Pišu: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač i dr. sc. Stipe Buzar
Prije nego što se osvrnemo na nastup Creedence Clearwater Revival (CCR) Tribute Banda iz Budimpešte 06. siječnja 2018. U Zagrebu (Vintage Industrial Bar) ponovimo tri sitnice o CCR-u kojima su postali dijelom abecede opće rock i blues kulture Zapada.
Prva stvar s CCR-om je njihovo ime, a u imenu je najvažnija riječ Revival kojom označavaju obnovu banda 1969. godine nakon 10 godina sviranja pod imenima The Blue Velvets i Golliwogs (1959.-1969.) i nakon odsluženog vojnog roka. Riječ Clearwater dolazi iz jedne tadašnje reklame za pivo, ali simbolizira i istaknutu borbu za čisti okoliš koji je uzeo maha 60-ih godina u SAD-u. Konačno, riječ Creedence je izmijenjeno ime Tomovog prijatelja Credencea Nuballa (otuda Creedence, od Creed, lat. crēdō = vjera).
Druga stvar s CCR-om je količina njihovih hitova u vrlo kratkom razdoblju, tj. u samo 5 godina objavili su 7 albuma: Creedence Clearwater Revival (1968), Bayou Country (1969), Green River (1969), Willy and the Poor Boys (1969), Cosmo’s Factory (1970), Pendulum (1970) i Mardi Gras (1972), a 1969. godine 3 najbolja i najzrelija albuma.
Treća stvar s CCR-om sastoji se u tome što su pokretačka snaga banda bila braća John i Tom Fogerty (njihov otac Galen Fogerty bio je indijanac iz plemena Dakota) koji su zaslužni ne samo za sve hitove banda (po podžanrovima: Blues, Roots rock, Swamp rock, Country rock i Southern rock), nego i za obrade blues klasika koje zvuče više blues od izvornika. Paradoks je možda u tome da su CCR, kao i mnogi drugi bandovi koji su svirali Southern rock bili potpuno nevezani uz američki jug, tj. braća su rođena i odrasla u El Cerritu u Kaliforniji, pa je između ostalog i njihovom zaslugom taj podžanr rocka zaista postao sveamerički i globalan.
Sažmimo. Ta 1969. bila je annus mirabilis CCR-a koja se više nikad nije ponovila. Ono što su članovi banda, pa čak i John i Tom radili kasnije, otprilike kao i ono što je cijeli band radio 10 godina prije, neusporedivo je lošije. Ukratko, ono što se slavi je CCR i njihova 1969. godina tijekom koje su snimili 3 najbolja albuma koji su bili u prvih 10 na ljestvicama i 3 singla koji su bili na drugim mjestima ljestvica. Malo je bandova koji su uspjeli tako nešto u samo jednoj godini, stariji bi rekli, toj čudnovatoj 1969., a čuli smo što nam o tome može ispričati tribute band.
Okrenimo se nastupu. Velika većina publike bila je rođena godinama nakon 1969., manjina je bila poput nas rođena od 1969. do 1972., a samo par ljudi bili su toliko stari da su 1969. bili u svojim formativnim godinama.
To svakako pokazuje trajnu vrijednost glazbe CCR-a. Čini se kako je tribute band iz Budimpešte odsvirao najbolje što može. Sadržajno govoreći odsvirali su sve hitove u dva seta po skoro sat vremena. U prvom su dominirali izvorni hitovi CCR-a i nekoliko skladbi koje se rjeđe čuju, iako su neke od njih paradigme rock skladbi (poput Pagan Baby), a u drugom su dominirali također hitovi (kao da je CCR proizveo bilo što osim hitova!), ali i obrade blues klasika pri čemu je završna skladba bila dakako Midnight Special. Ta pjesma ove godine slavi 113 godina od prvog otiska na ploči u izvedbi Howarda Oduma (1905.), dok je izvedba za koju se držalo da je izvorna, tj. ona Lead Bellyja, zaista novija (1934.). U tom smislu nastup je bio pozitivan i dobar.
Nasuprot prosječnoj dobi i glazbenom odgoju publike manjina je imala i neke prigovore.
Od tribute bendova uobičajeno se očekuje jedna od dvije stvari, tj. da njihova izvedba pjesama izvornog benda ili vjerno prati studijske verzije izvornog benda (danas je ovo dominantno očekivanje zbog pojave tzv. real tribute bendova poput Brit Floyd) ili da radi na vlastitim live interpretacijama studijskih verzija izvornog benda (kao što su to često radili i sami izvorni bendovi).
U slučaju subotnjeg CCR tribute benda niti jedno od navedena dva očekivanja nije ispunjeno te je unatoč snažnoj vokalnoj izvedbi frontmana dio publike ostao razočaran.
U skladu s tim, dva su najveća nedostatka bila pretjerano distorzirani zvuk električnih gitara (i nažalost nedovoljno uvježbane finese John Fogertyeve gitarske izvedbe), i nedostatak pratećih vokala koji su u mnogim refrenima CCR-ovih uspješnica ključni (npr. u Hey Tonight, Down on the Corner, itd.). Ne treba biti prekritičan, jer iako CCR-ove skladbe zvuče jednostavno, zaista su vrlo složene i prepune finesa koje nisu lako primjetne, iako ih je teško odsvirati, u čemu i jest tajna.
Sve u svemu, kako je to mnogima bio možda i prvi put da čuju solidan, iako ne i vrlo dobar CCR tribute band, možda je ukupna ocjena iako niska, ipak pozitivna ako se u obzir uzme temeljna glazbena (i rock) nepismenost u Hrvata i nedostatak minimalne glazbene (i rock) kulture kod najmanje 2/3 državljana RH koja je ovim slušnim, plesnim i pijevnim iskustvom nadamo se ipak malo popravljena nabolje.
