Hoće li Hrvati osjetiti smanjenje PDV-a, ako do njega dođe? Najvjerojatnije ne

Prvi puta od kada je uvedena, u Hrvatskoj bi mogla biti smanjena opća stopa poreza na dodatnu vrijednost, mada je to i dosad bilo više puta najavljivano (uglavnom predizborno).

Sada je smanjenje PDV-a najavio premijer Andrej Plenković, a potvrdio i ministar financija Zdravko Marić. 2019. ili eventualno izborne 2020. godine PDV bi tako mogao biti spušten na 24 ili 23 posto. Marić je oprezno kazao da će se o detaljima još razgovarati, a Ministarstvo financija na upit Deutsche Wellea o tome postoje li izračuni što bi smanjenje opće stope PDV-a značilo za državne prihode i gospodarstvo te kako će se razlika nadoknaditi, uputilo nas je samo na Marićeve izjave, ne želeći ulaziti u eventualne izračune.

A PDV je najizdašniji porez za državnu blagajnu koja je u 2017. prvi puta, kako su se vladajući pohvalili, ostvarila suficit. Ove godine trebao bi donijeti 50 milijardi kuna. Zato države vole PDV, jer je izdašan, a porezna evazija je minimalna. Osim toga, on u državi s puno sive ekonomije, poput Hrvatske, uspijeva zahvatiti i one koji rade na crno ili u inozemstvu, ali i brojne strane turiste. „To je razlog koji opravdava veću opću stopu PDV-a u Hrvatskoj nego u drugim uređenijim ekonomijama, ali ne na razini 25% nego niže. Recimo 22% koliko je bila ranije“, ističe prof. dr. Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, piše Deutsche Welle.

„Za gospodarstvo bi bilo bolje recimo smanjiti parafiskalna davanja koja kompliciraju porezni sustav i život poduzetnicima, poreze na dobit i dohodak, kod kojih je nešto smanjeno, a što bi smanjilo cijenu rada i povećalo konkurentnost“, kaže ekonomist prof. Luka Brkić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Smanjenje PDV-a ne znači da će se povećati kupovna moć ljudi, upozorava.

I prof. Ivanov ističe da su zbog parafiskalnih davanja i poreza koje snose poduzeća – na dohodak, dobit, plus doprinosi – naša poduzeća manje konkurentna na domaćem i stranom tržištu.

„Parafiskalna davanja opterećuju poduzetnike kada bilježe rast prihoda, ali još više kada bilježe pad prihoda – što znači da se ne vodi računa o ekonomskoj snazi i sposobnosti plaćanja nameta, kao niti opstanku poduzeća tijekom razdoblja recesije.“

PDV više pogađa ljude slabijih platežnih sposobnosti, pa se njegovo smanjenje može gledati i kao populistička mjera mila političarima jer zahvaća najširu populaciju. Smanjenjem stope za jedan posto, država bi izgubila oko dvije milijarde prihoda. „Otvara se pitanje na koji način će se nadoknaditi izgubljeni porezni prihodi, vodeći računa o strategiji smanjivanja javnog duga“, upozorava Vedran Recher s Ekonomskog instituta. „Mjera kojoj svakako treba posvetiti više pozornosti je porez na nekretnine, kao potencijalna zamjena za izgubljene prihode od PDV-a. Na taj način bi se jedan regresivni porez efektivno zamijenio progresivnim, što bi imalo i redistribucijske učinke u gospodarstvu. Naravno, u slučaju da je taj porez precizno definiran i jasan, a ne na način na kakav su ga već pokušali uvesti“, upozorava Recher, a s njime se slaže i prof. Brkić koji upozorava da se porezne promjene moraju „pažljivo izvagati i napraviti precizne simulacije“. Ističe da se mora voditi računa o tome da puno hrvatskih građana ima nekretnine.

„Porez treba dizajnirati tako da se ljude koji su lošijeg imovinskog stanja, a imaju nekretnine, ne dovede u loš položaj. Često donosimo zakone i promjene bez dubljeg promišljanja, ad hoc, bez simulacija ekonomskih i multiplikativnih efekata“, upozorava prof. Brkić.

S druge strane, potrošači se ne trebaju nadati da će puno osjetiti pojeftinjenje proizvoda za 0,8 posto, ako ga uopće bude, odnosno ako proizvođači i trgovci ne zadrže tu razliku, kao što je uglavnom bilo kada je ugostiteljima PDV smanjen. „Nije neuobičajena praksa da kad porez raste, rastu i cijene, ali kad porez pada, cijene ne padaju. U pravilu, prilagodba cijena na gore je uvijek brža“, kaže Recher. Osim toga, razlika u cijeni između 125 i 124 (ili 123) kune neće puno utjecati na odluku potrošača da nešto kupi. No, postoje drugi razlozi da se stopa PDV-a smanji i to ne za jedan nego i za dva posto.

„S obzirom da hrvatska ekonomija ekspandira više od dvije godine te da je opća stopa PDV-a povećana u dva navrata tijekom godine recesije, sada je trenutak za ozbiljnu raspravu o smanjenju opće stope PDV-a jer to je minimum fer odnosa države i vladajućih garnitura prema građanima.“ To čak nije niti pitanje političkih orijentacija stranaka (HDZ-a vs SDP-a), jer država funkcionira uz visoke javne rashode i visoko zastupljenu ulogu u gospodarstvu. Uz istu poreznu osnovicu, stopa poreza od 25% znači 13,64% veće prihode države od PDV-a nego uz poreznu stopu 22% koju smo imali prije krize“, kaže prof. dr. Ivanov.

Osnovica poreza je bila smanjena u krizi, jer su građani smanjili potrošnju, no sada je opet povećana, pa je i količina novca koji se ubire veća.

„Stopu PDV-a stoga treba smanjiti kako ne bi došlo do neopravdanog rasta javnih rashoda, a tim više što će nakon aktualnog razdoblja ekspanzije opet će doći neki oblik recesijskih zbivanja i tada će se država ponovno suočiti s manjkom prihoda i posegnuti za povećanjem poreza“ upozorava.

Da je struktura hrvatske ekonomije drugačija u smislu nižih javnih rashoda i manjeg javnog sektora, situacija bi bila bitno drugačija. Porezi bi trebali biti veći u godinama ekspanzije kako bi se mogli smanjivati u godinama recesije“. Tako bi se stvarao suficit u dobrim vremenima koji bi se koristio za poticanje gospodarskog rasta u lošim vremenima. „To je pametno protuciklično djelovanje za zemlje koji mogu obuzdati javnu potrošnju, koji bolje i efikasnije upravljaju javnim rashodima, imaju manji razmjer korupcije i gospodarskog kriminala, odnosno koje nemaju toliki razmjer zlouporabe izvlačenja državnog novca i javnih resursa u svrhu privatnih interesa pojedinaca. No, svi znamo da Hrvatska nije takva ekonomija“, zaključuje prof. Ivanov, piše Deutsche Welle.

Facebook Komentari