Ima li nade za nas (II): Nema te države u svijetu koja će riješiti probleme dajući obespravljenim i poniženim mrvice ostale sa stola kasti kojima se pogoduje

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

Prije nešto manje od mjesec dana, točnije 15 studenog, Neven Pavelić, urednik portala Hrvatska danas i Ante Rašić s portala kamenjar.com, koji je iznimno utjecajan u BiH i hrvatskoj dijaspori napisali su zajedno kolumnu pod nazivom: Ima li nade za nas.

Kroz kolumnu smo provukli i analizirali modele za izlazak Hrvatske iz ove na izgled bezizlazne situacije, pogotovo sa aspekta lošeg života, demografije, blokiranih, općenito pokušaja izlaska iz duboke provalije u koju kao narod i Država sve više tonemo i nestajemo.

Za sve naše probleme postoji rješenje ali ne postoji volja. Ne volja obespravljenog, osiromašenog i deprimiranog naroda već volja onih koje je narod birao da im svojim odlukama omogući bolji život.

Ne mislimo ovdje samo na one koji obnašaju izvršnu vlast već na sve one koji čine zakonodavnu vlast. Na sve one koji su prije malo više od godinu dana hodočastili po Hrvatskoj i obećavali brda i doline. Na plave, crvene, žute i crne,na sve njih jer između njih ne postoji razlika, Svi oni ulaskom u zakonodavnu vlast prestaju biti narodni izaslanici već stranački poslušnici, vojska onih čiji su interesi veći od interesa naroda- od interesa onih koji su ih birali da budu njihov glas, a ne glas interesnih grupacija.

U navedenoj kolumni, napisasmo da ključ problema leži u plaćama i da minimalna plaća mora biti u visini prosječne plaće u Hrvatskoj i da se tim rješava sve, od mirovina do stavljanja pod kontrolu nagomilanih dugova u zdravstvu, podizanje minimalca za 130 kuna, uvreda je za sve zaposlene i ne rješava ništa već izaziva gnjev onih koji rade za taj minimalac.

Nema te države u svijetu koja će riješiti probleme dajući obespravljenim i poniženim mrvice ostale sa stola kasti kojima se pogoduje. Ta postoji volja i da se ne pogoduje onima koji žive na grbači tih kasti, trgovkinja iz Lidla koje rade za 4 puta manju plaću nego što radi njihova kolegica u njemačkom, pod istim bojama i vlasnikom, imala bi bar pola plaće kolegice iz Njemačke.

Ključ svih problema leži u višku zaposlenih po državnim i javnim tvrtkama, vojsci uhljeba svih boja čija se brojka ne smanjuje već konstantno povećava.

Plavi ne diraju crvene, crveni ne diraju plave jer svi igraju u istom kolu i svi žive na račun onih koji preživljavaju sa minimalcem koji je manji od socijalne pomoći onih koji su našim elitama uzor. No kod tih koji su nama uzor rad ima cijenu, nema preko 300 000 blokiranih i obespravljenih. Problem blokiranih može se riješiti za jedno popodne no postoji kočnica jer mora se dirnuti u osinjak.

Povećanje minimalne, zagarantirane zarade na oko 6000 kuna netto rješava najveći dio problema. Cijela ta zarada vratit će se u državni proračun.

Vratit će se putem potrošnje, a potrošnja je glavni indikator rasta BDP-a. Povećat će se masa u blagajnama HZZo i HZMO, ostvariti preduvjeti za rast mirovina i smanjenje duga HZZo veledrogerijama, omogućiti redovno plaćanje istima ali i eliminirati enormna cijena kapitala ugrađenja u cijene lijekova.

Priče gospodarstvenika koji cvile i na povećanje minimalca za 130 kuna apsolutno su neutemeljene i ne drže vodu. Koliko su minimalne zarade u realnom sektoru, pa neznatno manje od iznosa na koji treba podići tu minimalnu zaradu. Najmanje zarade su u stranim trgovačkim lancima, ono malo preostale tekstilne industrije i pogotovo u najprofitabilnijoj grani – turizmu.

Zanimljivo, smiješno zvuči odluka da se odobri hoteljerima i ugostiteljima 2000 radnih dozvola za uvoz radne snage, a građani BiH izuzmu iz toga. Građani iz BiH koji nemaju hrvatsko državljanstvo nikako se ne mogu izuzeti iz radnih dozvola za strance, a Hrvati iz BiH imaju pravo raditi u Hrvatskoj jer imaju njeno državljanstvo, no tko će to od tih koje žele uvesti hotelijeri raditi za 3000 kuna kada može u EU raditi za 4-5 puta više.

Da, Hrvatska ide u krivom smjeru

Više od dvije trećine anketiranih u raznim ispitivanjima javnog mnijenja smatra da Hrvatska ide u krivom smjeru. I dobro smatra, jer ovakva ekonomska politika zemlje vodi izravno u propast.

Nekoliko je indikatora za to: Iseljavanje, beznađe, nemogućnost da se svojim radom preživi zimski mjesec, a bez da se smrzava ili jede krumpirova juha za ručak.

Vlas to ne razumije, niti ne želi, ljudi koji su rođeni sa zlatnom žlicom u ustima to ni ne mogu, baš ih briga za narod. I tako je godinama.

No, ono za što bi ih moglo biti briga je iz egoističnih motiva, a to je evidentni neuspijeh, zbog potpuno pogrešne politike, uglavnom gospodarstvene.

Vlastodršci nemaju pojma o realnom životu

Već sljedeće ljeto pokazat će se da je koncept uvoza radne snage promašen, bazen na kojega se cilja već je presušio. Naime, turističku sezonu krpalo se radnom snagom sa sjevera Hrvatske. Plaćalo ih se malo, pa su naravno sreću potražili tamo gdje mogu živjeti od svoga rada. Ali ista stvar se dogodila i u drugom, potencijalnom bazenu, BiH.

Za takvu radnu snagu u turizmu ključna je riječ smještaj, a kako hrvatski vlastodršci uglavnom nisu nikad ništa u životu zbilja radili, nemaju pojma da će im se situacija srušiti upravo na tim problemima: Radnici, osim što su u sezoni mizerno plaćeni, nemaju gdje na Jadranu prespavati. Jednostavno. Zašto? Zato jer siromašni Hrvati iznajmljuju turistima i zadnju šupu.

Uvoz radne snage ne može biti stihija, a u Hrvatskoj je očito ljetno vrijeme, vrijeme raznih stihija. Primjerice, požar uđe u drugi najveći grad u Hrvatskoj. Što je napravljeno za sljedeću sezonu? Jedan sastanak. Dobro, požare će gasiti uvozni radnici s Filipina ili iz Indije, njima bi se jedino moglo isplatiti raditi u Hrvatskoj, jer ako netko plati avionsku kartu, hranu i smještaj, 500-600 eura mjesečno – njima je super. Sporazumjet će se znakovnim jezikom.

Za građevinu također nema radnika, neće ih ni biti iz istog razloga zbog kojeg nema radnika za turizam i ugostiteljstvo. Gospodo na vlasti, anemični i punokrvni, stanite na sunce u ljeti, svaki dan i zabetonirajte jednu ploču na kući. Ako preživite, pričat ćete, a onda idite nakon 12 sati sunčanja spavati u šator. Na kraju dana zaradili ste 150 kuna, dvije kave i dvije mineralne u Dubrovniku. Sada se ljeti odmarate i zarađujete 650 kn svaki dan – najmanje.

Kako se Njemačka digla poslije II. svjetskog rata

Ako ne znate ništa o realnom životu ili ekonomiji, prepišite, to bar nije teško. Pitajte one Hrvate koji su išli u šezdesetim i sedamdesetim godinama na gastarbeit, jesu li ih tamo plaćali kikirikijem? Jasno je da vi nemate nikoga u obitelji za pitati, ali imate ured za Hrvate izvan Hrvatske, probudite ga iz zimskog sna i napravite bar anketu, tu se nećete uznojiti.

Ima li nade za nas: Što je to trulo u državi Hrvatskoj i kad će već jednom netko ozbiljno progovoriti o pravim problemima

Facebook Komentari