku.
Što se sveučilišne autonomije tiče, ona se u prvom redu odnosi na akademsku sferu našeg djelovanja; na istraživanje i poučavanje. Prije svega, to je pravo svih sveučilišnih nastavnika i studenata na slobodno kritičko mišljenje te na iznošenje stavova utemeljenih na znanstvenom pristupu. Sveučilišna autonomija osigurava nam i slobodu izbora nastavnika i suradnika te slobodu ustrojstva unutar zadanih financijskih okvira. Sve te aspekte sveučilišne autonomije moramo nepokolebljivo braniti. No kad je riječ o raspolaganju javnim dobrom, novcem poreznih obveznika, uz autonomiju u istoj rečenici mora stajati i odgovornost. U tom smislu autonomija ne može niti smije biti ispričnica od “polaganja računa” i nadzora nadležnih institucija.
HD: Posjedovanje više vrsta obrazovanja pridonosi većoj zapošljivosti, ali i raznorodnosti pri nastavku obrazovanja, te u tom svjetlu što mislite o mogućnosti višepredmetnog preddiplomskog studija (čak tropredmetnog), slušanju kolegija koji kao moduli proširuju određenu struku prema nekoj drugoj, zatim o dvopredmetnim diplomskim studijima, ali prije svega o kombiniranju studiranja znanosti iz STEM područja s ostalima? Naime, zašto je nemoguće da na preddiplomskom studiju student završi studij npr. računarstva, dizajna i povijesti umjetnosti kako s obzirom na daljnje obrazovanje, tako i s obzirom na zapošljivost, pa da na diplomskoj nastavi recimo računarstvo i industrijski dizajn? Zar to ne bi bilo bolje i za čovjeka, društvo, tržište, pa na koncu i za znanosti u kojima se obrazovao?
Damir Bakić: Snažno se zalažem za pokretanje interdisciplinarnih, odnosno međufakultetskih studijskih programa. Trenutno ih je manje nego bismo željeli i svakako manje nego što smo se nadali postići provođenjem bolonjske reforme. Po mom sudu, međutim, znatno je lakše takve programe organizirati na diplomskoj razini. Tada su već studentske grupe manje i samim time potencijalno mobilnije. Na preddiplomskoj razini programi ne moraju nužno biti zatvoreni u jednu struku, no prevelika diversifikacija unutar jednog programa opet može dovesti do smanjenja kapaciteta za mobilnost na diplomskoj razini. Jednostavno rečeno, previše malih i divergentnih modula na preddiplomskoj razini moglo bi kao rezultat imati nedovoljnu utemeljenost u svakoj od konstitutivnih disciplina.
Meni se solidnijim konceptom čini osigurati na preddiplomskoj razini dobre temelje u “matičnoj struci” uz veliku slobodu i otvorenost prema drugim strukama u biranju izbornih modula. Na to se onda mogu nadograđivati diplomski studiji koji bi trebali biti otvoreni prema prvostupnicima različitih kompetencija.
HD: Postoji li istraživanje o odnosu izlaznosti sa sveučilišta i potrebama tržišta rada? Kakav je taj odnos u slučaju ZG sveučilišta i tržišta rada u RH i EU? Naime, to isto tržište plaća poreze i davanja državi koja iz tog novca financira i ZG sveučilište, pa je tržište zaista važan interesni dionik sveučilišta. Što se po tom pitanju mora, može i treba promijeniti?
Damir Bakić: Nije mi poznato da postoji neko sveobuhvatno cjelovito recentno istraživanje. Djelomične informacije imamo i one su korisne. U budućnosti će ih svakako trebati više slijediti. Međutim, određivanje upisnih kvota za javna sveučilišta delikatan je posao i on zahtijeva partnerski odnos sveučilišta i nadležnog ministarstva. Pritom je potrebno imati na umu ne samo brzinu, nego i akceleraciju društvenih promjena. Dakle, ne samo prvu, nego i drugu derivaciju. Razlog je sasvim jednostavan: promjene koje učinimo danas, bilo u profilu, bilo u broju naših studenata i budućih magistara pokazat će neki značajniji efekt tek za desetak i više godina; dakle, u vremenu čije tržište rada je zaista teško predvidjeti u svakom pogledu. Tim veća je potreba za modernizacijom naših studijskih programa u smjeru stjecanja mogućnosti usvajanja budućih znanja. Ukratko, mnogo više su nam potrebni čim solidniji temelji na čim više strana nego gotova “znanja”.
HD: Postoje li studiji (odjeli, odsjeci itd.) na sveučilištu koji ničim ne opravdavaju svoje samostalno postojanje u današnje vrijeme, tj. niti zadovoljavaju potrebe tržišta, a niti su stvar nekog nacionalnog interesa i ako postoje, što učiniti s njima?
Damir Bakić: Prestrogo bi bilo tvrditi da postoje odjeli ili odsjeci koji ničim ne opravdavaju svoje postojanje. No, da postoji mnogo neracionalnosti, nepobitno je. Tu prvenstveno mislim na potrebu za redefiniranjem upisnih kvota na programima za koje tržište rada ne pokazuje interes i potrebu u višegodišnjem razdoblju. Isto tako, nijedno značajnije preklapanje studijskih programa ili čak njihovo multipliciranje ne da se racionalno opravdati. A takvih primjera ima; samo filozofija, primjerice, može se trenutno studirati na tri različite sastavnice Sveučilišta. Slično je s poviješću, sociologijom, psihologijom… Lakih i brzih rješenja nema, ali u perspektivi je jasno da takvi studiji trebaju surađivati (i time doprinijeti dubljoj i široj unutardisciplinarnoj izbornosti), a ne konkurirati.
HD: Financiranje sveučilišta uglavnom je takvo da većina sredstava dolazi iz državnog proračuna tj. dio je javnog novca. Ovdje ponovno postoje iznimke sastavnica kojima takva sredstva nisu dostatna za rad pa dobar dio sredstava crpe iz drugih izvora. Što mislite o modelu prema kojem bi svaka sastavnica imala obvezu određen dio sredstava prikupljati iz drugih izvora i tek zatim imati pravo na preostali (prethodnom sumjerljiv) dio javnih sredstava?
Damir Bakić: Udio izvanproračunskih sredstava u financiranju Sveučilišta raste, ali još uvijek je daleko od potrebnog. Dužni smo uložiti mnogo napora u tom smjeru. Međutim, to nije moguće na način kako predlažete; potrebni su mnogo suptilniji mehanizmi. Po prirodi stvari, nemaju svi fakulteti, sve struke jednake šanse za ostvarenje vlastitih prihoda. Uzmite kao primjer fundamentalne znanstvene discipline, pogotovo njihove teorijske grane. Zbog toga je teško odrediti neku jednostavnu formulu koja bi uvažavala sve varijable pri čemu sve te varijable niti nisu numeričke.
S druge strane, nepovoljna pozicija ili manje šanse na tržištu ne smiju biti apriorni alibi za odsustvo napora u nalaženju novih izvora financiranja. Nalaženje uravnoteženog modela koji bi sastavnice poticao na veće napore u ostvarenju vlastitih prihoda svakako je nužno.
HD: Što mislite o odnosu ZG sveučilišta s veleučilištima koja zemljopisno pokrivaju slično područje djelovanja kao i ZG sveučilište? Nedavno su izjednačeni znanstveni i stručni diplomski studiji, a i svjetska je praksa da znanstveni i stručni studiji najviših razina nerijetko vrijede ekvivalentno, npr. PhD iz marketinga i DBA iz marketinga (štoviše, uvjeti stručnog doktorskog studija i disertacije nerijetko su puno rigorozniji zbog iskustva i neposredne primjenjivosti rezultata u praksi). Pridonose li po vašem mišljenju takvi procesi ne samo raznolikosti studija i odnosu prema tržištu, nego i raznorodnosti suradnje unutar samog sveučilišta?
Damir Bakić: Nisu izjednačeni sveučilišni i stručni studiji, nego se u HKO predlaže izjednačavanje njihove obrazovne razine. Sami studiji ne mogu biti izjednačeni jer postoje vidljive i jasne razlike u izlaznim kompetencijama i ishodima učenja. Nastavnici, programi, nastavna literatura, konačno i konkurencija pri upisu na sveučilišne studije … sve to čini razliku. Pritom, to nipošto ne znači da nema izvrsnih stručnih studija kao što ima i sveučilišnih studija koji nisu dovoljno kvalitetni.
Analogija je vrlo velika u usporedbi gimnazija i četverogodišnjih stručnih srednjih škola.
U svakom slučaju, postojanje istorazinskih stručnih studija za nas je izazov i dobrodošao poriv da budemo još bolji i još konkurentniji. U konačnici, to je na korist društvu u cjelini.
HD: Što mislite o odnosu javnih i privatnih visokoobrazovnih institucija; sveučilišta, veleučilišta i visokih škola, tj. jesu li ili ne u međusobno neravnopravnom odnosu, napose pod vidikom financiranja, ali i pod vidikom kakvoće studiranja i zapošljivosti?
Damir Bakić: Očito nisu ravnopravne. Privatna učilišta moraju u startu uložiti više i sredstava i napora kako bi privukli studente. U tom pogledu, ona već u startu predstavljaju dobrodošlu konkurenciju javnim učilištima. Mi jednostavno moramo biti u stalnoj potrazi za unapređenjem, za podizanjem kvalitete … na kraju dana presudit će izlazne kompetencije i znanja, presudit će tržište. Jedini način da javna sveučilišta sačuvaju ili poboljšaju svoju poziciju jest taj da budu konkurentnija.
HD: Ne izgleda kao da ZG sveučilište ima jasne modele odnosa prema svojim ključnim interesnim dionicima, a i one koje ima zadovoljava samo formalno-pravno (a i to jedva kao što vidimo trenutačno) ali nimalo transparentno, pri čemu se redovito misli na javnost, potencijalne studente, aktualne i bivše studente, pa i na međunarodne studente (međunarodna razmjena je vrlo niska na ZG sveučilištu, a ta iskustva mogu biti presudna tijekom studija), lokalnu zajednicu, gospodarske subjekte (privatne, državne i ostale), konkurenciju u i izvan RH itd. Što mislite o tome i imate li neki plan po tom pitanju?
Damir Bakić: U pravu ste. Sveučilište je puno premalo prisutno u javnosti, a javnost je još manje prisutna na Sveučilištu. U tom pogledu potrebne su nam bitne promjene. One su moguće i zapravo su relativno lako izvedive. Prije svega, možemo i trebamo organizirati široku mrežu tečajeva namijenjenih građanstvu, pa čak i manjih zaokruženih programskih cjelina. Nadalje, potrebno je u znatno većoj mjeri otvoriti mogućnost da javnost bude upoznata sa studentskim postignućima, s rezultatima studentskih projekata. Ovdje ne mislim samo na studente umjetničkih akademija, no dobro se prisjetiti s kolikim simpatijama cjelokupna javnost svake godine prihvati njihovu zajedničku opernu produkciju. Nadalje, moguće je relativno lako organizirati čitave serije popularizacijskih predavanja. Osobito će biti atraktivno organizirati jednu takvu seriju popularnih predavanja koja bi za javnost održavali ugledni inozemni znanstvenici prilikom svojih gostovanja u Zagrebu.
Što se mobilnosti tiče, potrebno je uložiti dodatne napore u dolaznu mobilnost. Preduvjet je, i za to ću se snažno zalagati, izvođenje čim većeg broja kolegija, pa i čitavih studijskih programa na engleskom jeziku. Izvrstan primjer za to imamo na Medicinskom fakultetu, a taj primjer sada sve uspješnije slijede još neki fakulteti.
U informiranju javnosti i našem sudjelovanju u javnom životu još je jedan potencijal zasad potpuno neiskorišten; naime, prisutnost Sveučilišta na društvenim mrežama kao najživljem i najbržem sredstvu javne komunikacije. I tu priliku ćemo iskoristiti. U svim tim aktivnostima može nam znatno pomoći i naša alumni zajednica koju sad putem društvenih mreža možemo čvršće i potpunije povezati.
HD: Trenutačno ZG sveučilište nije čak niti najbolje u RH, a na svjetskim ljestvicama nema ga niti među prvih 500. Neke sastavnice koje bi trebale biti perjanice u svom području barem na državnoj razini temeljem kakvoće znanstvenika i sredstava koja su im na raspolaganju lošije su kakvoće od istih ili sličnih na drugim sveučilištima, pa čak i onih na privatnim visokoobrazovnim institucijama. Paralelno tome, a kako je jasno pokazano, najbolji humanistički studij u RH nasilno je preoblikovan pri čemu zadnjih dana svjedočimo čak i tome da je i sam dokument o njegovom preoblikovanju plagijat dokumenta iste vrste s druge sastavnice. Prezentacija sveučilišta u RH, EU i svijetu svakako je važna, pa imate li planova po tom pitanju tim više u svjetlu izrazitih negativnosti koje traju već nekoliko godina?
Damir Bakić: Prije svega, ne bih se složio s konstatacijom da nije najbolje u Hrvatskoj. Naša pozicija na tim rang-listama je vjerojatno najčešće pitanje na koje odgovaram. Idemo redom. Najprije treba uzeti u obzir da je položaj na tim ljestvicama u direktnoj korelaciji s raspoloživim sredstvima. Nadalje, naša je pozicija u posljednje vrijeme stalno negdje oko 500-te. U tim okolnostima o tome hoćemo li biti unutar ili izvan prvih 500 odlučuje doslovno razlika od jednog ili dva objavljena rada u vrhunskim svjetskim časopisima u odnosu na proteklu godinu. Dakle, ta neka manja kolebanja su prirodna. Još je nešto važno: rang-liste koje mjere broj objavljenih znanstvenih radova u vrhunskim časopisima u odnosu na broj nastavnika na sveučilištu ne idu nam u prilog jer mi u sastavu sveučilišta imamo (i time se ponosimo) i umjetničke akademije i discipline koje se bave nacionalnom kulturom i identitetom, a po prirodi stvari istraživački rad u tim područjima nije vidljiv pri spomenutim mjerenjima. Sve su to razlozi zbog kojih položaj sveučilišta na rang-listama ne smijemo gledati površno.
Međutim, to nikako ne znači da ne trebamo biti bolji. Trebamo i moramo. Svake godine, u svakom pogledu. Meni će to biti dovoljno. Naime, siguran sam da će tada i poboljšanje našeg plasmana doći kao direktna i brza posljedica. Postoje načini kojima možemo intenzivirati znanstvenu aktivnost. Jedna mjera je poticanje međunarodne suradnje i pridobivanje još većeg broja međunarodnih projekata. Osim toga, zalagat ću se da na razini svakog područja i polja uspostavimo sveobuhvatne, primjerene i objektivne kriterije koji će nam pomoći da bolje vrednujemo istraživački rad te da prepoznajemo i nagrađujemo najbolje među nama. Potrebno nam je stvoriti atmosferu u kojoj se znanstveni rezultati potiču, prepoznaju i cijene.
HD: U čemu će se vaš mandat, ukoliko ga dobijete, najviše razlikovati od mandata trenutnog rektora?
Damir Bakić: Ako postoji jedna ključna riječ, to je otvorenost. Sveučilište će biti otvoreno prema javnosti, Ministarstvu, svim partnerima, medijima … Rektorat prema sastavnicama, Uprava prema Senatu i svim sveučilišnim tijelima … pokazat ćemo djelatno da je i u upravljanju otvorenost dio same biti sveučilišnog djelovanja.
