Bajaga i Balašević u Osijeku mogu dobiti dvoranu gratis, a ja moram platiti mjesec dana unaprijed

Njegove pjesme pjevuše se već desetljećima, pjevač je i skladatelj, uspješan poduzetnik u glazbenim vodama, okušao se i na televiziji, i u politici, ali nje se “okanio”, a kupio je i dva vinograda u Slavoniji te zagazio u vinarske “vode”. Uz sve to, Miroslav Škoro nedavno je postao doktor znanosti na Ekonomskom fakultetu u rodnom Osijeku. Obranom doktorske disertacije oduševio je i mentore i publiku, piše Večernji list

Moja karijera nije ni u znanosti ni u visokom ili bilo kakvom obrazovanju, a nije ni u državnom poduzeću, javnoj upravi ili nekim velikim gospodarskim ili bankovnim sustavima. Ja sam bio i ostao kantautor iz Višnjevca i poduzetnik. Moj motiv za doktorat prvenstveno je osobne prirode i ispunjenje obećanja mojoj pokojnoj materi koja se bojala da će me glazba i gitara odvući od knjige.

Drugi je razlog moja želja da pomognem svima koji se bave kulturnim i kreativnom djelatnostima u nastojanju da bolje poslože svoj odnos prema vlastitom talentu i poslu kojim se bave, a samim tim pronađu bolji i učinkovitiji model po kojem će funkcionirati sustav u kojem djeluju – počinje Miroslav Škoro.

Doktorirao je na temu “Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije”. Prvi je put tako na jednom mjestu sabrano sve što se na tu temu može naći, “nažalost, pretežno u stranoj literaturi”. Indeksirano je više stotina izvora. Proveo je kvalitativno i kvantitativno istraživanje na uzorku većem od 500 ispitanika, a sve to kroz vizuru hrvatskih glazbenika.

Mogu samo reći da je više od 60 posto ispitanika ocijenilo stanje u glazbenoj industriji lošim ili jako lošim, a samo pet posto misli da je dobro. Ostali smatraju da je osrednje, što baš i nije neki rezultat. Glazbenici ne doživljavaju publiku dionicima industrije, što je šokantno jer glazba koja je napisana, pa čak i izvedena, a ne sluša se, ne postoji.

Nema glazbe bez publike. To pripisujem lošem sustavu obrazovanja i rada s glazbenicima od strukovnih udruga, kao i činjenici da njih samo dvadesetak posto pokazuje elementarno poznavanje načina funkcioniranja sustava autorskih i srodnih prava. S obzirom na benevolentnu metodologiju izračuna, usuđujem se reći da je pravih poznavatelja tog bitnog dijela glazbene industrije, u stvari, daleko manje – navodi on.

Osim o glazbi, Miroslav Škoro otvoreno govori i o politici. Bio je prvi hrvatski generalni konzul u Mađarskoj, u Pečuhu, imenovan 1995. Ime mu je 2007. pisalo i na izbornoj listi HDZ-a za IV. izbornu jedinicu pa je sjeo i u saborske klupe. No Sabor je svojevoljno napustio osam mjeseci kasnije. Pojavio se i kao adut HDZ-a za gradonačelnika Osijeka na izvanrednim izborima 2008., kada su tamošnju političku scenu potresale velike krize.

No nije uspio zasjesti na čelo grada – pobijedio je tada Anto Đapić. Člansku iskaznicu HDZ-a, koju je potpisao još 1993., vratio je 2012. godine i potpuno se odmaknuo od politike. – Nekako sam mislio da mogu nešto doprinijeti ili promijeniti. Nisam uspio. Prvi su me pljunuli mediji, a potom i moji stranački kolege. Sustav je takav da mi je bilo bolje izaći i izašao sam. Što god sam napravio, nije valjalo.

Uđem u politiku, ne valja. Izađem iz nje, ne valja. Ne uzmem plaću, ne valja. Uzmem plaću i dam je u humanitarne svrhe, opet ne valja. Šutim, ne valja. Pričam, ne valja. Nisam formalno više član nijedne stranke. Izbjegavam sve što dijeli naš narod i trudim se raditi najbolje što mogu i umijem – naglašava. A upita li ga se je li hrvatsko društvo podijeljeno više nego ikad, odgovara: Oduvijek je tomu bilo tako.

Mi smo se u bivšoj državi dijelili na one koji idu u crkvu i one koji u nju ne idu. Sada ovi koji nisu išli idu i govore da prije nisu smjeli, što je notorna laž. Bilo je isto tako onih koji su bili u savezima komunista i onih koji nisu. Sada ovi koji su bili uglavnom sjede u Saboru i pripadaju političkim elitama, a oni koji nisu bili u komunistima i dalje nisu u politici.

Pa kako onda očekivati, npr., lustraciju, nužnu za pomirbu, od ljudi koji bi na taj način pročeprkali po svojim biografijama i biografijama svojih roditelja. Sve je nepodnošljivo isto i zato nam mladi i odlaze – govori Škoro.

Vjeruje ipak da se to može promijeniti. – Sustavi moraju profunkcionirati: prije svega, politički sustav, potom, potaknut politikom, sustav obrazovanja, a k tomu svakako treba dodati znanost i Crkvu. Moramo izvaditi glave iz pijeska, definirati odnose iz prošlosti i raskrstiti s crvenim i crnim bojama, provesti neku vrstu lustracije na razini elementarne pristojnosti i krenuti strogo definiranim planovima, za sljedećih barem 20 godina, u bolju budućnost. Mi to možemo – nadovezuje se.

Njegova kultna pjesma “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je golemu popularnost stekla u Domovinskom ratu, bila je i izraz velike ljubavi prema Slavoniji, iz koje se Slavonci sad masovno iseljavaju. Upravo ta pjesma nagodinu slavi 30 godina postojanja. Da će se nekad bogata Slavonija danas smatrati siromašnom, to nije mogao zamisliti, kaže, nitko ni u najluđim snovima. – Na pitanju Slavonije u budućnosti će se lomiti sva politička koplja.

Čini mi se da su toga rijetki svjesni. Tu je, vidite, sustav potpuno zakazao i srljamo u populacijsku katastrofu. Uz to je na djelu negativna politička selekcija koja je iznjedrila lošu kadrovsku križaljku i eto nas korak od provalije. Što je najgore, u tu provaliju nitko nas ne gura, nego mi sami srljamo u nju. Ljudi više ne odlaze iz gospodarskih razloga, nego zato što ih je obuzelo malodušje.

Krivo je političko rješenje kojim neki žele potkupiti ljude poljoprivrednom mehanizacijom da ostanu u Slavoniji. Sve dok tamo ljudi ne budu mogli raditi i prodati svoje proizvode, dok se ne budu mogli školovati, liječiti, pa ako hoćete i zabavljati s vjerom u bolju budućnost svoje djece, odlazit će nam cijele obitelji.

Nekako mi se čini da svi dižu ruke od Slavonije i najradije bi je gurnuli pod tepih – ocjenjuje. Na našoj političkoj sceni, smatra, ima “pametnih i dragih ljudi”. Valja ih, kaže, podržati ako krenu raditi na dobrobit države, a posebno Slavonije. – Ti pametni su u manjini. Više me strah onih koji laprdaju, a nemaju dana radnog iskustva u realnom sektoru, pa ga i ne razumiju, a takvih je većina – dodaje.

Miroslav Škoro kupio je, relativno nedavno, dva vinograda u kutjevačkom kraju, u Mitrovcu i Vetovu. Njegovo je to, isticao je tada, vraćanje duga Slavoniji. Odradio je dosad tri berbe, a u proizvodnji vina nije mu cilj količina. – Bože zdravlja Antunu Adžiću i njegovoj obitelji, inače bismo nosili gaće na štapu.

Prošla je godina bila teška za one koji žive na slavonskoj zemlji, za koju politika već desetljećima nema sluha, pa smo tako i mi imali osrednji urod. Imam neke planove, nije da nemam, ali mi se uglavnom smiju i pitaju me što će mi to. Ne znam ni sam.

Po prirodi sam borac i ne odustajem lako, pa ću i ovo gurati dok mogu. Dat će Bog bolje dane i više pameti – kaže. Proslavljeni glazbenik nastupit će u Lisinskom 21. ožujka. Ulaznice za taj veliki koncert već su rasprodane, i to bez velike pompe i reklame pa možda, najavljuje, bude još koji. Ima i ideje i za svoje nove pjesme.

Zbog doktorata zapustio je malo, priznaje, glazbene projekte. – Volio bih 30 godina pjesme “Ne dirajte mi ravnicu” proslaviti sa svojom publikom. Zaslužila je to i pjesma, a i publika. Trebat će dobro planirati jer mojim dečkima i meni nitko baš ne hrli biti sponzor pa moramo sve troškove pokrivati od prodanih karata. Do sada nam je to uspijevalo pa će, ako bude sreće i zdravlja junačkog, naš producent Miljenko Ćurić i tu jubilarnu godinu posložiti kako dolikuje takvoj pjesmi – otkriva.

Otpjevao je tu pjesmu svojedobno i u Subotici, kada su ga tamošnji Hrvati pozvali na “Bunjevačko prelo”. Bio je to njegov jedini nastup u Srbiji. – Zasigurno postoje ljudi u Srbiji koji slušaju moje pjesme, znam da je pjesma “Ne vjeruje srce pameti” silno popularna jer su me zvali i pitali da ju snime i izvedu, a ja sam to i dopustio.

Kad su me pozvali na Bunjevačko prelo, otišao sam i pjevao isti repertoar koji izvodim i u Zagrebu, Osijeku ili Torontu. Pjevao sam “Ne dirajte mi ravnicu”, “Matu”, a drugi dan su osvanuli naslovi u novinama “Ustaški dernek u Subotici”.

Vjerujem da mi mediji tamo nisu skloni jer oni, za razliku od hrvatskih medija, imaju vrlo jasno definiranu politiku. Kod nas mediji prozivaju one koji imaju što reći i o nekim izvođačima iz Srbije, ne usuđuju se te izvođače, koji su ikone u Hrvatskoj, ni dirati. Bajaga i Đorđe Balašević u Osijeku mogu dobiti dvoranu gratis, a ja moram platiti mjesec dana unaprijed. Mi smo malo zbunjen narod i zato nam je tako kako jest – iznosi.

Upravo s Balaševićem znali su ga i uspoređivati, no o njemu Škoro ne želi puno govoriti. – Ima ljudi koji svakoga tko pjeva nekakvu priču doživljavaju poput Balaševića. Ne gledaju ga ni poput Arsena Dedića, ni poput Zorana Predina ili Johnnyja Casha, u njihovim glavama postoji samo Balašević.

Bilo je priča i prije Balaševića, bit će ih i poslije njega, kao i poslije mene. Ako netko misli da su pjesme poput “Mate” i “Sude mi” nešto što bi pjevao i gospodin Balašević, onda mi jesmo slični. Ali ja mislim da nismo – poručuje.

Upita li ga se pak je li zadovoljan odnosom domaćih medija s nacionalnom koncesijom, osobito javnih, prema domaćoj glazbi, kaže kako uopće nije važno je li on zadovoljan ili nije. Bitno je, ističe, da je medijski prostor doživio i još uvijek doživljava veliku transformaciju uzrokovanu digitalizacijom i pojavom interneta.

Neki su se snašli bolje, neki lošije, ali mislim da nikome ne cvjetaju ruže. Kada se tome pridoda nemušto formatiranje i indolentna bahatost uredničkog kadra koja još živi u vremenima raznih politbiroa, onda dobijete ovo što imamo danas. Jedna vrsta novinarsko-uredničke diskriminacije na razini aparthejda.

Postoje podobni i nepodobni. Podobni smiju sve i sve im se tolerira i sve je njihovo dobro, ma kako loše i glupavo bilo, a nepodobni mogu ponovo sagraditi Sikstinsku kapelu, neće valjati. Doduše, i sva sreća, sve je manje ljudi koji ih prate, podržavaju i uvažavaju. Internet je omogućio svima da zaobiđu te bezvezarije i sami odaberu što će konzumirati.

Za nekoliko godina će to biti tako da će, barem što se tiče glazbe, stalno i svugdje nešto svirati niotkud, jer je glazba već sad samo kulisa, a ostale sadržaje će nam nuditi softver koji će složiti naš profil i tako sortirati i servirati nama gotovanima ono što bi nas moglo zanimati.

Trenutačno i u glazbi i izvan nje postoji podobna glazba i podobni izvođači i skladatelji i mi svi ostali koji ovim prvima idemo na živce skupa sa svojom publikom. Ti prvi imaju svoje Porine, emisije, festivale, budžete, evente i nagrađuju se međusobno, a ovi drugi i dalje pokušavaju zabaviti narod i prepoznati njegovo bilo.

Ukratko, nije se ništa promijenilo od vremena od prije 500 godina kada su postojali dvorski skladatelji i izvođači koji su, skupa s tim velikodostojnicima, bili na grbi puka i oni minstreli koji su bili s tim pukom – kaže.

Podcjenjivački odnos glazbenih urednika prema domaćoj glazbi ima veze, prije svega, smatra, “s neobrazovanošću i načinom na koji su došli na svoja mjesta”.

Često to znaju biti, nastavlja, “neuspješni glazbenici ili mamini i tatini sinovi i kćeri koji svoju poziciju mogu zahvaliti samo nepotizmu”. – Oni su po temeljnom opredjeljenju ljuti i nesretni, pa tako i rade svoj posao: ljutito i nesretno – rezimira naš sugovornik. Sa suprugom Kim, koju je upoznao za jedne turneje po Americi, Miroslav Škoro ima kćer Ivanu i sina Matiju. Sin je krenuo glazbenim stopama, gitarist je grupe “Pravila igre” i pri kraju je studija komunikologije.

– Hvala Bogu, Ivana je završila svoje fakultete i sve se više bavi diskografijom, a Matija razvozi vino i pomaže u podrumu koliko mu obveze dopuštaju. Za sada su u Hrvatskoj i to nam je najveći uspjeh, no ne znamo dokad će biti tako. Što se tiče Matijine karijere, to bi valjalo pitati njega. Kad uđemo u kuću, karijere i cipele ostavljamo u hodniku – zaključuje Miroslav Škoro za Večernji list

Facebook Komentari