Pišu: Izv. prof. dr. sc. Ante Periša, dipl. theol.
Ante Sesar, dipl. theol. Univ.; doktorand Uni Augsburg
Ne možemo vjerovati vlastitim očima da je zaista netko napisao ovakav SLUŽBENI dopis upućen hrvatskim svećenicima i pastoralnim suradnicima na području njemačke biskupije Rottenburg-Stuttgart! Ovako nešto čini se nemoguće, i to iz više razloga, a osobito u 21. stoljeću, nakon nebrojenih raznolikih dokumentiranih povijesnih iskustava same Crkve i zapadnoga društva, i to već preko 50 godina od završetka II. Vatikanskoga sabora.
Naše zgražanje je tim veće što se ovdje pokazuje krajnja neempatičnost, nerazumijevanje stvarne situacije, ali i vrlo ružna arogancija, neznanje, donekle čak i bahatost, nadmoć (super-bia!), što se upadljivo pokazuje višestrukim nabrajanjem kako su hrvatske katoličke misije zapravo pod ingerencijom biskupije, te se čak poziva na Kanonsko pravo (§ 273), tj. na zapovjeđenu poslušnost mjesnome ordinariju.
Naime, zabraniti hrvatskim dušobrižnicima i pastoralnim suradnicima na području spomenute biskupije da mole i slave sv. mise za pok. generala Slobodana Praljka, čak i da nazoče bilo kakvim drugim molitvama za istoga generala, osim eventualno „skrivečki“, „incognito“ – to krši sve civilizacijske, a kamoli kršćanske običaje i norme, čak i ako je general Praljak eto „osuđeni ratni zločinac“.
Ne želim ovdje ulaziti u raspravu s ljudima koji imaju tako arogantan stav i valjda misle da smo mi kakvo pleme zaostalo iz prapovijesti, jer to ni ne zaslužuju, a i očito je da im nikakav jezik argumenata neće u tom slučaju ništa značiti, nego, evo, onda samo da ih podsjetim na nekoliko jednostavnih činjenica, a i na obveze koje proizlaze iz Sv. Pisma koje bi i njima moralo upravo biti VRHOVNA INSTANCA, čak i viša od Haaškoga suda.
Vjerujem da katedralni, tj. kaptolski kanonik, zadužen za pastoral u spomenutoj biskupiji, monsinjor Hildebrand, koji potpisuje ovaj dopis, barem toliko poznaje Bibliju da zna kako se već u SZ-u, u knjizi o Makabejcima govori kako treba moliti za (svoje) pokojne, pa čak i ako su počinili grijehe kako se to pripovijeda na dotičnom mjestu (2 Mak 12, 40-45). A to je, dakako, i u skladu s kršćanstvom, jer Bog želi da se svi ljudi spase (1 Tim 2, 4). Osim toga, Isus je čak i osuđenoga zločinca (Verbrecher) na samrti „pomilovao“ i obećao mu raj! Iako ga je država osudila. Osudila je, doduše, i samoga Isusa, ali to je valjda ovaj katedralni kanonik u svojoj visoko pozicioniranoj crkvenoj dužnosti očito zaboravio! I to pravna država! Dapače, svjetska država u to doba, SPQR!!! – Vjeruje li ovaj monsinjor onda dosljedno da je Isus zbog toga zaista i bio zločinac, zbog toga ili zato što ga je neka pravna država osudila?! Ako ne, na temelju čega (kojih kriterija?) se usuđuje osporavati tu presudu? – Stvar je još i gora, jer je Rimsko carstvo bilo pojam prava, ta sve pravo baštinimo manje-više upravo od Rimljana!
Priznavati neki ljudski, svjetski sud kao VRHOVNU INSTANCU svake istine i istinitosti valjda je jasno kamo bi nas dovelo! Povijest to redovito pokaže!
Zgodno je spomenuti kako je i sam blaženi Alojzije Stepinac, da ironija bude veća – zaštitnik jedne od hrvatskih misija na području spomenute biskupije, upravo bio osuđen kao ratni zločinac (i što sve ne) na pravosudnome procesu u jednoj tada međunarodno priznatoj i uglednoj državi! A Katolička Crkva ga proglasila blaženim! Pa dosljedno uzeto trebalo bi odmah zabraniti i njegovo zazivanje u toj biskupiji?!
Možda bi korisno bilo podsjetiti gospodina uglednog monsinjora kako je čak i Sveta Katolička Crkva svojedobno primjerice osudila i spalila na lomači Ivanu Orleansku, da bi je kasnije rehabilitirala, a gotovo 500 godina poslije čak je PROGLASILA svetom?!? – Ako Sveta Katolička Crkva može tako pogriješiti, zašto onda tako slijepo vjerovanje nekomu „ad hoc“ skrpanom sudu zbrda-zdola, neupućenom gotovo u ništa, kontroverzne povijesti (ostavke su davali najviši dužnosnici zbog neslaganja i neprihvatljivosti kriterija i rada suda), čudnih pravnih postavaka i brojnih izmiješanih interesa?
Ako gospodinu monsinjoru u ovom slučaju ništa ne znači, inače u Crkvi uvijek iznimno važan, „sensus fidelium“, nacionalni i vjerski osjećaj brojnih prognanih Hrvata, rastjeranih u ovom ratu i poraću (gotovo pola milijuna!), onda bi mu možda trebalo barem nešto značiti Priopćenje za javnost (Katoličke) Biskupske konferencije BiH povodom haaške presude, gdje upravo POZIVAJU NA MOLITVU „za Pokojnika“ (generala Praljka) kao najprikladniji izraz u ovim tužnim trenutcima (https://www.cnak.ba/vijesti/crkva-u-hrvata/bih/priopcenje-javnost-biskupske-konferencije-bih-povodu-presude-den-haagu/) ili pak tekst generalnoga vikara mostarsko-duvanjske biskupije, don Željka Majića, povodom istih presuda koji izriče upravo snažnu skepsu spram prava i pravednosti haaškoga suda te opet poziva vjernike na molitvu za generala Praljka, ali i ostale patnike:
„Stoga su u pravu oni koji kažu da toga žalosnog dana na prežalosnu sudu suicid nije dramatski izvršio general Praljak nego haški sud i tzv. međunarodna pravda, izrekavši mu tragedijski finale. […]
Na žalost, umoran i razočaran u čovjeka, u sud i njegovu pravičnost i pravdu, koji pravu Zaslugu vidi u Bijedi, a Znanje u Vlasti što mu veže usta, i Ludost znade nadzirati Razum i Dobro robovat u službi Zla, napustio je ljubav prema ovozemnom životu upirući prstom u vječnu istinu i pravdu koja je moćna dati novi život. […] Po kršćanskom nauku i katoličkoj moralci ovaj se čin ne može smatrati Bogu milom žrtvom. Zato i naše molitve za pokoj njegove duše; da mu milosrdan Otac bude istinit i pravedan Sudac, dobro nagradi a zlo oprosti, istinom ga obasja i ljubavlju zagrli […].“ https://www.cnak.ba/kolumne/pod-povecalom/hrvatski-sokrat-a-ne-goring/
Zar ovo nije ispravni kršćanski stav? I komu bi sad vjernici trebali povjerovati? Dakle, treba li moliti za svoje pokojne ili ne? Je li to možda kako protivno kršćanskome nauku? Evanđeljima?
Pretjerana „politička korektnost“ pomalo uništava same temelje zapadne civilizacije i nameće se ozbiljno pitanje kako će sve to završiti. Kršćanstvo valjda i u Njemačkoj ima puno ozbiljnijih problema nego da bi zabranjivalo molitvu hrvatskoga naroda za svoje ratne stradalnike, za branitelje vlastitih domova i golih života naroda, za čovjeka za koga postoji opće uvjerenje (con-sensus fidelium) da je nedužan osuđen na nekom ljudskome, interesnom i nestručnom sudu. Nadamo se ipak da je ovo izdvojeni slučaj, slučajan ispad gospode iz Rottenburško-Stuttgartske biskupije koja tako slijepo vjeruje diplomatskim ofenzivama raznih borbenih aktivista te nominalnome sudu UN-a, a ne pokazuje nikakve empatije, nikakvog suosjećanja (con-sentire) s tolikim Hrvatima katolicima koji su pobijeni u BiH, kao ni za ove koji su izbjegli na područje njihove biskupije, ne od radosti ili avanturizma, nego od puke potrebe za preživljavanjem i započinjanjem novoga života u nekoj – kako su vjerovali – boljoj okolini, neproganjani, slobodni, s barem malo razumijevanja za njihove strahovite patnje, barem od strane crkvenih dužnosnika.
Prijevod dopisa:
Rottenburg, 5. prosinca 2017.
Pobožnosti za osuđenoga ratnog zločinca Slobodana Praljka
Poštovana gospodo župnici, poštovane pastoralne suradnice i suradnici u hrvatskim katoličkim zajednicama Biskupije Rottenburg-Stuttgart!
Gore navedenim povodom htio bih ukazati na to da se u hrvatskim katoličkim zajednicama Biskupije Rottenburg-Stuttgart ne smiju održavati nikakve komemoracije, a niti svete mise za osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, osuđenog na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Nije na Vama, koji ste – kao pastoralne suradnice i suradnici – u službi Biskupije Rottenburg-Stuttgart, dovoditi u sumnju presudu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu.
Ovim Vas dopisom također upućujem na to da u prostorijama hrvatskih katoličkih zajednica (tim povodom) ne održavate nikakve komemoracije, niti pak svete mise. Nadalje, ne smijete sudjelovati ni u kakvim komemoracijama toga tipa, niti se pak – kao pastoralne suradnice i suradnici – na takvim komemoracijama prepoznatljivo pokazivati. Hrvatske su katoličke zajednice ustanove Biskupije Rottenburg-Stuttgart, te su – kao takve – obvezane na striktnu neutralnost. Biskupijske prostorije – a i Vi, kao biskupove suradnice i suradnici u Biskupiji Rottenburg-Stuttgart – ne stoje na raspolaganju ni za kakva politička očitovanja.
Stoga Vas molim za striktno poštivanje ovoga naputka. Odstupanje od njega smatrat će se neposlušnošću (CIC, canon 273.).•
Blagoslovljeno Vam došašće i Božić!
Msgr. Paul Hildebrand, katedralni kanonik
