Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač https://kristiankrkac.wordpress.com/2017/12/27/200-hrk/
Na novčanici od 200 HRK otisnuto je „DVJESTA“ umjesto „DVJESTO“. Navodno se radi o pogrešci jer, iako nije pogrešno, „dvjesta“ je zastarjelica, dok „dvjesto“ nije. Prije nego što uđemo u nježne profinjenosti materinskog nam jezika kao stranog utvrdimo činjenicu da na spomenutoj novčanici piše „DVJESTA“, a ne „DVIJE STOTINE KUNA“, dok na novčanici od 500 HRK piše „PET STOTINA KUNA“, a ne „PETSTO KUNA“. Utvrdimo i da na novčanici od 200 HRK piše „DVJESTA“, dok na onoj od 1000 HRK piše „TISUĆU KUNA“, a ne primjerice „TISUĆ KUNA“. Čemu ove nedosljednosti ni dragom Bogu nije jasno?
Za razliku od štokavaca, kajkafci nemaju poteškoća, jer npr. za 1000 HRK vele „jezerača“ (inače stari kajkavizirani hungarizam od mađ. ezer = tisuću), pa za 5000 vele pet jezerač. To vodi zanimljivom pitanju. Zašto se u imenovanju novčanice od 200 HRK rabi zastarjelica „dvjesta“? Zar se tako negdje govori? Ima li tko osjećaj manjka povijesne zbiljnosti pa ga nadoknađuje anakronizmima umjesto futurizmima ili je to previše za očekivati od tuzemnih nam javnih službenika (od služba, služiti i sluga)? Zar tko namjerno čini dvojbene postupke e kako njihovim opetovanjem ostvario ono što se ponavljanjem priskrbljuje a nije iskustvo?
Nasuprot spomenutog anakronizma i futurizma koji se u Hrvata sažima u „samo danas i samo ja jesam“, spomenimo se i prezentizma. A prezentiram kaže da je Hrvatima materinski jezik špansko selo. Nestručni govoritelji najčešće ne znaju dovoljno, pa govore čušpajz materinskog dijalekta i književnog jezika prezačinjenog nepotrebnom količinom tuđica što ga čini nejestivim gladnome uhu. Stručni pak govoritelji žive od međusobne ekspertne koljaže po pitanju razlike između stožerne i nasljedne potrage za potpunom čistoćom (taj poremećaj ima ime) i laksne snošljivosti prema svakoj pa i najneinteligentnijoj i najnepismenijoj novotariji (i taj poremećaj ima ime). Naime, podjednako je blentavo reći primjerice „Zabava je bila na dvije razine i bilo je primjereno.“ Kao i „Party je bio na dva flora i bilo je cool.“.
Spomenuti jezični prezentizam, koji se sastoji u tome da, postavimo hipotezu, privatno, pa i javno oko 90% Hrvata govori nekim oblikom iskrivljenog materinskog dijalekta spojenog s neznalačkim književnim, čak i u javnim i/ili službenim prilikama, stvarnost je našeg govora. Podjednako je beskrajno smiješno čuti nemušt književni s dijalektalnim naglašavanjem kao i jedan dijalekt s naglašavanjem drugog. Prezentizam se sastoji u tome kako bi pod govornim, pa i jezičnim vidikom, svaka ozbiljna država, umjesto „DVJESTA“ na novčanici od 200 HRK, napisala u jednakim omjerima „DVJESTO“, „DVISTA“ i „DVESTO“, ako je već do pitanja činjeničnog govora, pisma, pa i jezika našeg.
Takav prezentizam priznaje sadašnjost bez priznavanja prošlosti i budućnosti, ali u ozbiljnijoj inačici nemoguće je priznati prošlost i budućnost bez priznanja sadašnjosti. Sadašnjost kaže da se su Hrvati po pitanju 200 HRK uglavnom perdurantisti, a ne endurantisti, pri čemu prvo stajalište kaže da individuum ima različite vremenske odsječke tijekom postojanja, a drugo da u svakom trenutku postojanja ima sve odsječke, tj. da je uvijek različit i da je uvijek isti i potpun.
Pedurantizam u Hrvata, a po pitanju 200 HRK sastoji se u tome da danas Hrvat u RH odradi posao u vrijednosti od 200 HRK (ako ga uopće ima), ali ih dobije sa zakašnjenjem, a ponekad i nikad, dok taj isti Hrvat sutra u Irskoj dobije 27 Eura čim pošteno odradi posao te vrijednosti. Prva nam je pomisao kako se ovdje radi o jednom te istom čovjeku, ali ako ga pitamo je li mu tamo isto ili različito, čut ćemo ne samo kako mu je drugačije i bolje, nego da je i on sam drugi i bolji čovjek i da ga baš briga za „DVJESTA KUNA“ na novčanici od 200 HRK u čemu je potpuno u pravu.
