Dr. Miha Pogačnik jedan je od vodećih slovenskih eksperata međunarodnog i europskog prava, te bivši državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova u Ljubljani. Od 2001. do 2008. godine bio je glavni slovenski pregovarač o granici s Hrvatskom, da bi nakon sedam godina, i to u trenutku kada je bio postignut dogovor u 95 posto spornih pitanja, dao ostavku zbog iznenadnog zaokreta slovenske politike.
Kada su na vidjelo izbili stenogrami razgovara što su ih tajno vodili slovenski arbitar i njihova zastupnica u Haagu, dr. Pogačnik je arbitražu nazvao jednom velikom blamažom, pa se čak zauzimao i za ispriku Hrvatskoj.
U intervjuu za Spektar Slobodne Dalmacije komentira eskalaciju incidenata u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali, slovensku prijetnju Hrvatskoj Europskim sudom u Luksemburgu, prijedlog naše politike i struke o kondominiju…
Nakon objave arbitraže bili ste jedan od rijetkih s obiju strana granice koji je javno tvrdio da je Slovenija njome puno više izgubila negoli Hrvatska. Jeste li i danas pri tom stajalištu?
– Da, svakako. Slovenija nije dobila ni jednu od strateških točaka, počevši od izlaza na otvoreno more, preko cjelovitog Piranskog zaljeva, pa do vrha Svete Gere, te je uz sve to još izgubila i četiri sela uz rijeku Dragonju.
To je za nas u Sloveniji puno lošija situacija od onoga što je, recimo, predviđao sporazum Drnovšek-Račan. Njega je ispregovarala ekipa pod mojim vodstvom prije 17 godina.
Po njemu bi danas slovenski ribari mogli posve mirno ploviti do otvorenog mora. Nakon arbitražne presude to ne mogu.
Loše posljedice
Tada ste prognozirali da će vrlo brzo doći do otrježnjenja u slovenskoj javnosti. Koliko se vidi iz hrvatske perspektive, do toga nije došlo. Zašto?
– Mislim da ste tu u pravu. Krenulo se po svaku cijenu u formalizaciju nečega što je stajalo u arbitražnoj presudi makar su posljedice za Sloveniju vrlo loše. Što radi Slovenija?
Ona egzekutira nekoliko stotina metara morske granice lijevo ili desno umjesto da bi njezini ribari plovili po otvorenom moru. Hoću reći da je to za Sloveniju dugoročno jedna relativno skupa škola upoznavanja svih dimenzija međunarodnog prava. Pozivamo se na međunarodnu pravdu koja je relativno šuplja, s mnogim procesnim pogreškama, a, što je najgrotesknije, ona Sloveniji nije donijela ništa novo osim gubitka na praktično svim elementima usuglašene državne pozicije.
Meni ni danas nije jasno kako se nisu mogla ispregovarati četiri sela uz rijeku Dragonju, kao ni da se poštuje 25. lipnja 1991. kao tzv. početni datum, gdje smo izgubili izlaz na otvoreno more. Ti naši aktualni političari i stručnjaci doveli su nas u situaciju u kojoj jesmo.
Može li u zaljevu doći do eskalacije sukoba, čak i nekog oružanog incidenta dviju policija?
– Ne, definitivno ne! Mislim da su pripadnici obiju policija ljudi koji su profesionalci i koji po onome što ja znam dugi niz godina vrlo dobro surađuju.
Uvijek su kroz sve ove godine na terenu nekako uspijevali primiriti situaciju, koliko god glave bile usijane. Mislim da je ovaj najnoviji spor kao posljedica arbitražne presude, koja je zaključala Sloveniju u Piranski zaljev, došao oko toliko marginalne kvadrature da je to smiješno. Sva ta kvadratura, što je još gore, nije ni od kakvog strateškog značenja što se tiče ribarstva jedne ili druge države.
Ispada da je idući slovenski korak tužba Europskom sudu u Luksemburgu, pri čemu će svi ovi incidenti s upozorenjima hrvatskim ribarima zbog povrede granice navodno dobro poslužiti.
– Što se tiče današnje državne strategije, ja tu nisam pravi sugovornik, pa trebate pitati aktualnu politiku. Ja se nadam da strategija uopće postoji, makar kao neovisni promatrač nisam zadovoljan nekim potezima. Što se tiče korištenja nekih daljnjih pravnih puteva, to je uvijek moguće.
To čak može biti neka simpatična, populistički dobra metoda, vodeći se onom latinskom “neka bude pravda pa makar i kraj svijeta”. Naš stručni tim kao da ne shvaća da se samo formalnim procedurama, koje imaju svoje mane, neće doći do rješenja. Mislim da će proći još nekoliko godina dok se ne nađu ljudi duboko mudre politike, kao što su u svoje vrijeme bili Račan i Drnovšek. Uz njih trebaju i kompetentni pregovarači koji će naći zadovoljavajuće rješenje.
Ali u slovenskoj javnosti sve osim arbitražne presude bila bi nacionalna izdaja, isto kao što bi u hrvatskoj to bilo kada bi se na nju pristalo. Koliko su tu dugoročno vezane ruke bilo kojoj politici za pronalazak kakvog bilateralnog rješenja?
– Mislim da se nalazimo u jednoj vrlo nesretnoj situaciji, u koju su se i jedna i druga zemlja dovele slijedom nekih političkih odluka, pa sada ne mogu izići iz tih svojih ljuštura, okova.
Zato je teško prognozirati što će se u budućnosti događati. U Sloveniji je ipak taj arbitražni sporazum, inače teško kontaminiran svime onime što se događalo, prihvaćen jednostavnom većinom. Hoću reći da se na isti način zakonska rješenja koja se izvode sada iz arbitraže za dvije ili više godina mogu demontirati.
Vratimo se na Europski sud u Luksemburgu i slovensku prijetnju. Postoje tumačenja da slučaj na njega ne može dospjeti ako se ne usuglase obje strane. Slažete li se vi kao čovjek od struke s time?
– To nije pitanje europskog prava i Europskog suda u Luksemburgu. On eventualno može rješavati pitanje tzv. rule of law, poštovanja ili nepoštovanja međunarodnih ugovora, kao i raznih arbitražnih presuda, ali ne i međudržavnih granica, državnog teritorija, suverenosti. Mislim da ni sam sud ni bi pristao baviti se time.
Osjetljiva pitanja
Zašto Slovenija inzistira samo na provedbi dijela arbitraže oko Piranskog zaljeva, dok Svetu Geru ili sela uz Dragonju ostavlja za bilateralu?
– To su za nju osjetljiva pitanja i, koliko mogu procijeniti, oni neće ići u ovom mandatu. Ide se tamo gdje postoji osjećaj da se nešto uspjelo dobiti arbitražnom odlukom. To je dioptrija politike.
Podržavate li prevladavajući stav svojih hrvatskih kolega, a s kojim se suglasila i hrvatska politika, da Piranski zaljev bude neka vrsta kondominija?
– To su stare, poznate teze. Ja osobno to ne zagovaram jer je kondominij nestabilno rješenje koje otvara više pitanja negoli ih rješava.
Ovdje je riječ o dvjema zemljama koje nisu baš pokazale visok stupanj operativne spremnosti tekućeg rješavanja pitanja na terenu. Sa strane Slovenije kondominij nije prihvatljiv jer ona inzistira na cjelovitom zaljevu, koji, usput rečeno, arbitražom nije dobila iako je to bilo njezino polazište i obvezivala ju je odluka parlamenta.
Postoji li šansa da se sadašnja slovenska pozicija tvrdog inzistiranja na arbitraži promijeni nakon izbora u ožujku?
– To je stvar politike, a ja samo želi govoriti o struci. Ipak postoji dio politike koji se razlikuje.
Kolike su njihove izborne šanse?
– To mene nemojte pitati, piše Slobodna.
